Dve fotografije para Plat-Hjuz

Diane Middlebrook, autorka knjigeHer Husband: Hughes and Plath – A Marriage“, objavljene 2003. godine, piše da su ove fotografije nastale u trenutku kada je par imao raspravu pa su rezultat prekinutih čarki kojima je prisustvovao fotograf Hans Beacham. Fotografije su nastale 25. jula 1960. godine, u okviru projekta za portfolio koji je trebalo da predstavi savremene britanske autore. Fotograf je kasnije čitav susret ovako prokomentarisao:

They were sullen. Hughes was rude. He was going to get more attention than she, and she didn’t like that while he did. He invited me outside and told me I needed to know that he loathed photographers. Hughes particularly wanted to keep Plath out of the way. His wish, of course, forced me to photograph them together.

Inače, Hans Beacham se ponovo susreo sa Hjuzom kojim mu je priznao da su oboje tom prilikom bili poprilično zlovoljni, a da se on sam ponašao „svirepo“.

Izvor: Loving Sylvia

Silvija Plat na blogu A . A . A   |   Ted Hjuz na blogu A . A . A

Advertisements

Intervju: Silvija Plat i Ted Hjuz (BBC, 1961)

Intervju naslovljen „Two of a Kind: Poets in Partnership“, snimljen je 18. januara 1961. godine, a emitovan 31. januara iste godine. BBC novinar bio je Owen Leeming. U nastavku slede dva citirana odgovora. Prvi odgovor dala je Silvija Plat na pitanje o vezi svog deteinjstva i potrebe za stvaranjem:

I think I was happy up to the age of about nine — very carefree — and I believed in magic, which influenced me a great bit. And then, at nine, I was rather disillusioned — I stopped believing in elves and Santa Claus and all these little beneficent powers — and became more realistic and depressed, I think, and then, gradually, became a bit more adjusted about the age of sixteen or seventeen. But I certainly didn’t have a happy adolescence — and, perhaps, that’s partly why I turned specially to writing — I wrote diaries, stories, and so forth. I was quite introverted during those early years.

Drugo pitanje koje ovde izdvajam odnosilo se na Teda Hjuza. Engleski pesnik dao je odgovor na pitanje kako vidi vezu između njega i Silvije Plat, između dva snažna stvaralačka bića. Da li je konfliktna ili je, naprotiv, usklađena.

We’re very alike — we like the same things, live at the same tempo, have the same sort of rhythm in almost every way. But obviously this is a very fortunate covering for temperaments that are extremely different. But they lead secret lives, you see — they content themselves in an imaginative world, so they never really come into open conflict.

Izvor: Brain Pickings

Silvija Plat na blogu A . A . A   |   Ted Hjuz na blogu A . A . A

Pesme Teda Hjuza o gavranu i Bogu

c738ff02443264ba13be10449e6c00f0

GAVRANOVA PRVA LEKCIJA

Bog pokuša da pouči Gavrana govoru.
„Ljubav“, reče Bog. „Kaži, Ljubav.“
Gavran zinu, i bela ajkula sjuri se
U more, i ode svijajući se nadole,
Otkrivajući svoju dubinu.

„Ne, ne“, reče Bog, „kaži Ljubav.
Ajde, probaj: LJUBAV.“ Gavran zinu,
I zunzara, komarac i ce-ce muva
Zazujaše, i sjuriše se svako svome
Lončetu sa mesom.

„Poslednji pokušaj“, reče Bog.
„Sad – LJUBAV.“ Gavran se zgrči,
Zinu, napregnu … i
Čovekova golema bestelesna glava,
Zavrtelih očiju, uloptiči se
Na toj zemlji, brbljajući proteste –

I Gavran se napregnu nanovo, pre
Nego što ga Bog spreči.
I ženina vulva,
Preko čovekovog vrata pade,
I stisnu se.
I njih dvoje rvaše se u travi.
Bog se borio da ih razdvoji,
I psovao je, plakao … šta sve ne:

Gavran, s križom savesti, odlete.

 

GAVRANOVO PRIČEŠĆE

„Elem“, reče Gavran, „šta prvo?“
Bog, izmožden Stvaranjem, hrče li hrče.
„Kuda?“. reče Gavran, „kuda prvo?“
Božje rame beše planina
Na kojoj sedeše Gavran
„Daj“, reče Gavran, „razmotrimo stvar“.
Bog, golema lešina,
Ležaše otvorenih usta.
Gavran štrpnu zalogaj, proguta ga.

„Hoće li se ova šifra otkriti probavi
Pri slušanju izvan razumevanja?“

(Beše to njegova prva dosetka.)

Ipak, živa istina, iznenada
Osetio se snažnim.

Gavran, hijerofant, grbav, nedokučiv.

Poluprosvećen. Nem.

(Užasnut.)

 

NEDAĆA

Dođoše vesti o reči.
Gavran je video kako reč ubija ljude.
I dobro se najeo.
Video je kako reč
Cele gradove melje u šljunak.
I ponovo se najeo.
Video je kako njeni sekreti truju mora.
I posta obazriv.
Video je kako njen dah
Sagoreva cele zemlje u prah.
Odleteo je. Posmatrao je.

Reč kliznu svojim putem, sva od usta,
Bez ušiju, bez očiju.
Video je kako sisa gradove
Kao bradavice krmače i ispija ljude,
Redom, do poslednjeg čoveka,
Svarenog želudačnim sokom reči.

Pohotna,
Reč iskuša svoja golema usta
Na zemljinom ispupčenju, pohotna,
Kao divovska zmijuljica,
Poče da sisa.

Ali snaga je oslabila.
Nije mogla da vari ništa osim ljudi.
Smanjila se, zgužvala se,
Ugnjecavila se,
Kao posrnula pečurka.
Na kraju,
Usahlo slano jezero.
Okončana joj era.
Sve što je ostalo samo je pustinja,
Zaslepljujuća od kostiju
I lobanja

A baš tuda Gavran hoda i misli.

 

DEČJA IGRA

Telo muškarca i telo žene ležaše
Bez duše, zijajući, blenući,
Dokona na cveću edemskom.
Bog se zamislio.
Taj problem baci ga u san.
Gavran se nasmeja.
Zatim pregrize crva, božje jedinče,
Na dva svijena dela.
U čoveka gurnu repni deo,
Ranjen kraj osta da visi.
U ženu gurnu glavić,
On uspuza kroz utrobu pa sve više
I višlje,
Pa proviri kroz njene oči,
I pozva repni deo
Na spoj ali brzo, brzo jer O,
Kako je to bilo bolno.
Čovek se probudi vučen preko trave.
Žena se probudi da vidi
Njegov dolazak.
Nijedno nije znalo šta se zbilo.
Bog je nastavio da spava.
Gavran je nastavio da se smeje.

 

GAVRANU POPUŠTAJU ŽIVCI

Gavran, osećajući da mu mozak klizi,
Otkriva da je svako njegovo pero:
Fosil ubistva.

Ko ubija sve njih?
Ko ubija sve te žive mrtvace,
Što klijaju iz njegovih živaca i krvi
Sve dok ne postane očigledno crn?

Kako odleteti od svojih pera?
I zašto su se nastanila
Baš na njemu?

Je li on arhiva njihovih optužbi?
Ili njihova avetinjska namera,
Njihova mučna osveta?
Njihov talac kome nema spasa?
Ni oproštaja.

Njegov zatvor je zemlja.
Obučen u svoju krivicu,
Pokušavajući da se seti svojih zločina

On teško odleće.

Sa engleskog preveli: David Albahari i Raša Livada.

TED HJUZ 
Rođen je 1930. Studirao je na Kembridžu. Bio je oženjen pesnikinjom Silvijom Plat (ubila se 1963) sa kojom ima dvoje dece. Od 1965, sa Danijelom Vajsbortom uređuje značajni književni časopis „Modern Poetry in Translation“ („Moderna poezija u prevodu“), koji je prvi put prikazao britanskim čitaocima pesme Amihaja, Pope, Herberta, Holuba i drugih pesnika. Objavio je zbirke: „Soko na kiši“, 1957, „Luperkalije“ 1960, „Wodwo“, 1967, „Gavran“, 1977, „Gaudete“, 1977, „Pećinske ptice“, 1978, „Moortown“, 1979 i „Ostaci Elmeta“, 1979. Adaptirao je Senekinog „Edipa“. Uredio je knjige Šekspirovih soneta, izabranih pesama Emili Dikinson i nekih drugih pesnika. Piše pesme, priče i drame za decu. U „Bagdali“ je 1966. godine objavljen izbor iz prvih knjiga ovog pesnika, pod nazivom „Muzika za gajde“.