Meša Selimović: „Derviš i smrt“ (odlomak)

Kad već nisam imao razloga ni mogućnosti da je slušam s pažnjom, počeo sam s pažnjom da je posmatram. To sam činio sa zanimanjem, mogla je misliti da je to zbog njenih riječi, i tako smo izgledali pristojni oboje.

Gledao sam je doduše od samog susreta, iznenadila me ljepotom glatkog lica što se prosijavalo kroz tanku tkaninu, i stišavanom svjetlošću velikih očiju što su otkrivale vrelu naglost i teške sjenke u njoj. Ali to je bio letimičan pogled, uznemiren, nesiguran, u očekivanju onog što će ona reći, i više je govorio o meni nego o njoj. A kad je skinula sa sebe opčinjenost, kad sam se ušančio u sigurnost tobožnjeg slušanja, povukla me da je vidim očima a ne strepnjom.

Nije to bila obična radoznalost, da bolje sagledamo ova neobična stvorenja, toliko izvan našeg svijeta, a koju rijetko zadovoljavamo, ili je čak i ne osjećamo u susretima, iz razumljivih obzira. Iznenada sam se našao u položaju da je posmatram skriven, ne remeteći ništa u odnosu, ostajući pred njom derviš koji uvažava njenu volju i njeno gospodstvo. Malo nadmoćan u sebi zato što znam šta misli, i što je slobodno gledam, a ona mene ne vidi. Ne vidi, i ništa ne zna o meni. To je prednost koju bi čovjek uvijek mogao da želi, a rijetko je ostvaruje. To je ona stara njegova želja da bude nevidljiv. A ne činim ništa ružno, gledam mirno i sabrano, i znam da se u meni neće pokrenuti nijedna misao koje bih se sjećao sa stidom.

Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridržavala jašmak, prisilnom kretnjom, koja je određena, bez mnogo mogućnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjećivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom oživjele, postavši cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale živo, ali je u njihovom stišanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage i nekog neobičnog smisla, da su neprestano prikivale moju pažnju. Izgledalo je da će svakog časa učiniti nešto važno, nešto presudno, stvarajući tako napetost očekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u tihoj čežnji, ili čuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne učine štogod nerazumno, nepomične u neprestanom talasanju što se jedva vidjelo, slično nemirnom drhatu, lakom grču od preobilja snage. Onda su se bez žurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, tražeći se, pa nježno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srećne u svom sastavljenom ćutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima što su se sporo i strasno grčili počinjala da gladi atlas ispod sebe, i kožu ispod atlasa, a druga je ležala na njoj, priljubljena, utišana,osluškujući nečujno pucketanje glatkog kumaša nad okruglim mermernim koljenom. Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi pošla u samostalan pohod, da ovlaš dodirne minđušu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose crvenkasta odsjaja, ili bi se zaustavila u vazduhu, da čuje neku riječ, pa bi se povlačila, bez mnogo zanimanja za razgovor, idući u susret onoj drugoj što je ćutala, uvrijeđena tom malom nepažnjom.

Pratio sam ih, iznenađen izrazitošću njihova osamostaljenog života, kao dva mala stvora što imaju svoju vlastitu životnu putanju, svoje prohtjeve i svoju ljubav, svoju ljubomoru, čežnju, blud, u jednom trenutku oduševljen, u drugom uplašen, zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog života, sličnog svakom, ali je to bila brza i bezopasna misao, trenutni otkucaj drukčijeg života u meni, koji nisam želio da budim.

Gledao sam ih i zbog ljepote. Počinjale su od zglavaka, oivčene halhalama i vezenim rubom svilene košulje, nježno oblih i nepojmljivo tankih zglobova, prozračnih članaka. Najljepši su bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle kože salivene u pravilne čunjeve sa sjenkama pregiba, začudno živi kad su se polako širili ili sklupljali u prozirnu čašku, kao latice.

Ali ako sam prvo obratio pažnju na ta dva mala stvora, dvije životinjice, dvije sipe, dva cvijeta, nisam ih primjećivao same, ni u početku dok sam najviše u njih gledao, ni poslije kada sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdojivo: pogled očiju lako oivčen crnom bojom, što se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom košulje; meki nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaćeni smaragd na čelu, i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuči; lice bez neravnina, po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra, iz krvi što se preobraćala u tople odsjaje; vlažan bljesak zuba iza prividno lijenih, punih usana.

Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je usamom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju, sviješću o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji može da bude teži od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uživanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvečerje, mjesec u ponoć, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez želje da se ima, bez mogućnosti da se potpuno doživi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene žive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slušati je kako govori, ne, nije trebalo ništa da govori, dovoljno je bilo da postoji.

Izvor: Meša Selimović, „Derviš i smrt“, Novosti, Beograd 2004.

Slika: Ruke od slonovače, Egipatska umetnost nastala između 1539-1190. pre nove ere.

Advertisements

Jovan Hristić: „Fedru“

I ovo jos hoću da znaš, moj dragi Fedre: živeli smo
U vremenima sasvim očajnim. Od tragedije
Pravili smo komediju, od komedije tragediju;

A ono pravo: ozbiljnost, mera, mudra uzvišenost,
Uzvišena mudrost, uvek nam je izmicalo. Bili smo
Negde na ničijoj zemlji, ni mi sami,

Ni niko drugi; uvek tek za korak-dva udaljeni
Od onog što jesmo, onog što je trebalo biti.

O dragi moj Fedre, dok budeš šetao
Sa vrlim dušama, po ostrvu blaženih,
Spomeni ponekad i naše ime:

Neka se njegov zvuk rasprostre zvonkim vazduhom,
Neka bar pođe ka nebu koje nikad ne dostiže,
Neka nam se bar u vašem razgovoru duše odmore.

Slika: Žal-Luj David: „Sokratova smrt“, 1787. (detalj)

Ivo Andrić o sirotinji

Sirotinja. Ne ona vesela, slikovita, puna života i pokreta, sirotinja Cigana čergara ili mladih ljudi koji svoju nemaštinu ulepšavaju pesmom i nestašnim podvizima, nego teška sirotinja koja rađa bedu kao trajno stanje i endemičnu bolest čitavih ljudskih grupa, naselja i zemalja. O toj bedi mislim ovih dana. O bedi koja savija kičmu, usporava korak, gasi glas, hvata se čoveku za oči kao nevidljiva, lepljiva paučina, nepovratno i nepopravljivo mesi čoveka i doteruje ga sve prema nekom svom nepoznatom modelu, steže oko njega svoje granice kao nevidljivu omču, odvaja ga zauvek od blagostanja i radosti, tako da mu docnije ništa ne može pomoći, ni novac ni najpovoljnija primena životnih uslova, jer nije više sposoban da ih primi.

Kad ljudi jednog kraja ili jedne klase ogreznu u toj bedi, životni sokovi prestaju da pritiču do njihovih tela, i tada i ono što je ostalo od snage i života u njima počinje da sahne i čili u neosetnom, sporom procesu od kojeg se ipak ne umire, nego traje iz naraštaja u naraštaj, u postojanju koje je naličje života. (Jer ono što je najbolnije u sudbini čoveka za koga se kaže da ga je beda ubila, to je činjenica da on takav, ubijen, dugo živi i jako se množi). Kad beda prodre u misli, u govor, u shvatanja i običaje, i svak se pomiri sa njom kao sa stalnim i pravim oblikom postojanja, i zavoli ga kao što se inače život voli, kad postane navika, ponos i neka vrsta jadne i naopake religije, kad rastoči i prožme čoveka do polslednje ćelije i tako osvoji i porobi ne samo njega nego i one koji se još nisu rodili.

Tada se može reći da je beda potpuno i zauvek osvojila jedan kraj, sa ljudstvom i svim živim stvorovima i mrtvim stvorovima na njemu, i pretvorila ga u svoje carstvo koje joj nikad više niko ne može oteti i koje ne živi ljudskim životom nego bedom i njenim mrtvim i dugim, dugim trajanjem.

Iz tog kraja nema bežanja ni spasa. I kad pojedinac uspe da pobegne na drugi kraj sveta, u život koji za bedu ne zna, to mu ne pomaže mnogo, jer u sebi ponese celo to carstvo bede u malom.

Tako se priča o onom mladiću koji je uspeo da iz bednog kraja Bosne ode u Stambol i s vremenom postane vezir, moćan i bogat, toliko bogat da nije znao gde šta ima. Plivao je u blesku i raskoši odela i nameštaja, a sve mu se činilo malo i uvek mu je sve bilo hladno. Priređivao je bučne i sjajne gozbe, sa kojih su stotine ljudi odlazili siti i pijani, i stekao glas bogata i darežljiva domaćina, ali svoju skrivenu, unutrašnju bedu nije mogao zameniti ni zaglušiti. I kao čudo se kazuje da je kriomice, kad bi se svi gosti razišli, i sam sit i pijan do nesvesti, još sakupljao preostale komade kolača i kore od voća, i parčetom hleba čistio sahane u kojima je ostalo nešto jela iza preostalih gostiju. I umro je od suvišnog i preteranog jela i pića, ali se nije mogao najesti i zajaziti, jer je beda njegovog porekla jela i pila iz njega.“

Ivo Andrić, „Znakovi pored puta, II tom“

Fotografija: Tessa Traeger

Ruke Karla Orfa

Ruke su, kao i šeširi, ili psi, ili barok, ili roza boja, posebna tema na ovom internet mestu. Sve na ovom svetu može biti podsticaj, zanimljivost, draž, mogućnost za istraživanje, za proširenje datih granica, proširenje dometa sopstvenog bića koje neminovno biva u procesu saznanja zaustavljeno samo sobom, svojim čulima koja ga ograničavaju. Mi ne možemo pobediti zakone prostora i vremena. Ne možemo istovremeno biti na dva mesta, ne možemo u celosti obuhvatiti svet, ljude koji ga čine, koji ga grade, razgrađuju, dopunjuju. Ne možemo razumeti, a pre razumevanja, ne možemo prisustvovati svakoj promeni u okrilju prirode, svakoj promeni misli u nečijoj glavi ili trzaju emocija. Međutim, umetnost nam omogućava da različite fenomene, različite pojave ovoga sveta, postavimo u takav odnos da oni ispadnu kao da nama pripadaju, kao da su naši. Umetnost nam omogućava da budemo svuda, da vidimo sve. I da opet ne iscrpimo taj dar u potpunosti.

Umetnost proširuje granice našeg sveta, ona ruši barijere koje prostor i vreme postavljaju pred nas. Ovo internet mesto primer je za to, ja sam to želela u svakom trenutku njegovog stvaranja. Kabinet kurioziteta, prostor neobičnih predmeta koji poništavaju vreme – do teksta o caru Rudolfu II može se pronaći slika jedne antičke statue, zatim čuti džez izvođenje, a potom pročitati stihovi poljske pesnikinje 20. veka. Zašto svaki okvir unutar koga je neka objava ne bi bio poput okvira neke vitrine? Svaka vitrina sadržala bi poseban muzejski primerak, mogla bi to biti neka vrsta vavilonskog muzeja. Ja umetnost doživljavam kao mogućnost za putovanje kroz vreme. Naravno, ona me uči lepoti, ali suštinski nikada nije mogla da me vaspita, u smislu da promeni moj pristup životu, ona je jedino doprinosila uspostavljanju većeg kriterijuma, većeg zahteva pred život, pred stvarnost, ali retko mi je davala mogućnost da budem mudrija nego što jesam. Mudrost je u iskustvu, u životu. Međutim, mudrost u knjigama deo je fikcije. Otuda niko nije mogao da uči iz istorije, otuda sve pošasti tokom ljudske povesti, uprkos svim veličanstvenim dometima za koje je čovek bio sazdan. Gete je spoznao šta je Čovek kada je video svod Sikstinske kapele. Ipak, čovek je bio i vojnik Karla V koji je samo nekoliko godina pre Mikelanđelovog dolaska u Rim ubio više od dvadeset hiljda ljudi za nekoliko dana. Prust je pisac koji je promenio moj život, pre svega, moj unutrašnji život, ali svi oni mudri esejistički ekskursi nisu me vaspitali (ali su postavili očekivanja), a Šiler nije pogrešio kada je rekao da se najbolje vaspitanje, formiranje, oblikovanje nečijeg karaktera postiže isključivo vaspitanjem umetnošću. Dakle, imamo paradoks. Ništa nije promenila i sve je promenila. Umetnost može malo toga promeniti, ali može jednom doprineti: spasti nečiji život. Spašavanje znači obogaćivanje, pružanje prostora, davanje smisla. Baš kao što je Balzak govorio da mu u životu nije dovoljno da ima šta da jede, već i da želi, dok jede, da ima prostora i za laktove.

Meni je bilo potrebno putovanje (otuda je ovaj internet magazin o putnicima, to je cilj) jer sam na taj način razbijala utvrđene koordinate koje zakoni fizike postavljaju pred sve nas. A zakoni fizike, to je stvarnost, to su činjenice. Hodala sam, i nastaviću, jednim beskrajnim hodnikom, holovima poput onih koje sam viđala putujući Evropom, posećujuću različite muzeje, dvorove, galerije, crkve. Kada čovek ostane sam u nekom od njih, a svi oni su veoma različiti, međutim, to može da primeti jedino onaj koji je mnogo putovao, neiskusnim putnicima ti spomenici naše civilizacije deluju isto, što je greška, svetovi se umnožavaju, jer je i to zakon fizike (ali mi vidimo sa obale samo deo štapa koji je iznad površine vode, a to ne znači da deo u vodi ne postoji). Kada se toliko dela, različitih ljudi, iz različitih epoha, sa različitih mesta, koja sadrže njihove energije, a energija je večna, nađu na istom mestu, ona moraju na posetioca uticati. To je energija koja poput Teslinih munja vije nad našim glavama (sigurna sam da čitaoci znaju na koju Teslinu fotografiju mislim). U zavisnosti od posetioca i njegove spremnosti na „prijem“ taj uticaj će se razlikovati, ali dela će svakako emitovati svoj potencijal, poput alefa na Borhesovog posetioca podruma u koji je smeštena ta jedna tačka u kojoj je sadržan čitav svemir.

Ali, zašto i u kakvoj je to vezi sa naslovom ovog posta i priloženim fotografijama? Karl Orf je umetnik, koji je uz Ingmara Bergmana najbolje predstavo doba srednjeg veka („Carmina Burana“ i „Sedmi pečat“). To je trajno uticalo na moju imaginaciju, na moje putovanje tim hodnikom, na eksponate koje sam viđala u vitrinama tog dela muzeja. Zatim, Karl Orf radi na svom delu „Antigona“ sledeći Helderlinov prevod te antičke drame. Koliko smo već doba nabrojali, koliko se hodnika već ukrstilo? Najzad, tu je Herbert List, a nimalo slučajno. Herbert List je Nemac, koji je poput svojih sunarodnika, Orfa i Helderlina, dao našoj imaginaciji neprocenjiv doprinos kada je u pitanju slika antičke Grčke. Herbert List je godine svoje mladosti proveo putujući Mediteranom, zadržavajući se u Grčkoj, fotografišući antičke ruševine. Njegove slike, po mom mišljenju, koje ne mora nikoga da obavezuje, i za koje mislim da može neko staviti pod znak pitanja, tipičan su primer nemačkog viđenja Grčke pod čijim smo mi (zapadna civilizacija) trajnim uticajem. Oni su germanizovali antičke ostatke, čineći ih hladnim, belim i poput obale Baltika jednostavnim, tihim, praznim. Hramovi grčkih božanstava nemi su poput horizonta neke nemačke pustopoljine na severu. Njihovim viđenjem dominiraju oštri kontrasti, nema palete. Ipak, na opšte razočaranje, stari Grci nisu bili to. Sada, u ovom ciklusu fotografija, s obzirom na tolika preklapanja i usecanja jednog hodnika u drugi, preklapanja vremena, antike i drame, 19. veka i poezije, muzike 20. veka, fotografije i prijateljstva, dolazimo do razloga zašto sam ja fascinirana ovim otkrićem, ovom serijom fotografija. Možda dosadašnji tekst ne korespondira sa samim naslovom, već je tematski širi, ali nije na odmet temu dopuniti i simbolom ruku, tačnije dlanova, metafore stvaralačkog potencijala. Otuda naslov „Ruke Karla Orfa“. Reč je o umetnosti kao proizvodu igre duha i dlanova. Ona ispunjava sve te hodnike kojima mi, putnici kroz epohe, prolazimo u potrazi za … novim hodnikom, novim vremenom, paralelnim, a istovremenim, postojanjem.

Fotografije: Herbert List, „Karl Orf radi na operi Antigona, prema Helderlinovom prevodu“, 1955.

Knjiga o nakitu

Hans Memling, portrait of Maria Maddalena Baroncelli, wife of Tomaso Portinari, detail, 1471. Oil on canvas. Brugge. Great publication online: the Metropolitan Jewelry

Nedavno sam naišla na internet izdanje knjige „Metropolitan Jewelry“ koju je na svojoj Google Books stranici objavio istoimeni muzej iz Njujorka povodom izložbe posvećene prikazu nakita u zapadnoevropskom slikarstvu, podjednako koliko i u artefaktima umetnosti Istoka ili Afrike. Autorka knjige je Sophie McConnell.

Nakit je sagledan kao odraz moći i statusnog simbola, ali i kao jedna od najranijih umetničkih formi koja je odražavala želju za lepim, za ukrašavanjem i otklonom od nepoznatog koristeći se, kao uostalom i sve najranije umetničke forme, u čisto magijske svrhe, kao amajlija i zaštita od nepoznatog.

Nekada, previše nakita na nekoj osobi bio bi odraz varvarskog, bar prema merilima starog grčkog shvatanja lepote. No, estetska merila su se od tada više puta menjala pa je tako nakit postao odraz elegancije i prefinjenosti osobe koja ga nosi, pored već pomenutog statusnog simbola.

Kako bilo, nakit je i dalje prisutan, podjednako kao deo primenjene umetnosti i kao deo našeg svakodnevnog života. U nastavku slede vizuelni primeri, najčešće detalji nakita sa pojedinih slika renesansnih majstora. Na slici gore je detalj portreta koji je naslikao Hans Memling (Hans Memling, „Portrait of Maria Maddalena Baroncelli“, 1471), a više primera umetničkog nakita iz različitih epoha možete pogledati ovde.

Božidar S. Nikolajević o crtežima dlanova Leonarda da Vinčija

What_Wine_Drinkers_Can_Learn_from_Leonardo_Da_Vinci[1]Image__Leonardo_da_Vinci_-_Study_of_a_hand[1]File_Leonardo_da_Vinci_-_Study_of_hands_-_WGA12812[1]

Božidar S. Nikolajević (1877-1947), srpski istoričar umetnosti i pesnik, ovako je pisao o Leonardu da Vinčiju:

„Još je veštije Leonardo crtao ruke. U tom ga niko nije nadmašio, mada je i pre njega bilo nekoliko dobrih umetnika u tom pogledu, kao što su Verokio, Kriveli i Botičeli. Ali ruke kod Leonarda mnogo više kazuju. Nisu to samo nežne, odnegovane i gospodske ruke, sa vitkim prstima i ružičastim noktima, nego u njima ima i duše i temperamenta. Kao i oči, tako i one kod Leonarda prikazuju tajnu unutrašnjeg života; one su ogledalo onoga, što se tog trenutka zbiva u duši naslikanih likova – ogledalo koje zaluđuje posmatrača savršenstvom i lepotom. Samo je jedan dubok psiholog bio kadar da od ljudskih prstiju stvori tako rečitu klasifikaciju duševnog stanja.“

Izvor: Božidar S. Nikolajević, „Leonardo da Vinči“, Liber, Atc, Tisa, Beograd, 2006.

Svjatoslav Rihter o Šostakoviču

Photo: Denise Restout

Photo: Denise Restout

Richter on Shostakovich:

I remember on one occasion being outside the Odessa Opera. It was dusk, and the street lights hadn’t come on. There was a man staring at me. He had white eyes, with no pupils. Suddenly I realized that it was Shostakovich. I went weak at the knees.

Although this was the first time I’d seen Shostakovich, I recognized him from a photograph in the score of his opera Katerina Izmaylova, an opera for which I felt no sympathy on account of the naturalism of its libretto. On a practical level, the score itself gave off a nauseating smell of glue, which I can still smell even when merely recalling it. I already knew Shostakovich’s symphonies and string quartets, as well as The Nose, an extraordinarily satirical opera that I saw many years later conducted by Gennady Rozhdestvensky, an extremely professional conductor, but one who has never inspired me, whereas his wife, the pianist Victoria Postnikova, has always struck me as a major talent on the few occasions I’ve heard her.

My real encounter with Shostakovich came much later, when he visited me at my flat to rehearse his cycle From Jewish Folk Poetry, of which Nina Dorliac and Zara Dolukhanova were preparing to give the first performance, with Shostakovich himself at the piano. It was as though Tchaikovsky had come to call on us. At about the same time — in other words, in the late forties — I sight-read a piano-duet version of his Ninth Symphony with him, at his own place. It was a real torment to play with him: he’d start at a certain tempo, but then he’d start to get faster or slower. He played the bass part, and so it was he who had responsibility for operating the pedal, but he ignored it completely. And he played fortissimo all the time, including passages of pure accompaniment, so I had to play even louder to bring out the main themes; without the use of the pedal to give it some sort of outline, I was fighting a losing battle, not least because I could hear him muttering to himself all the time: ‘Toon…toorooroo…toorooroo…tooroorooroom!’

So that ‘s how we got to know each other…it was all a bit too close for comfort. After the read-through, at which only a few close friends were present, we moved on to the cognac and toasts. It was terrible, as all the others said they didn’t want anything to drink, and Shostakovich kept refilling my glass. I emptied more than a bottle out of sheer politeness, a dreadful failing of which I’m guilty all too often. The evening dragged on until nearly midnight, when his first wife, Nina Vassilyevna, suddenly appeared from nowhere. A real beauty! He seemed terrified of her, and brusquely gestured the rest of us to leave: ‘Clear off, clear off!’ I staggered out and fell into the gutter at the side of the road, where I spent half the night, oblivious to my surroundings. When I finally came round, I set off in search of shelter at the Neuhauses’, where Neuhaus’s wife welcomed me with her usual five-o’clock pick-me-up. I spent the whole day sleeping.

As I say, Shostakovich’s first wife was beautiful, but authoritarian. She understood nothing about music. I can still see the expression on her face at the first performance of the Piano Quintet, a dazzling and fantastically successful work. She was sitting in the third row and, as the applause broke out at the end, she looked all round the hall, as if to say: ‘Are these people mad, or what?’ She was very ostentatious, but of all Shostakovich’s ‘wives’, she was undoubtedly one of the most interesting.

Source

Margerit Jursenar: „Aleksis“ (dva odlomka o muzici)

Germaine Krull, "Etude de Mains", 1929.

Germaine Krull, „Etude de Mains“, 1929.

I

Večeri su pripadale samo meni. Tada sam se prepuštao muzici koja je samo meni bila upućena. Sigurno je da je to bilo usamljeničko zadovoljstvo jalovo, ali nijedno zadovoljstvo nije jalovo ako nas izmiruje sa životom. Muzika me je odnosila u svet u kome je bol večit ali u kome on postaje lakši, gde se smiruje i postaje istovremeno tiši i dublji, poput bujice koja se pretvara u jezero. Nemoguće je kad se vratite kasno svirati vatrenu muziku; ja je, zapravo nikad nisam ni voleo. Osećao sam, u kući, da samo podnose moju muziku. Očigledno je bilo da je san umornih ljudi dragoceniji od sve muzike sveta. Zbog toga sam, draga prijateljice, počeo gotovo uvek da sviram prigušeno, kao da se bojim da ne propudim nepoznatog spavača.

Tišina nije ispunjena samo neizgovorenim čovekovim rečima. Ona je ispunjena i neodsviranim akordima. Uvek mi se činilo da muzika treba da bude tišina, ili misterija tišine koja pokušava da progovori. Pogledajte, na primer, jednu fontanu. Nema voda teče, sliva se i ispunjava fontanu. Potom se preliva i kap koja pada sonorna je. Uvek mi se činilo da muzika ne treba da bude ništa drugo do saučesnik velike tišine.

II

Jedne večeri u spetembru, noć uoči našeg povratka u Beč, osetio sam da me privlači klavir – on je sve do tada stajao zatvoren. Bio sam u gotovo mračnom salonu. Bilo je to, već sam vam rekao, moje poslednje veče u Voroinu. Za vreme dugih nedelja spopadali su me potištenost, vatra, nesanice za koje sam optuživao jesen. Svežom muzikom gasimo žeđ, bar sam ja tako mislio. (Seo sam da sviram.) Svirao sam; prvo sam svirao uzdržano, polako, nežno, kao da hoću da uspavam vlastitu dušu. Odabrao sam najmirnije komade. Čista ogledala bistrine, Debisija ili Mocarta. Moglo bi da se kaže, kao nekada u Beču, da sam se plašio muzike koja uzbuđuje. Ali moja duša, Monik, nije želela da spava. Ili to i nije bila moja duša. Svirao sam polako, ostavljajući svaku notu da lebdi u tišini. Bilo je to (već sam vam rekao) poslednje veče u Voroinu. Znao sam da se moje ruke više neće spustiti na ove dirke, da više nikada ova soba (što se mene tiče) neće biti ispunjena akordima. Svirao sam svoju patnju kao predskazanje smrti. Odlučio sam da se prepustim smrti. Napuštajući svoju dušu na vrhu jednog arpeđa, kao telo na vrhu talasa, očekivao sam da mi muzika pomogne kod tog budućeg pada u ponor zaborava. Nisam više bio sposoban da, kao nekad, pokazujem prezir prema životu ispunjenom strastima, kojih sam se bojao. Moja duša je duboko zaronila u moje telo, i ono za čim sam žalio, od misli do misli, od akorda do akorda, nisu bile moje greške već mogućnost sreće koju sam odgurnuo. Ne što sam tako često podlegao nego što sam se tako dugo i tako teško odupirao.

Svirao sam beznadežno. Duša je sporija od nas. Zato sam verovao da ona može biti istrajnija. Ona je uvek pomalo iza našeg života. Počinjao sam da shvatam poruke te unutarnje muzike, te muzike radosti i divlje želje, koje sam gušio u sebi. Bio sam sveo svoje biće na jednu jedinu melodiju. Monotonu i turobnu.Načinio sam od svog života tišinu u kojoj nije trebalo da se čuje ništa do molitve. Ja ne verujem previše, draga prijateljice, da bih osudio sebe na molitve. I ako treba da se kajem, ovo je moje kajanje. Monik, zvuk se širio kroz vreme kao oblik u prostoru, i kada se jedna muzika završi, ona delimično ostaje da lebdi u budućnosti. Ima nešto uzbuđujuće za improvizatora u tom izboru sledeće note. Počinjao sam da razumevam tu slobodu u umetnosti, i životu, koja se ne pokorava samo zakonima vlastitoga razvoja. Ritam prati narastanje unutarnjeg uzbuđenja. To osluškivanje je strašno. Kad sce kuca prebrzo. Ono što se sada rađalo u klaviru, koji sam sebi zabranjivao poslednje dve godine, nije bila pesma pokajanja, ni želje, ni bliske radosti, bila je to mržnja prema svima onima koji su me lomili i slomili. Mislio sam, sa nekom vrstom surovog zadovoljstva, da me i vi, iz svoje sobe, čujete kako sviram. Bilo je dovoljno i kao želja i kao objašnjenje.

U tom trenutku moje su mi ruke pripadale. Moje ruke spištene na dirke, dve obnažene ruke, bez prstena, bez burme – kao da je pred mojim očima lešao moj udvostručeni duh. Moje ruke (mogu da govorim ovako jer su one oji jedini prijatelji) učinile su mi se odjednom neverovatno osetljive. Čak i nepokretne. Izgledalo je da sada čine da procveta tišini, kaobšto su činile da se čuju akordi. One su se odmarale još pomalo podrhtavajući, i baila je u njima sva buduća muzika, kao što svi mogući zvuci spavaju u klaviru. One su oko telasklapale kratku radost zagrljaja, one su po raspevanoj klavijaturi napipavale oblike nevidljivih nota, one su u tami nežno milovale konture usnulog tela. Često sam ih držao uzdignute, spremne za molitvu, često sam ih ukrštao sa vašima, ali svega toga one se više nisu sećale. Bile su to bezimene ruke, ruke muzičara. One su me povezivale sa muzikom, sa beskrajem koji smo navikli da nazivamo Bogom, sa nežnošću, mojim načinom razgovora sa životima drugih. Bile su to prozračne ruke, blede kao slonovača koju su dodirivale, jer sam ih lišio sunca, rada i radosti. Bile su one verne i odane pratilje. One su me hranile kada sam muzikom zarađivao hleb. Počeo sam da shvatam da ima izvesne lepote u činjenici da živiš od svoje umetnosti, jer se na taj način oslobađaš svega što nije umetnost. Moje ruke, Monik, oslobađale su me od vas i ponovo bile spremne za napor. One su bile bez okova. One su mi otvarale vrata odlaska. Možda je, draga prijateljice, apsurdno reći sve, ali večeras, nezgrapno, potpisujući pakt sa samim sobom, poljubio sam svoje ruke.

Margerit Jursenar, „Aleksis“, prevela Vojka Smiljanić-Đikić, Plavi jahač, Beograd, 1995.

Ruke

Hands Triptych by Hans Bellmer, 1934.

Hands Triptych by Hans Bellmer, 1934.

Hands Triptych by Hans Bellmer, 1934.

Pusti da ti sviram, duša gine od tišine
i ne boj se buke, to što svira to su ruke.
Darko Rundek

Ruke i dlanovi kao inspiracija za poeziju, muziku i fotografiju iznenađujuće su česta pojava. Oblik dlana prikazan u formi koju bismo mogli nazvati delom slikarstva prvobitno nam dolazi iz pećinske umetnosti. čovek imao je instinktivan odnos prema stvaralaštvu a da u trenutku stvaranja oblika u dubinama pećina nije bio svestan da stvara nešto što ćemo mi, mnogo milenijuma kasnije, nazivati umentnošću. Ocrtavanje mokrih zidova materice zemlje bio je deo rituala, čin umoljavanja prirode ili božanstva da isto ono što je predstavljeno bude prinosom bogato za prvobitnu zajednicu koja je od mesa i krzna predstavljene životinje zavisila. Ali, ima u tom procesu još nečeg što uvek podrazumeva povratak na početnu zapitanost: da li su ta oslikavanja bila u toj meri deo instinkta za održanjem, sujeverja i povod za verovatno bestijalna žrtvovanja? Razlog nedoumici krije se u činjenici da je čitav jedan zid u tim pećinama bio bi posvećen isključivo formama u obliku dlana. Postoje dve mogućnosti za njihovo poreklo koje nam ne otkrivaju i razloge za njihova postojanja, a što k nama, još jednom, privodi tezu da misterija održava umetnost, baš kao i ljubav. Ono što je daleko i nespoznatljivo više privlači jer čovek je, baš kao i njegov predak iz pećine, arhetipski predodređen da bude lovac. Prva od mogućnosti značenja dlanova na zidovima pećina jeste da se drevni umetnik na taj način potpisivao. U ostatke boje on bi umočio već musavi dlan i na taj način ostavio svoj potpis. Dakle, već tada je čovek imao svest o svom stvaralačkom potencijalu. Sa druge strane, isti ritual mogao je biti urađen sa drugačijim ciljem. Možda bi posle „potpisivanja“ taj isti dlan bio odsečen kako bi se žrtvom određenog dela ljudskog tela, onog kojim životinja najzad biva savladana, umilostivilo božanstvo i plod u vidu životinje lakše omogućio. Svest primitivnog čoveka izrazito je instinktivna ali ne i bez plana.

Dakle, dlan je simbol onoga što prinosi žrtvu ali što i samo biva žrtvovano. Dlan je simbol stvaranja, čoveka u neprekidnoj potrazi za plenom. Sa vizuelnih primera prelazimo na književne gde dlan, takođe, zadobija izvsnu mističku dimenziju koju nije izgubio još od pećine ili Mikelanđela (setimo se samo freske „Stvaranje Adama“ ili Davidovog precizno isklesanog dlana). U narednim poetskim primerima videćemo kako, u slučaju Džona Kitsa, dlan zapravo simbolizuje živog čoveka,onog koji dela, kroz čije vrele vene protiče krv, energija života. Slika takvog dlana istovremeno je i upozorenje. Pisana tonom koji odaje izvesnu notu gotskog „suspensa“ ova pesma primer je romantičarske opsesije temama stvaraoca i smrti. U kontekstu pesme Pabla Nerude dlan je instrument ljubavnika, nalik laticama cveta i krilima golubice, simbol ranjivosti i nežnosti. Ruke koje se dodiruju i ukrštaju zajedno nastavljaju svoj let, putovanje kome je odredište telo drugog. U pesmi Siv Cederinga ruke su deo sna i nezavisno biće u tom međuprostoru života i smrti. Dlanovi lete, vraćaju se, crtaju i opet se vraćaju etru, leteći na jug. U drugom delu pesme ruke se lirskom subjektu odaju kao senke koje znaju tajne rasta pomorandži, kao more koje zna tajnu putovanja brodova, oni su topli kao bića koja su rasla kraj sunca. U poslednjoj izdvojenoj pesmi, pesnikinja Jane Hirshfield nabraja šta sve ruka nije, na taj način joj stvarajući značenja i pišući, zapravo, šta sve ruka jeste. Postupak negacije oduvek je bio postupak afirmacije. Ruka nije samo pet prstiju, jastuk i livada za san, podloga za predviđanje budućnosti i staza putovanja, olovka koja ispisuje stihove ekstaza po drugom telu. Dlan je nalik zdeli u koju padaju kapi koje nose u sebi mnogostruka značenja. Dlan okrenut nagore, baš nalik glinenoj posudi, nerešiva je zagonetka nalik zuju pčela koji narasta, približava se i odmiče, bez obećanja za konačan povratak.

This Living Hand
by John Keats

This living hand, now warm and capable
Of earnest grasping, would, if it were cold
And in the icy silence of the tomb,
So haunt thy days and chill thy dreaming nights
That thou wouldst wish thine own heart dry of blood
So in my veins red life might stream again,
And thou be conscience-calmed–see here it is–
I hold it towards you.

*

Your Hands
by Pablo Neruda

When your hands go out,
love, toward mine,
what do they bring me flying?
Why did they stop
at my mouth, suddenly,
why do I recognize them
as if then, before,
I had touched them,
as if before they existed
they had passed over
my forehead, my waist?

Their softness came
flying over time,
over the sea, over the smoke,
over the spring,
and when you placed
your hands on my chest,
I recognized those golden
dove wings,
I recognized that clay
and that color of wheat.

All the years of my life
I walked around looking for them.
I went up the stairs,
I crossed the roads,
trains carried me,
waters brought me,
and in the skin of the grapes
I thought I touched you.
The wood suddenly
brought me your touch,
the almond announced to me
your secret softness,
until your hands
closed on my chest
and there like two wings
they ended their journey.

*

Hands
by Siv Cedering

I

When I fall asleep
my hands leave me.

They pick up pens
and draw creatures
with five feathers
on each wing.

The creatures multiply.
They say: „We are large
like your father’s
hands.“

They say: „We have
your mother’s
knuckles.“

I speak to them:
„If you are hands,
why don’t you
touch?“

And the wings beat
the air, clapping.
They fly

high above elbows
and wrists.
They open windows
and leave

rooms.
They perch in treetops
and hide under bushes
biting

their nails. „Hands,“
I call them.
But it is fall

and all creatures
with wings
prepare to fly
South.

II

When I sleep
the shadows of my hands
come to me.

They are softer than feathers
and warm as creatures
who have been close
to the sun.

They say: „We are the giver,“
and tell of oranges
growing on trees.

They say: „We are the vessel,“
and tell of journeys
through water.

They say: „We are the cup.“

And I stir in my sleep.
Hands pull triggers
and cut
trees. But

the shadows of my hands
tuck their heads
under wings
waiting
for morning,

when I will wake
braiding

three strands of hair
into one.

*

A Hand
by Jane Hirshfield

A hand is not four fingers and a thumb.

Nor is it palm and knuckles,
not ligaments or the fat’s yellow pillow,
not tendons, star of the wristbone, meander of veins.

A hand is not the thick thatch of its lines
with their infinite dramas,
nor what it has written,
not on the page,
not on the ecstatic body.

Nor is the hand its meadows of holding, of shaping—
not sponge of rising yeast-bread,
not rotor pin’s smoothness,
not ink.

The maple’s green hands do not cup
the proliferant rain.
What empties itself falls into the place that is open.

A hand turned upward holds only a single, transparent question.

Unanswerable, humming like bees, it rises, swarms, departs.

CREDO

Michelangelo Buonarroti - David, 1501-1504.

Michelangelo Buonarroti – David (detail), 1501-1504.

НА ШТА САМ ПОНОСАН И СМЕМ ДА БУДЕМ ПОНОСАН КАО УМЕТНИК ?

НА ОДЛУКУ КОЈА МЕ ЗАУВЕК ОДВАЈА И ИЗОЛУЈЕ ОД СВЕГА НИСКОГ.

НА ДЕЛО КОЈЕ БОЖАНСКИ ПРЕКОРАЧУЈЕ СВАКУ НАМЕРУ И ЧИЈУ НАМЕРУ НИКО НЕЋЕ НАУЧИТИ ДО КРАЈА.

НА СПОСОБНОСТ ДА ОБОЖАВАМ ОНО ШТО ЈЕ САВРШЕНО И СТОЈИ МИ НАСУПРОТ.

НА СВЕСТ ДА САМ КАДАР ДА ПОДСТИЧЕМ ДРУГОВЕ У ДЕЛАТНОСТИ КОЈА ИМ ЈЕ НАЈСВОЈСТВЕНИЈА, ДА СВЕ ШТО СТВАРАЈУ БУДЕ ЗА МЕНЕ ДОБИТАК.

ФРИДРИХ ШЛЕГЕЛ