Ivan V. Lalić: „Argonauti“

Mapa Argonauta

More nas je trpelo, zabavljeno večnošću
U sebi; i tako smo plovili, od obale
Do obale, danima, noćima, godinama.

Najlepše obale, naravno, nismo dodirnuli.
Samo je vetar nosio iskidana vlakna
Mirisa ogromnih voćnjaka na kraju sveta,

Izvan pravca plovidbe; ali smo upoznali
Ljubav i smrt, i nešto malo smisla,
Tvrda zrnca zlata u pesku sećanja;

Da, i ponos pustolovine, uprljan krvlju
I opran čistim vetrovima, ispod zvezda
U koje smo nevešto upisali naša imena.

Na kraju smo se vratili odakle smo i pošli;
Posada se rasula kao ogrlica; pukla je
Nit naše sudbine. Kapetan smrskan pramcem broda.

More je ostalo isto. Sve je ostalo isto.
Brod rascvetanih rebara trune na polaznoj obali.
Ali malo ko zna tajnu:
nije važan svršetak,

Važna je samo plovidba.

.

Slika: Mapa putovanja Argonauta
Izvor: Prejaka reč

Evropski putnici i komparativna književnost

Odlomak iz knjige „Komparativna književnost“, autori Klod Pišoa i Andre M. Ruso

LJUDI I NJIHOVA SVJEDOČANSTVA – PUTNICI

Svi pažljivi ljudi nalik su na La Fontainovu lastavicu, a prvi čovjek koji je pošao svojim susjedima u posjet i odanle donio neku sladokusnu priču o novim običajima bio je prvi posrednik.

Postoje dvije kategorije putnika s obzirom na nacionalnost: tako, Francuzi koji odlaze u Njemačku i Nijemci koji dolaze u Francusku pridonose i jedni i drugi uzajamnom upoznavanju. A ima i nepokretnih putnika: takvih koji poput Des Esseintesa sanjaju pre-listavajući vozne redove, onih koji poput Xaviera de Maistrea šeću po svojoj sobi, takvih koji kao Colette čitaju na nekoj nepokretnoj splavi kolekciju Tour du Monde; to i nisu najmanje gorljivi.

Od XVI do XIX stoljeća, zlatno doba putovanja, ne susreću se na cestama Evrope samo „picaros“ koje goni glad, nego i oni koje gura žeđ za saznanjem i promatranjem divota antike. Rim je obećana zemlja humanista koji nisu imali sreću da se rode Talijani; Rabelais i Du Bellay dolaze u Italiju puni pobožnoga zanosa; Montaignea goni radoznalost; zatim u Italiju putuju i mnogi pjesnici prve polovine XVII stoljeća: Saint-Amant, Mainard, Scarpon — a da i ne spominjemo Tallemanta des Reauxa i budućega kardinala Retza. Samo za Luja XIV ta će se tradicija prekinuti.

Slikari, prije renesanse, za renesanse i poslije nje ne vjeruju da je njihovo oblikovanje dovršeno ako nisu promatrali blago vječnoga grada: Flamanci XV i XVI stoljeća; u XVII stoljeću Nicolas Poussin, zatim umjetnici koji će zahvaljujući stipendiji Prix de Rome, fran-cuskoj stipendiji za boravak u Rimu, boraviti u Vili Medici, gdje je Ingres bio jedan od upravitelja. Overbeck i Cornelius stvorili su tamo nazarensku školu vraćajući se Rafaelu prije engleskih prerafaelita. Danski kipar Thornvaldsen boravi tamo i vraća se u Copenhagen samo da umre kod kuće. Inigo Jones donio je u XVII stoljeću u Englesku paladijski stil.

U dobrom engleskom društvu smatralo se da odgoj mladog čovjeka nije dovršen ako nije okrunjen „velikim putovanjem“ koje ga je u XVIII stoljeću za nekoliko dugih mjeseci putovanja vodilo u Italiju, Francusku, Švicarsku, rjeđe u Španjolsku i Portugal (Beckford). Bezbroj mladih Ijudi, a i zrelih, susrećemo na kontinentu: Thomas Gray, E. Yung, Samuel Rogers, Gibbon, Wordsworth; Shelley umire u Italiji (kao i u XVII stoljeću, metafizički, pjesnik Crashaw, koji se obratio na katolicizam).

Italija – njeno sunce, žene, spomenici – čudesno je zanosila Engleze, i mogli bismo citirati mnoge podanike Britanske krune koji su više voljeli život is druge strane Kanala nego magle svoga zavičaja (Walter Savage Landor). Istu takvu privlačnu silu vidimo i u Nijemaca („Wanderlust“) i u Nordijaca: Goethe, nakon Winckelmanna, otkriva u Italiji vrline klasicizma, a Zacharias Werner zavodljivost katolicizma. Jedan nezavisan Francuz, Stendhal, voljet će da ga nazivaju „Milanese“.

U XVIII stoljeću, Pariz, metropola Evrope, također privlači strance. Svi se saloni ponose ponekim egzotičnim gostom. Poneki čak borave trajno u Parizu: Grimm, Galiani. Drugi opet putuju gradovima i selima gledajući očima koje navika ne zasljepljuje, kao Arthur Young, koji nam je ostavio najbolju sliku Francuske uoči Revolucije. A ni Francuzi nisu sjediše: vole promjenu: Abbe Prevost i Voltaire borave u Engleskoj; Montesquieu putuje u Englesku i u Italiju; Falconet i Diderot putuju sve do Rusije, tada nepoznate zemlje; a Ženevljanin Rousseau vječni je lutalica.

U XIX stoljeću područje akcije se širi: Astolphe de Custine opisuje Rusiju u djelu La Russie en 1839 (1843), zemlju koju je i Balzac proputovao; obratno, Tolstoj posjećuje Paris; Turgenjev živi u Parizu. Andersen, koji je toliko putovao po zemljama svoje mašte, ne zazire da putuje Evropom, kao i njegov zemljak Oehlenschlager. Delaoroix donosi iz Maroka album crteža. Chateaubriand, Lamartine, Nerval, Flaubert, putuju po Sredozemlju. Onako kako se romantizam zamjenjuje s „couleur locale“, tako ljudi odlaze u susjedne zemlje, ponajviše u Španjolsku (Chateaubriand, Merimee, Th. Gautier, Hugo, Amerikanac Washington Irving, Englez George Borrovv, koji jeftine Biblije trampi za elemente jezika romani). A Venecija od Musseta do Wagnera, u očekivanju Thomasa Manna, nastoji da nadomjesti Rim.

XVIII i XIX stoljeće upoznali su putnika posebne vrsti: bogatog i pomalo ekscentričnog, takva koji se svagdje osjeća kod kuće, odnosno bolje se osjeća s drugima nego sa svojima; Beckford i princ Pückler-Muskau posvjedočili su u svojim zapisima kako su se s lakoćom prilagođivali stranim običajima. U to vrijeme putnici su prelazili iz jedne zemlje u drugu a da nisu bili žrtve birokratskih, policijskih i carinskih zabadanja. Zadržavali su se ondje gdje su htjeli bez ikakvih ugovora o zaposlenju. Stranci koji su boravili u nekoj zemlji bili su vrlo korisni posrednici, ali nije uvijek lako ocijeniti tu korisnost. Barun d’Eckstein, Heine i Borne, koji su u Parizu živjeli kao dva brata neprijatelja ostavili su nam u svojim djelima svjedočanstva o onome što su donijeli Francuzima; nasuprot tome tko bi mogao reći što oni duguju razgovorima liječnika hipnotizera Koreffa? Ti stranci imaju posebno važnu ulogu kad su u uskoj vezi s časopisima. Kako ne bi gospođa Blaze de Bury, rođena (misteriozno) Rose Stuart, koja je živjela u Weimaru i prijateljevala s direktorom časopisa Revue des Deux Mondes usmjerila Bulozovu radoznalost za strano?

U XX stoljeću, brodovi, zatim avioni, obuhvataju našu planetu sve gušćom mrežom i izazivaju ovu razočaranu tvrdnju Paula Moranda: Rien que la terre. Samo zemlja i ništa više. Claudela i Malrauxa nalazimo u Kini, Gidea u Kongu.

Uz one koji putuju kako bi nešto naučili, ili pak za zabavu, treba spomenuti i putnike protiv volje; to nisu uvijek oni koji od svojih kretanja ne izvlače nikakvu korist; vojnici u križarskim ratovima (Villehardouin); vođe beskrajnih ratova u Italiji (Guillaume Du Bellay, gospar Langeya); žrtve španjolske inkvizicije i portugalski sefardi (od kojih po svojoj majci vuče lozu Montaigne); proskribirani zbog vjerskih razloga (Marrot boravi u Ferrari i odatle donosi sonet); protestanske izbjeglice u Engleskoj, Holandiji, Pruskoj, nakon nanteškog edikta (na to ćemo se još vratiti); politički prognanici (bez poteza viteza de Rohan ne bismo imali djelo Lettres philosophiques), vrlo brojni u XIX stoljeću (Ugo Fascolo sikće svoj bijes u Londonu, koji će pod Drugim carstvom, kao i Ženeva, postati glavni grad Revolucije; Goya umire u Bordeauxu, a mnogi njegovi sunarodinjaci žive u Parizu) još brojniji u XX stoljeću: njemački i austrijski Židovi što su ih nacistički zlotvori otjerali — preko Francuske odlaze u Sjedinjene Države. Ovdje ne nabrajamo one koji su raskrstili s „pjevanjem“ i izgubili svoj dobar glas (Byron, koji je nakon karijere Don Juana u Italiji, pošao da umre u opsadi Missolonghija; Liszt, koji je otevši kontesu D’Angoult, živio s njom nevjenčan u Francuskoj i u Italiji).

UTJECAJI PUTOVANJA

Ta dobrovoljna ili prisilna putovanja, izazvana modom ih nužnošću proizvela su obilje literature: to što je putnik vidio ili čuo i usmeno ispričao na povratku, moglo je oploditi maštu, ali izgubljeno je; no ostalo je ono što je putnik povjerio papiru u različitim oblicima, od bilježaka u putnoj bilježnici (Montesquieu) do izvještaja o putovanju (Chateaubriand), ili zapisanih u dnevniku (Montaigne), ili u pismima (De Brosse), a da ne zaboravimo pamflete pune bijesa (Pauvre Belgique! Ch. Baudelairea; stranice Leona Bloya i Celinea protiv Danske). S putopisima kao Sentimental Journey Sternea, osobito Italienische Reise Goethea i Itineraire de Paris a Jerusalem, putopis postaje književna vrsta vrlo dobro potvrđena u doba romantizma, pa još i nedavno (Loti, Francis de Croiset, Morand). Ta slikovitost čini se da je danas iscrpljena: bilo to o Mjesecu ili o Marsu, treba nam nešto novo.

Ništa manje obilna, štoviše preobilna je književnost posvećena tim putnicima: Francuzi u Engleskoj, Škotskoj, Siciliji i pomalo svagdje po svijetu prodefilirali su pred komisijama za dizertacije, i ne samo na Sorbonni. Dakle, Etiemble nije imao krivo kad je ustao protiv zloupotrebe tih studija (napisanih na štetu drugih radova) koje lako mogu upasti u površnost inventara. Ali u načelu ne bismo ih ipak mogli osuditi pod samom pretpostavkom da su autori vrlo neiskusni istraživači. Ima, zapravo, osnovnih radova, koji dodiruju međunarodnu razmjenu, psihologiju naroda, konstituciju mitova, obnavljaju misli nekog pisca ili smjernice neke književnosti. Ovdje nam valja citirati kao primjerne radove G. Cohena o Francuzima u Holandiji, J. M. Carrea o Francuzima u Egiptu i Michelet en Ita-lie, te J. Ehrarda, koji je slijedio u korak Montesquiea u Italiji. Jednostavno opisne monografije dobile bi na vrijednosti kad bi uzele oblik repertorija ili analize poput onih G. R. de Beera, Travellers in Switzerland (1949) i J. W. Stoyea English Travellers Abroad 1604—1667. Their Influence in English Societj and Politic (1952). Radeći to, treba istaknuti središta privlačnosti: provincije, krajeve, gradove, salone, sveučilišta, kavane, štamparije, akademije, kojih inozemci postaju počasni ili dopisni članovi. Oko nekih gradova nastali su poput aura istinski mitovi: Rim, Firenca, Napulj, Venecija, Weimar, Pariz. Zanimljivo je odrediti dinamičke elemente.

Zaboravlja se vrlo često odrediti osobnu jednadžbu putnika i naroda kojemu pripadaju. Podsjetimo se Labicheove izreke: „Uvijek sam se pitao zašto su Fran­cuzi u svojoj zemlji tako duhoviti, a tako glupi na putovanju.“ Englez, Nijemac, Amerikanac također se ponašaju tako da ih sa sigurnošću možemo prepoznati.

Otkriće Amerike i Dalekog Istoka, djelo pustolova, trgovaca, misionara, učenjaka, daje zapadnoj književnosti mnoge bitne teme i klice obnove. Iz Sjeverne Amerike došao nam je „dobar divljak“, lažni naivac koji, od Montaignea do Rousseaua, svojim nepokvarenim nagonima ukazuje na iskvareno društvo, njegove crkve i feudalnost, dajući u isto vrijeme osjetljiv udarac „Evrocentrizmu“. Chateaubriand preuzima temu i iz toga izvlači sasvim drugačije skladbe. Osvajanje Južne Amerike i Meksika donijelo nam je epopeje, memoare i optužbe pa i, zahvaljujući jezuitima iz Paraguaya, jedan teokratski esej koji je beskrajno zavodio maštu, jer taj esej dokazuje da se utopija otvara prema stvarnosti.

Veze Zapada sa Bliskim ili Dalekim Istokom mnogo su starije: dovoljno je spomenuti ekspediciju Aleksandra Velikoga Makedonskoga, stvaranje grčko-budističke umjetnosti, križarske ratove, zanimanje za mitskog popa Ivana, put svile, putovanje i knjigu Marka Pola, tursiko osvajanje Carigrada, što je otjeralo prema Italiji vlasnike helenske kulture, a sv. Franju Ksaverskoga u Indiju, koja će ući u veliku poeziju preko Camoensove Luisiade. U drugoj polovini XVII stoljeća Evropa znanstveno upoznaje islam, nešto malo Kinu i Indiju, koja će u idućem stoljeću biti snažnije prisutna.

Pustolovni Descartes, koji rado, ali uljudno, prezire tuđa mišljenja, ipak nije propustio da u djelu Discours de la methode izjavi: „Iako možda ima pametnih ljudi među Perzijcima i Kinezima, čini mi se ipak korisnije ravnati se prema onima s kojima moram živjeti.“ Ta će ravnodušnost brzo nestati. Frangois Bernier, popularizator Gassendijeve filozofije, odlazi 1664. u Siriju i Egipat, a boravit će sve do 1668. u Indiji Velikog Mogula, gdje postaje liječnik Aureng-Zeba i odakle donosi perzijsku verziju Upanišada i dovoljno čarolija da bi raspalio La Fontainovu maštu. Chardin i Tavernier putuju Azijom uzduž i popreko, a osobito Perzijom. Antoine Galland objavljuje 1697. orijentalnu kolekciju Biblioteque orientale, bogat islamski inven­tar, što ga je D’Herbelot ostavio nedovršena, zatim još prije smrti Luja XIV remek djelo klasicizma Tisuću i jednu noć, prevedenu sa verzija koje je sam djelomično sakupio za svojih putovanja. Plemeniti Perzijci i velikodušni Arapi dobili su tako lijepu šansu.

La China illustrata, djelo je njemačkoga jezuite Athanasea Kirchera, iz 1663. Zahvaljujuoi djelu Lettres edifiantes izgrađuje se neka imaginarna domovina tolerancije, koja će protiv kršćanstva uspostaviti rezultate napora misionara da prošire kršćanstvo u Kini, taj „Filozofski Istok“ (Etiemble) za koji su se Voltaire (vidi Essai sur les moeurs) i mnogi njegovi suvremenici pasionirano zainteresirali, manje za „couleur locale“ nego za ideje, i premda su počinjene mnoge greške u interpretaciji, opskrbio je filozofsku misao suptilnim oružjem i hranio sociološko ili etnološko razmišljanje jednoga Montesquiea.

Anquetil Duperon došao je u Indiju 1754, William Jones 1783. Iduće godine osnovano je u Indiji Bengalsko azijsko društvo, a 1875. Wilkins je objavio u Londonu prvi potpuni prijevod s originala velikoga sanskritskoga teksta: Bhagavad-Gita. Autentična Indija ulazi u filozofsku i književnu igru Evrope. Kapitalno otkriće, gotovo tako važno kao što je bilo u XV i XVI stoljeću otkriće grčko-latinske antike, očišćene od kršćanske presvlake; odatle naslov remek-djela Raymonda Schwaba: La Renaissance orientale (1950). Fridrich Schlegel izjavljuje 1800: „Najviši romantizam valja nam tražiti na Istoku.“ Herder, Goethe, Schopenhauer duboko su uzbuđeni tim otkrićem i smatraju da Michelet ima pravo kad u Njemačkoj vidi Indiju Zapada. Taj će lijepi zanos prenijeti francuskim piscima (Lamartineu, Hugou, Lamenaisu) barun D’Eakstein. U dešifriranju pisma i znakova (ne zaboravimo hieroglife) Englezi i Francuzi natječu se s Nijemcima.

U poglavlju o putovanjima treba na kraju dodati putovanja s područja mašte. To su: Utopija Thomasa Morea, Grad sunca T. Campanelle, Mjesec i carstvo Sunca Cyranoa de Bergeraca, Salente Fenelonov, Cabetova Ikarija – i, ne zaboravimo, Swiftov Liliput te Voltaireov Sirius: snovi sklada, sloge i pravde kao ironični kontrapunkt zemaljske nesavršenosti.

ULOGA KOLEKTIVA

Djelatnost čovjeka pojedinca može biti značajna; djelatnost skupa solidarnih ljudi još je znatnija. U skupini njihova privlačna moć i utjecaj ima široko polje.

Neke zemlje tradicionalno vrše službu raskrsnica: Holandija, emporij Evrope, šalje Njemačkoj talijanski barok, ponekad ponajprije preko Francuske (Marinov Adone tiskan je u Parizu), što dokazuje da najkraći put nije preko Alpi; tolerantna nacija, Holandija, privlači Descartesa i janseniste nesigurne u Francuskoj, sočinijevce Italije i Poljske, Voltairea i Diderota, švicarska je posrednik, i često filter s pomoću kojega Njemačka i Engleska (ova preko Ciriha) utječu na Francusku. Neki gradovi, u određenom trenutku, pokreću ili kataliziraju inozemne misli i djela: Lyon je prirodni posrednik između Italije i Francuske za renesanse; manje naravno, Rouen importira ili tiska španjolske knjige za Corneilleove mladosti.

Sjetimo se uloge sveučilišta koji su u doba specijalizacije (medicina u Salernu i Montpellieru, filozofija u Padovi, pravo u Bologni i Orleansu) mamili studente da putuju po Evropi. Leyden za doba baroka privlaći Šlezijce. Oko 1700. trebalo je putovati u Holandiju (to je učinio Anquetile Duperon), u pokrajinu Utrecht, ako je netko htio učiti arapski ili perzijski. Pri kraju XVIII stoljeća i na početku XIX College de France privlačio je one koji su htjeli učiti jezilke Bliskog i Dalekog Istoka (za te je uostalom i osnovana Škola za is-točnjačke jezike). Njemačka filozofija, filologija i povijest privukle su Benjamina Constanta i Charlesa de Villersa (student, a zatim profesor u Gottingenu), koji je želio pobjeći od francuske frivolnosti, kasnije J.J. Amperea, Ouineta i Micheleta. Još u srednjem vijeku pa sve do XVII stoljeća na obrežjima brda Saint-Genevieve, ili na obalama Seine, izgrađeni su za strance kolegiji: des Irlandais, des Ecossais, des Quatre Maisons. Tek kasnije su nastali sveučilišni gradovi gdje se sastaju studenti cijelog svijeta.

Atelijeri i radionice štampara, knjižara i izdavaća (prije XIX stoljeća teško ih je razlikovati) drugi su centri koji privlače: Erazmo Rotterdamski radi kao korektor kod Aldusa u Veneciji, Voltaire i Russeau imaju svoje izdavače u toj Holandiji, koje časopisi, slobodno objavljivani, osiguravaju na francuskom jeziku rasprostranjenost književnih djela i filozofskih misli. Ne tako davno knjižare i čitaonice bile su mjesta mnogih sastanaka: književni salon Vieusseux u Firenci, gdje su se sastajali talijanski i francuski liberali; rue de l’Odeon, između dva rata kod Adrienne Monier i njene susjede i prijateljice Silvije Beach („Shakespeare and Co“), Gide, Larbaud, Claudel, Aragon, mogli su raspravljati sa Jamesom Joyceom i svim „Amerikancima u Parizu“, pjesnicima (Ezra Pound), romanopiscima (Hemingway) i osnivačima revija (Eugene Jolas).

Ne smijemo zanemariti ni javne knjižnice i privatne zbirke, osobito knjižnice koje organiziraju izložbe, a ovjekovjećuju ih katalozi; tako su katalozi Nacionalne biblioteke u Parizu, Schillerova Nationalmuseuma u Marbachu na Neckaru priručnici, kao i Catalogo de la Exposicion de Bibliografia Hispanistica (Nacionalna biblioteka, Madrid 1957.) koji recenzira hispanizam u cijelome svijetu od početka XIX stoljeća. Dodajmo: The Romantic Movement (London 1959; monumentalni katalog u izdanju The Arts Council of Great Britain) i Les Francais a Rome de la Renaissance au debut du Romantisme (Hotel Rohan, Pariz 1961). I Akademije su ponekad korisni prenosnici: Talijanska, na primjer, za književnost XVI i XVII stoljeća, Berlinska za Fridriha II, ima za Francuze istu privlačnost kao i Francuska akademija (direktor je Maupertuis); ona cijeni „filozofiju“ tako kao što njena starija sestra i suparnica ortodoksnost; ona ima prednost da povezuje s Nijemcima, koji uostalom pate od galomanije, i druge strance ne samo Francuze. U novije vrijeme kongresi i internacionalne institucije prilika su za plodne kontakte, ako i ne za važne odluke. Nećemo zaboraviti ni kazališta (dramska i operna) i koncertne dvorane (Teatro Fenice u Veneciji, San Carlo u Napulju, milanska Scala, koje je Stendhal bio jedan od stupova, Mozarteum u Salzburgu, Vagnerijanska hala u Bayreuthu, moskovski Boljšoj balet, Covent Garden, Concertgebau u Amsterdamu) bilo da gostovanja dolaze k njima ili oni gostuju u inozemstvu. U tom smislu sjetimo se priredbe u Parizu 1827—1828 engleskih glumaca Kemblea i Harriet Smithson, za koje je cijeli Pariz imao Berliozove oči, te kako su izvanredno primili ruski balet Djagiljeva suvremenici Jeana Cocteaua i Picassa; sjetimo se i utjecaja što ga mogu imati godišnje priredbe Theatre des Nation. Osim toga dug boravak Louisa Jouveta i njegove kompanije u Južnoj Americi za drugoga svjetskoga rata, turneja Comedie Frangaise i gala turneja Karsentyja dopuštaju inozemnim amaterima da ostanu u kontaktu s klasičnim repertoarom ili da upoznaju suvremena ostvarenja. U Njemačkoj XVII stoljeća engleske kazališne trupe upoznale su Nijemce sa Shakespeareom, dok su ih mnoge francuske trupe upoznale s klasičnim teatrom.

Prvenstvo po svom produbljenom djelovanju treba da ostane rezervirano kozmopolitskim salonima. Već smo spomenuli salon Mme de Stael u Coppetu, kojega se sjaj odrazio na cijelu Evropu. Spomenimo još i stariji salon u Bernu, salon Julije Bondeli, pasionirane i učene žene, kojom se Wieland htio oženiti i kojoj je Rousseau za njen esej o Novoj Heloisi rekao da ima „um muškarca i duh žene“ i koja se znala diviti djelima mladoga Goethea. Kod nje su se sastajali eruditi, geografi, orijentalisti, te Vincenz Bernhard Tscharner, koji se družio s Edw. Youngom, Richardsonom i Louisom Racineom. U kontaktu dviju kultura ona je voljela jednu i drugu.

Na obalama Spreve Rahel Levin, supruga Varnhagena von Ensea, berlinskoga Dangeaua, primala je inozemce na proputovanju: uostalom prezirala je Mme de Stael i osvojila Astolpha de Custina.

Književnost i mondenost udruženi su na nekim prinčevskim dvorovima: u Weimaru, npr., kamo dolaze da se dive savjetniku Goetheu. Nakon prvog svjetskog rata kod mecena: u Beču zaslugom Berthe Zuckerkandel Bečani su upoznali suvremeno francusko kazalište. Ona je izazvala preporod Molierova teatra. U Weimaru, grof Kessler primio je Gidea, a Maillolu dao znatnu financijsku pomoć; grof Etienne de Beauinont organizira „Pariske večeri“ („Soirees de Paris“) blizu Ciriha, u Hottingenu, Lesezirkel, književno drušivo, izdaje reviju istoga naziva, prima ili objavljuje – hvala subvencijama braće Bodmer – Crocea, Pirandella, Sofficija, kao i B. Shawa, Conrada, Tagorea te Prousta, Valeryja i Saint-John Persea.

Skupine književnika bez mondenoga snobizma, ali sretno nadahnute književnim snobizmom, pridonijele su upoznavanju istrainih autora: Klub Lichtfielda zagrijao se za Rousseaua, „Cenacle“ za romancero, skupina Bloomsburyja za ruski roman. Takvi su sastanci ponekad učinili čuvenim neke kavane, kao u naše vrijeme kavane bulevarda Saint Germain des Pres.

Napokon, onima koji žele i hoće da se upoznaju sa stranom književnošću sredstva nisu nikad, ili nisu uopće, nedostajala, a danas manje nego ikad.

Izvor: Claude Pichois, Andre M. Rousseau, „Komparativna književnost“, Matica hrvatska, Zagreb, 1973.

Mape Danteovog putovanja: Pakao – Čistilište – Raj

01 02 03 04

Crteži P. Orlića nalaze se na kraju Danteove „Božanstvene komedije“, izdanja koje je objavila Matica hrvatska 1915. godine, a koje je preveo Iso Kršnjavi. Ove mape priložene su radi čitaočeve lakše vizuelizacije sveta kojim Dante-junak putuje sa Vergilijem i Beatriče.

Izvor: Mala prodavnica retkosti

00

Macuo Bašo, „Uska staza ka dalekom severu“ (odlomak iz putopisa)

Image result for fan ho photography

Uvodna reč

Meseci i dani su putnici večnosti. Putnici su i godine što prolaze. Večnim putnicima – onima što provode svoj život na brodu ili onima što ostare jašući konja, dom je gde god ih put nanese. Mnogi ljudi iz vremena  starine umreše na putu, a i mene samog već nekoliko godina prati vetrom nošen usamljeni oblak, neprekidno budeći u meni želju da lutam.

Cele prošle godine lutao sam peščanom obalom. Ujesen sam se vratio u svoju kolibu na reci i s nje pomeo paučinu. Godina se polako bližila kraju. Kada nebo ispuniše prolećne magle, pomislih da pređem prolaz Širakava i pođem ka dalekom severu (1). Činilo se kao da su me zaposeli duhovi i lišavali me razuma, budeći u meni želju za putovanjem. Prizivaše me duhovi-čuvari putovanja i ne mogah se nagnati ništa drugo da radim.

Zakrpio sam svoje pocepane pantalone i promenio vrpcu na svom bambusovom šeširu. Da bih ojačao noge za put, zapalio sam moksu na golenjačama. A onda, ni o čemu drugom nisam mogao razmišljati do o mesecu u Macušimi. Kada sam prodao svoju kolibu i krenuo ka Sampuovoj kući, u kojoj je trebalo da budem dok ne krenem na put, okačio sam ovu pesmu na stub u svojoj kolibi:

Kusa no to mo
sumikavaru jo zo
hina no ie

Čak se i slamnata koliba
sa novim vlasnikom može promeniti
u kućicu za lutke. (2)

Ovo postade početni stih (hokku) ulančane pesme od osam stihova. (3)

Polazak na put

Kada sam krenuo na put, 27. dana trećeg meseca (4), jutarnje nebo zaklanjala je magla. Ranojutarnji mesec već beše izbledeo, ali mogao se nazreti vrh planine Fuđi. Pupoljci trešnje na granama u Uenu i Janaki budili su tužne misli dok sam se pitao kada ću ih ponovo videti. Svi moji najdraži prijatelji došli su u Sampuovu kuću prethodne noći da bi me na brodu otpratili deo puta. Kada smo se iskrcali u mestu Senđu, pomisao na dalek put koji je preda mnom ispuni me setom. Stajao sam na raskrsnici rastajanja u ovom snu nalik postojanju i lio suze rastanka:

Juku haru ja
tori naki uo no
me va namida.

Proleće minu!
Plaču ptice, suze i u
očima riba.

Krenuo sam nakon sastavljanja ovih stihova, prvih na mom putovanju, ali jedva sam koračao napred, jer kada bih se osvrnuo video bih prijatelje kako stoje u redu, nesumljivo da bi me pratili pogledom dok im se ne izgubim iz vida.

Sōka

Ove godine, druge u periodu Genroku (1689), nekako mi pade na pamet da bih mogao pešačiti sve do dalekog  severa zemlje. Nisam mario da li ću biti dovoljno nesrećan da osedim na svojim putovanjima, jer sam želeo da vidim mesta o kojima sam dosta slušao, ali koja nikada pre nisam posetio. Nasuprot tome, činilo mi se da ću biti srećan ako uspem živ da se vratim kući. Ostavljajući budućnosti da odluči o ovoj neizvesnosti, nastavio sam svoje putovanje do pograničnog mesta Sōka, a bilo je malo verovatno da ćemo do njega stići na dan našeg rastanka sa prijateljima.

Prva neprijatnost koju sam osetio na putu došla je od težine ranca koji sam nosio na svojim koščatim ramenima. Kada sam polazio na put, nameravao sam da ne nosim ništa, ali trebalo mi je par papirne odeće koja bi me štitila od hladnih noći. Onda su se tu našle stvari kao što su jukata (lagani pamučni kimono), kišni ogrtač, mastilo i pero, i slično, kao i oproštajni darovi koje nisam olako mogao odbiti ili odbaciti. Oni mi behu smetnja na putu, ali ništa nisam po pitanju toga mogao učiniti.

Napomene:

  • U originalu: „ka Okuu“. Oku je naziv provincije na severu središnjeg japanskog ostrva Honšu, ali ovaj termin označava i „unutrašnjost, duševno“ i „povlačenje, osamu“, pa tako fraza može imati dva značenja: u geografskom smislu, Bašō je krenuo na put u unutrašnjost Japana, a u metaforičkom se otisnuo na put u unutrašnji svet, možda svet haiku poezije.
  • Bašō je verovatno prodao svoju kuću čoveku sa malim ćerkama. U vreme „Gozbe cvetova breskve (momo no sekku), kuća se ukrašava lutkama. Ali dokle god je u kući živeo Bašō, kao neženja, lutke nisu mogle da se iznose.
  • Hokku: početni stihovi ulančane pesme (renga). Kasnije su se osamostalili pod nazivom haiku.
  • Svi datumi su (kao u originalu) dati prema lunarnom kalendaru. Po solarnom kalendaru, Bašō je napustio Edo 18. maja.

Citirano prema izdanju: Macuo Bašō, „Uska staza ka dalekom severu“, prevod Sonja Višnjić Žižović, Kokoro, Beograd, 2009.

Sve napomene pripadaju prevodiocu.

Fotografija: Fan Ho

Margerit Jursenar o smislu putovanja

Za Jursenar

Odlomak iz intervjua koji je Margerit Jursenar dala Matjeu Galeju, a koji je objavljen u knjizi „Širom otvorenih očiju“.

Vi ste po temperamentu dosta avanturističkog duha?

Idem napred, to je sve. Međutim, svako putovanje, svaka avantura (u pravom smislu te reči „ono što dolazi“) udvostručuje se unutrašnjim istraživanjem. Ono što radimo i što mislimo, to je kao unutrašnja i spoljašnja linija jedne vaze: jedna drugu oblikuju.

Da li biste prebacili Vašim savremenicima da previše sede kod kuće?

Jure putevima ali šta vide duž tih puteva? U svakom slučaju klonim se Francuza koji kažu da im je Francuska dovoljna, i Amerikanaca koji kažu da se jedino kod kuće dobro osećaju. Srećom, ta vrsta odumire, a zamenjuje je druga koja loše i na brzinu proputuje dalekim zemljama. Na putovanju, kao i u svemu, potrebne su protivrečne sposobnosti: zanos, stalna pažnja, izvesna lakoća,

„Jer pravi putnici su samo oni koji odlaze
Da bi otišli, laki kao baloni..“ (Bodler)

želja da se uživa u spoljnjem prizoru stvari, ali i odlučna namera da se ide i s onu stranu tog prizora, da bismo videli stvarnost koja je često skrivena. Svaki putnik je Odisej; dužan je da bude i Protej.

Pojedini veliki umovi nisu uopšte napuštali svoju sobu. Dekartov topli kutak, Montenjeva radna soba..

Oba čoveka koja pominjete dosta su putovala. Dekart je 1618. ratovao u Holandiji, a 1619. posetio je Dansku i Nemačku, a tokom sledeće dve godine ponovio je otprilike isto veliko putovanje po Centralnoj Evropi, zatim boravio skoro dve godine u Italiji, pre nego što se nastanio u Holandiji narednih dvadeset godina, i na kraju je umro u Stokholmu. Da je živeo i razmišljao „u toplom kutku“, kao što kaže legenda koja sve pojednostavljuje, u takvom kutku se (odnosno u sobi u kojoj se nalazila peć) grejao u mnogim mestima severne Evrope. Što se tiče Montenja, povod njegovog sedamnaestomesečnog putovanja po Švajcarskoj, Tirolu i Italiji bili su zdravstveni razlozi, ali je on toliko pohvalno govorio o putovanju, da se morala osetiti njegova radost što se popeo u sedlo.

Putovanje je iskustvo, kao što je iskustvo ostajanje u nekom kutku zemlje, kao što je to i prijateljstvo, posmatranje, ljubav, rad, bolest, pa i baštovanstvo i kuvanje. Zašto praviti diskriminaciju među njima?

Izvor: Margaret Jursenar, „Širom otvorenih očiju“ (razgovori sa Matjeom Galejem), prevod: Stanko Džeferdanović, Politika, Beograd, 2004.

Engleski turistički vodič iz 17. veka

James Howell, Instruction for Forraine Travell, 1642. London.

Nije do nas stiglo puno putopisa i književnih dela koja bi tematizovala temu putovanja kao obrazovanja, i to u dvostrukom smilu: putovanja kao formiranja sopstvene ličnosti i putovanja kao formalnog obrazovanja klasičnom umetnošću, filozofijom i istorijom.

Ova naslovna strana pravi je raritet za mene, prevashodno zbog grafički odlično osmišljene naslovne strane kao i zbog omogućavanja uvida u književnost, hronike, brodske i lične dnevnike 17. veka. Isti su danas retki i deo su biblioteka i arihva, pre nego ruku čitalaca. Oni svedoče u pisanom obliku o prekomorskim otkrićima, podjednako koliko i o evropskim.

Slika via British Museum

Umetnik i Italija: Et in Arcadia ego

Jean Alaux

Jean Alaux, „Louis Vincent Palliere in His Room at the Villa Medici, 1817.

Carl Gustav Carus, Balcony Room with a View of the Bay of Naples,  c.1829.

Carl Gustav Carus, Balcony Room with a View of the Bay of Naples, c.1829.

Veza umetnika i Italije poznata je odavno. Još od renesansnog perioda kada Albreht Direr odlazi tamo da bi se školovao, italijanski gradovi poput Venecije, Firence, Rima, Padove, Parme, Milana i Napulja ostali su kao polazište za obrazovanje, podjednako kao i za putovanje i inspiraciju hiljada umetnika.

U 18. i 19. veku, naročito zbog idealizacije davnog i dalekog, rimske ruševine, oživljene na Piranezijevim gravirama, postaju mesta hodočašća. Ali, ruševine su i tekstualnog oblika, podjednako koliko i arhitektonskog. Takođe, istorija je sastavljena od reči koje treba prevesti, ruševinu tekstova od kojih je istorija satkana treba rekonstruisati i ponovo oformiti.

Geteove Rimske elegije podstaknute su putovanjem podjednako koliko i Kitsova groznica zbog koje je proveo mesec dana u napuljskoj bolnici. Stendalov Parmski kartuzijanski manastir okolinu jezera Komo, severa Italije i genij Napoleona evocira podjednako koliko i romani Uga Foskola. Bajronova Venecija približava se Hofmanovoj viziji iste ili pak Vagnerovoj. Primera je mnogo, a jedan od njih može biti i Engrov.

Nedavno sam pisala o Klodu Lorenu i njegovim Arkadijskim pejsažima koji su inspirisani zracima i svetlošću kojima je okolina Rima izbistrena. Takođe, u Rimu sam, na železničkoj stanici, naišla na knjižaru u kojoj se prodavala Geteova knjiga o Italiji gde kao moto stoji Et in Arcadia Ego. O dvosmilenost tog natpisa pisala sam u kontekstu Pusenove slike. Kod Getea ona nema tu oporu poruku kao kod francuskog klasiciste ili renesansnih vizija arkadija i utopijskih prostora. Ovde, ona je, jednostavno, naivnost u najboljem značenju Šilerove ideje šta je naivno i ko je naivni umetnik.

Isto sam videla posmatrajući ove pejsaže viđenje iz sobe stvaralaca, iz prostora umetnika, iz subjektivne perspektive koja svedoči o opštosti koja je izvan nje. To su već romantični umetnici, ne više naivni. Oni teže, kroz sećanje i stvaranje, zauvek izgubljenom raju, zauvek izgubljenoj Arkadiji koju bi ponovo da uspostave ili osete. To je svakako bio veliki izazov, kao i tema, umetnosti 19. veka.

Romantizam i ideja obrazovnog putovanja

Kaspar David Fridrih

Kaspar David Fridrih

Romаntizаm prvi umetnički temаtizuje vezu obrаzovаnjа i putovаnjа, iаko je i rаnije bilo tаkvih pokušаjа. Nаjbolji primer predstаvljаju dnevnici i putopisi iz Itаlije Albrehtа Direrа, u neku ruku prvog nemаčkog romаntičаrа. On je kаsnije romаntičаre nаučio o vаžnosti sаmosvesti i božаnske uloge, poslаnstvа i delаnjа umetnikа. Svojim аutoportretom iz 1500. godine predstаvio se kаo Isus. Vizuelnа porukа pаnteističkog nаčelа hen kai pan, Jedno je Sve, sаdržаnа je u ideji, u metаfizičkom sloju Direrovih аutoportretа. Sve, sа svojim nаčelom otkrivаnjа i stvаrаnjа, jeste u Jednom, u čoveku, u renesаnsnom biću koje stvаrа i nа tаj nаčin potvrđuje i slаvi Tvorcа, аli i sebe izjednаčаvа sа njim. Nа Mikelаnđelovoj fresci u Sikstinskoj kаpeli Bog i Adаm u istoj su rаvni, istog oblikа, veličine, snаge i lepote, ljudske lepote. Nа isti tаkаv nаčin, sаmo drugаčije izrаženo, umetnički i misаono oblikovаno, rаzmišljаju i umetnici romаntizmа.

Od 18. vekа jаvljа se instituciijа velikog obrаzovnog putovаnjа, turа koje su podrаzumevаle dа mlаdići iz аristokrаtskih porodicа pođu kočijаmа iz Engleske ili Frаncuske u Itаliju kаko bi se upoznаli sа kulturnim nаsleđem koje Itаlijа nа svom tlu poseduje.Dа bi stigli u Itаliju junаci su morаli kočijаmа (ili pešice) dа pređu Alpe. Alpi tаko postаju jedаn od nаjčešćih toposа romаntičаrske književnosti i epohe. Ruso, Vordsvort, Bаjron, Tаrner sаmo su neki od umetnikа koji im se dive i koji ih posećuju. Alpi postаju sinonim zа uzvišeno, plаnine pune provаlijа, bujicа, neprohodnih stаzа, stenа ”bremenitih poezijom i religijom” pred kojimа putnici osećаju istovremeni očаj i oduševljenje. Divljinа Alpа je romаntičnа i uzvišenа. Kаdа bi junаci sišаvši sа njih stupili u grаdove, kаdа bi se oprostili od divlje i nepredvidive prirode i ”dinаmički uzvišenog”, nаišli bi nа područjа ”mаtemаtički uzvišenog” , područjа punа ruševinа iz prošlosti kojimа Itаlijа obiluje. Tаmo su mogli doći u neposredаn kontаkt sа ostаcimа аntičkih grаđevinа tj. njihovim frаgmentimа, ruševinаmа. Ako bi pri susretu sа аntičkim i srednjevekovnim ruševinаmа putnici imаli neposredаn kontаkt sа Vremenom, odnosno prošlošću i njenim frаgmentimа, prelаzeći Alpe putnici bi imаli neposredаn kontаkt sа prirodom, posebno sа onom koju smo skloni dа nаzovemo uzvišenom.

Putovаnjа su prevаshodno shvаtаnа kаo deo obrаzovnog procesа. Obrаzovаnje je stogа još jednа ključnа reč epohe. Obrаzovаnje je ondа podrаzumevаlo i ono što mi dаnаs podrаzumevаmo pod tim terminom, а to je institucionаlizovаno znаnje odnosno poznаvаnje lаtinskog jezikа, аntičke istorije, filozofije i književnosti. Zаrаd detаljnijih sticаnjа znаnjа iz tih oblаsti, mlаdići su  slаti nа put u Itаliju . Tokom tog putovаnjа dešаvаo se i drugi oblik njihovog obrаzovnog procesа, а to je njihovo lično obrаzovаnje odnosno formirаnje ličnosti i sаzrevаnje. Putovаnje kаo obrаzovаnje, i to u dvostrukom smislu, neodvojivosti i međusobnoj uslovljenosti.

Putnik – junak njihovog doba. Analiza odnosa putnika i prirode u književnosti i slikarstvu romantizma.

Mape Odisejevih putovanja

1234

Čitajući o Odisejevim avanturama u Homerovom epu Odiseja čitalac pokušava da zamisli gde bi na mapi Mediterana mogle biti sve zemlje koje je grčki junak obišao. Istražujući, naišla sam na mapu uz koju su detaljno locirana i opisana sva mesta i događaji koji su dogodili tokom putovanja, od kojih izdvajam samo neka: pad Troje, ostrvo Kiklopa, Kirkina pretvaranja Odisejevih pratilaca u svinje, Sirene i njihovo zanosno pevanje, Scila i Haribda, sedmogodišnji ostanak na ostrvu nimfe Kalipso, upoznavanje Nausikaje, povratak na Itaku, itd. Takođe, mnoge od pomenutih epizoda predstavljene su u antičkoj umetnosti, ocrtane su na zidovima u Pompeji, kao i na vrčazima, predstavljene su na mozaicima i skulpturama.

Frensis Bejkon o putovanju

Francis Bacon, Essays, 1696.

Francis Bacon, Essays, 1696.

„Ako želiš da mladić zbije svoje putovanje u malen prostor, i da za kratko vreme sabere mnogo, ovo ti valja činiti: prvo, kao što je već rečeno, on mora da zna nešto jezika pre nego što krene na put; onda, mora da ima nekog slugu ili pratioca koji poznaje zemlju u koju putuju; neka ponese i neku kartu ili knjigu u kojoj je opisana ta zemlja, a to će mu poslužiti i kao dobar ključ za njegova ispitivanja; i dnevnik neka vodi; neka se ne zadržava dugo u jednom gradu ili varoši, nego tek onoliko koliko to mesto zaslužujue, ali ne predugo; štaviše, kad je u jednom gradu ili varoši, neka menja svoj stan iz jednog kraja u drugi, jer to je veliki magnet za sticanje poznanstava; neka se kloni društva svojih zemljaka, a neka se hrani u gostionicama u kojima će naći dobro društvo domaćih ljudi; kada krene iz jednog mesta u neko drugo, neka izmoli preporku za kakvu odličnu osobu koja živi u mestu u koje odlazi, da bi mogao da se koristi njenom naklonošću u pogledu stvari koje želi da vidi ili sazna; tako čovek može svoje putovanje da skrati a veliku korist da ima.

Kad se putnik vrati kući, neka ne ostavlja sasvim za sobom zemlje u koje je putovao, nego neka i dalje održava prepisku sa onim svojim poznanicima koji najviše vrede; i neka se njegovo putovanje pre ogleda u njegovom razgovoru nego u odeći i ponašanju; a u razgovoru radije neka bude smišljen u odgovorima nego gotov da pripoveda priče; i neka se vidi da nije promenio zakone svoje zemlje za zakone tuđih zemalja; već da je u običaje svoje zemlje usaio samo po koji cvet od onoga što je u tuđini naučio.”

Francis Bacon

Francis Bacon

Travel, in the younger sort, is a part of education;  in the elder, a part of experience.
Francis Bacon