Rečnik simbola: Mačka

Cat, double-sided votive relief, 305-30 B.C. Limestone. Egyptian. Museum of Fine Arts, Boston.

Simbolika mačke je vrlo raznolika i koleba se između dobrih i zlih značenja, što je jednostavno objasniti istovremenim umiljatim i podmuklim ponašanjem te životinje. U Japanu je mačka zloslutna životinja koja, kažu, može ubiti ženu i poprimiti njeno obličje. Čuvena krotka mačka Jingoroa iz Nikoa verovatno je imala samo dekorativnu vrednost. U budističkom svetu prebacuju joj da samo nju i zmiju nije ganula Budina smrt, što se ipak, s druge tačke gledišta, može shvatiti i kao znak više mudrosti.

Svakako je zanimljivo zabeležiti da se u Kabali, kao i u budizmu, mačka povezuje sa zmijom: ona označava greh, prekomerenost dobara ovog sveta (Devuku). U tom značenju se ponekad prikazuje uz Hristove noge.

U starom Egiptu poštovala se u obličju božanske mačke boginja Bastet, dobrotvorka i jedna od čovekovih zaštitnica. Na mnogim umetničkim delima prikazana je kako nožem u api seče glavu zmije Apopkis, Zmaja tmina, koji otelovljuje neprijatelja Sunca i nastoji prevrnuti svetu lađu dok prolazi podzemnim svetom. Tu mačka simbolizuje snagu i okretnost mačije ćudi koje boginja zaštitnica stavlja u službu čoveka kako bi mu pomogla da pobedi svoje skrivene neprijatelje.

U keltskom predanju simbolika mačke mnogo je nepovoljnija od simbolike psa ili risa. Čini se da se na tu životinju gledalo s nepoverenjem.

U islamskom predanju, naprotiv, svaka mačka (quatt), osim crne, je dobronamerna. Legenda kaže da je Noje, jer su pacovi smetali putnicima Arke, rukom prešao lavu preko čela, on je kinuo i izbacio mačiji par. Zbog toga ta životinja liči na lava. Sasvim crna mačka ima čarobnu moć. Za oslobađanje od čini se jede njena koža. Slezina crne mačke zaustavlja ženinu menstruaciju. Njenom krvlju se zapisuju moćne čini. Ona ima sedam života. Demoni (djin) se često javljaju u obličju mačaka. U Persiji se veruje da se onaj ko muči crnu mačku izlaže opasnosti da se sukobi sa vlastitim hemzadom (duh koji se rađa zajedno sa čovekom kako bi mu pravio društvo) i samom sebi naudi. Neki veruju da je crna mačka zao djin kog treba pozdraviti kad iz mraka uđe u sobu.

U mnogim predanjima crna mačka simbolizuje mrak i smrt.

Veruje se i da je mačka sluga pakla. Niasi (Sumatra) imaju kosmičko stablo koje je stvorilo sve. Da se uspnu na nebo, mrtvi moraju preći preko mosta. Ispod mosta je ponor pakla. Na ulazu u nebo stoji čuvar sa štitom i kopljem. Kraj njega je mačka koja grešne duše baca u vode pakla.

Kod severnoameričkih Poni Indijanaca divlja mačka je simbol okretnosti, razmišljanja, oštroumnosti. Ona je lukav i staložen posmatrač koji uvek postiže svoj cilj. Zbog toga je to sveta životinja koja se sme ubiti samo za religiozne svrhe i uz određene obrede. Sa okretnosti i oštroumnosti prešlo se na vidovitost.

Izvor: Izvor: Alen Gerbran, Žan Ševalije, Rečnik simbola, preveli dr Pavle Sekeruš, Kristina Koprivšek, Isidora Gordić, Kiša, Stylos Art, Beograd, 2009.

Slika: Reljef sa prikazom mačke iz profila, 300. godina pre nove ere. Egipat.

Advertisements

Edgar Alan Po: „Crni mačak“

Ne očekujem, niti zahtevam, da neko poveruje u ovu neverovatnu, a ipak tako jednostavnu priču koju se spremam da zabeležim. Stvarno bih bio lud da to očekujem, kada i moja čula odbacuju sopstvena opažanja. Ipak, lud nisam – a sasvim sigurno ni ne sanjam. Ali kako ću sutra umreti, danas ću rasteretiti dušu. Moja namera je da svetu izložim, jasno i glasno, ne komentarišući, niz običnih porodičnih događaja. Njihove posledice su bili užasi, muke i, napokon, moja propast. Ipak, neću ni pokušavati da ih tumačim. Za mene su bili čisti užas dok će nekima pre biti opskurni nego strašni. U budućnosti će se naći neki um koji će svesti moja priviđenja na svakodnevni nivo – neki um, smireniji, logičniji, i manje uzbuđen od moga nazreće, u okolnostima koje sam izneo u strahu, ništa drugo do običnog sleda sasvim prirodnih uzroka i posledica.

Od ranog detinjstva primećena je blagost i humanost moje prirode. Nežnost moga srca bila je tako očita da je izazivala podsmeh mojih drugara. Posebno sam bio naklonjen životinjama, a roditelji su mi udovoljavali velikim izborom kućnih ljubimaca. Sa njima sam provodio najveći deo vremena, i nikada nisam bio srećniji nego kada sam ih hranio i mazio. Ta osobina moga karaktera razvijala se tokom odrastanja, a u punoletstvu je postala glavni izvor mog zadovoljstva. Onima koji su gajili ljubav prema vernom i pametnom psu, neću imati problem da objasnim prirodu ili snagu zadovoljstva kakvu taj odnos pruža. Ima nešto u nesebičnoj i samopožrtvovanoj ljubavi životinje, što ide pravo u dušu onoga koji je često bio u prilici da testira površnost prijateljstva i lažnu vernost svakidašnjeg čoveka.

Oženio sam se rano, i imao sreću da u svojoj ženi pronađem karakter koji nije bio u suprotnosti sa mojim sopstvenim. Uočivši moju sklonost ka kućnim ljubimcima, nije propuštala nijednu priliku da mi nabavi najdopadljivije vrste. Imali smo ptice, zlatne ribice, dobrog psa, zečeve, malog majmuna, i jednog mačka.

Mačak je bio upadljivo krupna i lepa životinja, potpuno crna, i iznenađujuće pronicljiva. Kad već govorimo o njegovoj pameti, moja žena, koja je bila sujeverna, pravila je česte aluzije na drevno narodno mišljenje, po kome se smatralo da je svaka crna mačka prerušena veštica. Nikada nije bila previše ozbiljna po tom pitanju – i to spominjem ne iz nekog posebnog razloga, već zato jer mi je sada palo na pamet.

Pluton – tako se zvao mačak – bio je moj najdraži ljubimac i drug za igru. Lično sam ga hranio, a on me je pratio po kući gde god bih krenuo. Imao sam čak i teškoće da ga sprečim da me prati po ulicama.

Naše prijateljstvo je, na ovaj način, trajalo nekoliko godina, tokom kojih je moja narav i karakter dejstvom zla neumerenosti (stidim se da priznam) iskusila radikalnu promenu na gore. Postajao sam, dan za danom, sve zlovoljniji, razdražljiviji, sve bezobzirniji prema tuđim emocijama. Dopustio sam sebi čak i da se nepristojnim jezikom obraćam svojoj ženi. Vremenom, trpela je i telesno nasilje. Moji ljubimci, naravno, umeli su da osete promene u mom ponašanju. Ne samo da sam ih zanemarivao nego sam ih i zlostavljao. Imao sam dovoljno obzira da se uzdržim i poštedim Plutona, ali sam zato bez dvoumljenja maltretirao zečeve, majmuna, čak i psa, kada bi mi slučajno, ili iz privrženosti, stali na put. Moja bolest je rasla u meni – zar ima teže bolesti od alkoholizma! – pa je čak i Pluton, koji je već omatorio, i postao i pomalo džangrizav, počeo da oseća posledice moje zle ćudi.

Jedne noći, vrativši se prilično pijan sa mojih gradskih lutanja, osetio sam da mačak izbegava moje prisustvo. Zgrabio sam ga, a on, u strahu od nasilja, zadade mi zubima površinsku ranu na ruci. Namah me obuze demon pomame. Nisam znao za sebe. Odjednom je moja izvorna duša izletela iz tela; više nego đavolska zloba, podstaknuta džinom, uzbudila je svaki fiber moga tela. Uzeo sam perorez iz džepa kaputa, otvorio ga, zgrabio jadnu beštiju za vrat, i okrutno mu iskopao oko iz duplje! Crvenim, gorim, tresem se dok zapisujem ovu gnusnu svirepost.

Sa jutrom, kada mi se vratio razum – posle prespavanih uzbuđenja noćnog razvrata – obuze me osećanje delom užasa, a delom kajanja, za zločin koji sam skrivio; ali je bilo, u najmanju ruku, slabo i neodređeno, tako da mi je duša ostala nedirnuta. Okrenuo sam se preterivanju, i uskoro sam vinom utopio svako sećanje na učinjeno delo.

U međuvremenu, mačak se lagano oporavio. Istina, duplja iskopanog oka bila je užasan prizor, ali životinja makar nije više trpela bolove. Išao je po kući kao i obično, ali bi, što je bilo za očekivati, na moju pojavu šmugnuo u paničnom strahu. U duši mi je ostalo još blagosti onog starog mene, pa sam u početku tugovao zbog očigledne averzije stvorenja koje me je do nedavno toliko volelo. Ali taj osećaj je brzo zamenjen besom. A onda me je, kao konačni i neopozivi poraz, obuzeo duh perverznosti. O takvom raspoloženju filosofija ne govori. Ništa više nisam uveren da je duša živa, nego da je izopačenost jedan od primitivnih pokretača čovekovog srca – jedna od onih neodvojivih iskonskih osobina, ili osećanja, koje formiraju karakter čoveka. Ko nije sto puta zatekao sebe kako čini rđav ili besmislen čin, bez razloga, osim zbog toga što zna da ne bi trebalo? Nemamo li stalnu sklonost, uprkos razlozima zdravog razuma, da kršimo zakon, samo zbog toga što znamo da je zakon? Taj izopačeni duh me je konačno porazio. Ta neshvatljiva težnja duše da iskušava sebe, da se preispituje, da greši greha radi podstakla me je da nastavim i konačno privedem kraju zlo koje sam naneo bezazlenoj životinji. Jednog jutra hladnokrvno sam mu nabacio omču oko vrata, i obesio ga o granu drveta; obesio sam ga sa suzama u očima i gorkim kajanjem u srcu, obesio sam ga zato jer sam znao da me voli, i zato jer mi nije dao nikakvog povoda, obesio sam ga jer sam znao da činim greh, smrtni greh koji će mi ugroziti besmrtnu dušu poslavši je, ako je takva stvar uopšte moguća, van domašaja beskonačne milosti najmilosrdnijeg i najstrašnijeg Boga.

U noći nakon dana kada se desio ovaj grozni čin, probudila me je iz sna uzbuna na požar. Sve zavese iznad kreveta bile su u plamenu. Cela kuća je buktala. Teškom mukom smo moja žena, sluga, i ja, uspeli da pobegnemo iz ognja. Šteta je bila ogromna. Moje celokupno zemaljsko bogatstvo bilo je progutano vatrom, i od tada se prepustih očaju.

Bilo bi suludo kada bi tražio vezu između uzroka i posledice – zverstva koje sam počinio i katastrofe. Ja samo iznosim sled događaja – i ne želim da izostavim nijednu kariku. Dan posle požara posetio sam ruševine. Svi zidovi, sa izuzetkom jednog, bili su urušeni. Taj izuzetak je bio ne previše debeo pregradni zid na sredini kuće, na koji se naslanjalo uzglavlje mog kreveta. Malter je u velikoj meri odoleo dejstvu vatre – tu činjenicu pripisujem tome što je zid bio nedavno omalterisan. Ispred zida okupila se gomila komšija, a mnogi su sa revnosnom pažnjom ispitivali jedan određeni deo zida. Reči kao „čudno!“, „neviđeno!“ i ostali slični izrazi, izazvali su mi pažnju. Prišao sam i video, plitko uklesanu na beloj površini zida, konturu velike mačke. Utisak je bio pojačan zaista neobičnom vernošću. Oko vrata životinje visilo je uže.

Kada sam prvi put ugledao tu prikazu – ne znam kako drugačije da je nazovem – moje zaprepašćenje i strah bili su ogromni. Ali vremenom sam se oporavio. Setio sam se da sam mačka obesio o granu drveta u bašti u blizini kuće. Za vreme požara, bašta se brzo ispunila masom spremnom da pomogne, iz koje je sigurno neko skinuo životinju sa drveta i ubacio je kroz otvoren prozor u moju sobu. To je najverovatnije urađeno sa namerom da me probudi iz sna. Rušenje ostalih zidova utisnulo je žrtvu moje okrutnosti u supstancu sveže nanešenog maltera; kreč iz maltera i vatra, sa amonijakom iz lešine, obrazovali su portret koji sam video.

I mada sam tako objasnio svom razumu, ako ne i savesti, čudnu činjenicu koju sam ispričao, ipak je ostavila dubok trag u mojoj mašti. Mesecima nisam mogao da se oslobodim priviđenja mačka; i u tom periodu, u duši mi se javio neki poluosećaj, koji je, iako to nije bio, ličio na kajanje. Otišao sam toliko daleko žaleći mačka, da sam se, po bednim svratištima koja sam često posećivao, osvrtao tražeći ljubimca iste vrste i sličnog izgleda, koji bi popunio njegovo mesto.

Jedne noći dok sam poluošamućen sedeo u jazbini više no zloglasnoj, iznenada mi pažnju privuče neki crni predmet koji je ležao na jednoj od velikih bačvi ruma ili džina, koje su činile glavnu opremu prostorije. Zurio sam neprestano nekoliko minuta u vrh bačve, i bio iznenađen da ga ranije nisam primetio. Priđoh i dotaknuh ga rukom. Bio je to crni mačak, vrlo krupan, krupan skoro kao Pluton, i ličio je na njega u celini osim u jednom detalju. Pluton nije imao nijednu belu dlaku na celom telu, a ovaj mačak je imao veliku nepravilnu belu mrlju, koja mu je pokrivala skoro celu površinu grudi.

Pod mojim dodirima podigao se odmah, protrljao se o moju ruku glasno predući, vidno obra-dovan mojom pažnjom. To je bilo upravo onakvo stvorenje kakvo sam tražio. Ponudio sam gazdi da ga otkupim; ali on nije polagao nikakvo pravo na njega, niti je o njemu išta znao, niti ga je ikada ranije video.

Nastavio sam da ga mazim, i kada sam pošao kući, mačak je pokazivao da je voljan da me prati. Dozvolio sam mu, usput se povremeno saginjući da ga pomazim. Kada je stigao u kuću odmah se odomaćio, momentalno postavši veliki ljubimac moje žene.

Što se mene tiče, osetio sam da u meni počinje da se javlja neprijateljstvo prema njemu. To je bilo potpuno suprotno od očekivanog; nisam znao ni kako, ni zašto – ali njegova očigledna privrženost bila mi je odvratna i dosadna. Lagano je to osećanje gnušanja i dosade preraslo u jetku mržnju. Izbegavao sam to stvorenje; osećanje srama i sećanje na moj prethodni okrutni čin, sprečavalo me je da ga fizički zlostavljam. Nekoliko nedelja ga nisam ni ćušnuo, ni ugrozio na neki drugi način; ali postepeno, vrlo postepeno, počeo sam da ga gledam sa beskonačnim gađenjem i da izbegavam njegovo odvratno prisustvo, kao da je zarazan.

Nesumljivo je da je moju mržnju pojačalo to što sam, sledećeg jutra pošto sam ga doveo u kuću, otkrio da, poput Plutona, nema jedno oko. Ta okolnost ga je omilila mojoj ženi, koja je, kao što sam već rekao, u velikoj meri imala ono ljudsko razumevanje, što je nekada bila i moja prepoznatljiva osobina, i izvor mnogih jednostavnih i nevinih zadovoljstava.

Kako je rasla moja odvratnost prema mačku, tako je rasla njegova privrženost meni. Pratio me je u stopu, istrajnošću koju bi čitalac teško mogao da shvati. Kada bih seo, zavukao bi mi se ispod stolice ili skočio u krilo, odvratno se umiljavajući. Ako bih ustao da prošetam, zaplitao bi mi se među noge, skoro me obarajući, ili se, zarivajući svoje duge i oštre kandže u tkanje mog odela, verao na moje grudi. U takvim trenucima, mada sam želeo da ga smoždim jednim udarcem, sam se uzdržavao, delom zbog sećanja na predhodni zločin, ali uglavnom – dozvolite mi da bez oklevanja priznam – zbog silnog straha od životinje koji sam osećao.

To nije bio strah od fizičkog ugrožavanja, a opet ne znam kako da ga drugačije definišem. Skoro da me je sramota da priznam, čak i u ovoj zatvorskoj ćeliji, da su strah i užas kojima me je ova životinja ispunjavala, uvećavani ničim drugim do najstrašnijom fantazijom koju je moguće zamisliti. Žena mi je više no jedanput skrenula pažnju, na prirodu bele mrlje, o kojoj sam već pričao, koja je predstavljala jedinu vidljivu razliku između ove čudne zverke i one koju sam ubio. Čitalac će se setiti da je taj beleg, veliki i u početku bezobličan, sada skoro neprimetno, postepeno dobio prepoznatljiv oblik, koji je moj mozak dugo odbijao da prihvati. Sada je ličio na stvar koju oklevajući imenujem i zbog koje sam strepeo i gnušao se beštije, i otarasio bih je se samo da sam se odvažio – imao je sada konture odvratne, užasne stvari – VEŠALA! – te tužne i užasne alatke grozote i zločina – mučenja i smrti!

I jesam li sada bio zaista bedniji od bede ljudske vrste. A bezdušna životinja – čijeg sam sabrata onako prezrivo satro – bezdušna životinja je zadavala meni – meni, čoveku, oblikovanom po obličju svemogućeg Boga – tolike nesnošljive probleme! Avaj! ni danju ni noću sebi nisam nalazio blaženog odmora! Tokom dana stvorenje me nije ostavljalo samog ni na tren; a noću sam se svaki čas budio iz snova neopisivog užasa, da osetim vreli dah tog čuda na svom licu i njegovu težinu na grudima – otelovljenu noćnu moru koju nisam imao snage da otresem – večito naleglu na moje srcel

Pod takvim pritiskom, poklekli su nejaki ostaci dobrog u meni. Zle misli su mi nastanile dušu – najgrešnije i najcrnje misli. Ćudljivost mog ponašanja porasla je do nivoa da sam mrzeo sve i svakoga na svetu, dok je moja trpeljiva žena, avaj! bila izložene mojim naglim, čestim, i neobuzdanim ispadima gneva kojima sam se nekontrolisano prepuštao.

Jednog dana mi se, radi nekog kućnog posla, pridružila u podrumu stare kuće, u kojoj smo živeli zbog našeg siromaštva. Mačak me je pratio niz strme stepenice i, zamalo me oborivši naglavačke, razjario do ludila. Podigao sam sekiru, zaboravivši u besu na detinjasti strah koji mi je do tada paralisao ruku, usmerio sam udarac koji bi bio fatalan, da je bio zadat precizno kako sam želeo. Ali zadržala ga je ruka moje žene. Razjaren njenim mešanjem, besom većim od demonskog, istrgao sam ruku iz njenog stiska i zabio joj sekiru u mozak. Pala je, na mestu mrtva, bez jauka.

Počinivši grozan zločin, sabrah se brzo, i bez kolebanja se posvetih zadatku da uklonim telo. Znao sam da ni tokom dana, ni noći, ne mogu da ga premestim van kuće, a da ne rizikujem da me opaze komšije. Mnogi planovi su mi padali na um. Jedno vreme sam hteo da usitnim leš na komade i da ih kasnije uništim vatrom. Posle toga sam odlučio da iskopam grob u podrumu. Razmatrao sam i da je ubacim u bunar u dvorištu; da je spakujem u kutiju, po protokolu, kao robu, i pozovem nosača da iznese paket iz kuće. Napokon sam izabrao najbolje rešenje od svih. Rešio sam da leš zazidam u podrumu – kao što je zabeleženo da su sa svojim žrtvama radili kaluđeri u srednjem veku.

Za tu svrhu podrum je bio sasvim podesan. Zidovi su bili slabo ozidani, i kako je nedavno bio omalterisan, vlaga u vazduhu nije dozvolila da se malter dovoljno stegne. Štaviše, na jednom zidu bio je ispust, ranije predviđen za kamin, koji se sada uklapao u moj plan. Nimalo nisam sumnjao da mogu da povadim cigle, umetnem leš, i da zazidam sve ponovo, a da niko ne primeti ništa sumnjivo.

I u toj proceni nisam pogrešio. Koristeći ćuskiju, lako sam povadio cigle, pažljivo oslonio telo, podupro ga o unutrašnji zid, dok sam malo više muke imao da vratim celu konstrukciju u pređašnje stanje. Pripremivši kreč, pesak i kudelju, sa najvećom pažnjom umešao sam malter, tako da se nije nimalo razlikovao od starog, i tom smesom prešao preko naslaganih cigli. Kada sam završio, osetio sam zadovoljstvo zbog uspešnog posla. Na zidu se nije videla nikakava spoljašna promena. Šut sa poda pokupio sam sa minucioznom pažnjom. Pogledavši oko sebe trijumfalno, rekoh sebi „Može se reći da moj rad nije bio uzaludan.“

Sledeći korak je bio da potražim beštiju koja je bila razlog za ovoliki jad; jer, čvrsto sam odlučio da je usmrtim. Da sam toga trena bio u stanju da je pronađem, ne bi bilo nikakve dileme o njenoj sudbini; ali prepredena životinja upozorena žestinom mog prethodnog izliva gneva uskratila mi je svoje prisustvo dok sam u takvom raspoloženju. Nemoguće je opisati, ili zamisliti, duboki, blaženi osećaj olakšanja koji mi je zbog odsustva te grozne kreature napunio grudi. Nije se pojavila ni tokom noći – i tako sam barem jednu noć od njenog ulaska u kuću spavao spokojno i čvrsto; spavao, iako mi je teret ubistva ležao na duši!

Drugi i treći dan su prošli, a moj mučitelj se još nije pojavljivao. Disao sam kao slobodan čovek. Čudovište je, u strahu, napustilo kuću zauvek! Više nisam morao da strepim! Mojoj sreći nije bilo kraja! Tajna mog mračnog čina nije me mnogo uznemiravala. Neka ispitivanja su sprovedena, no na njih je odgovoreno spremno. Čak je započet i pretres – ali naravno da ništa nije imalo da se nađe. Na svoju buduću sreću počeo sam da gledam kao na sigurnu stvar.

Četvrtog dana po ubistvu, neočekivano je došla grupa policajaca i nastavila sa detaljnim pretresom kuće. Siguran u nemogućnost da se moje skrovište otkrije, nisam se osećao nimalo neprijatno. Policajci me pozvaše da im se pridružim u pretresu. Nije im promakao ni jedan budžak, ni jedan ćošak nije ostao neistražen. Ukupno, tri ili četiri puta su silazili u podrum. Nijedan mišić mi nije zadrhtao. Srce mi je kucalo mirno, kao kad neko spava snom pravednika. Koračao sam podrumom od zida do zida. Ruke sam prekrstio preko grudi, i mirno šetkao tamo-amo. Policija je bila zadovoljena i spremali su se da pođu. Radost u mojoj duši je bila prevelika da bih je obuzdao. Goreo sam od želje da likujući kažem makar jednu reč i da se dvostruko obezbedim u njihovoj uverenosti da sam nevin.

„Gospodo,“ rekoh na kraju, popevši se na stepenice, „radostan sam što sam razvejao vaše sumnje. Želim vam svako dobro i ubuduće malo više učtivosti u ophođenju. Uzgred da kažem, gospodo, ovo – ovo je je vrlo solidno sazidana kuća.“ (U mahnitoj želji da kažem nešto nonšalantno, jedva da sam znao šta uopšte govorim.) – „I ako mogu da dodam odlično sazidana kuća. Ovi zidovi – zar odlazite, gospodo? – ovi zidovi su odlično sastavljeni“; i u bezumnom razmetanju, udarih snažno štapom koji sam držao u ruci, baš po delu zida iza kojeg je stajalo telo izabranice moga srca.

Neka me Bog zaštiti i spasi od kandži Đavola! Još ni eho mog udarca nije utihnuo kad mu iz unutrašnjosti groba odgovori glas – u početku prigušenim i isprekidanim krikom, poput jecaja deteta, koji je naglo prerastao u dugačak, glasan, neprekinut lelek, potpuno nenormalan i neljudski – krik – jauk, delom od užasa, delom zbog pobede, kakav se može izdići samo iz pakla, sjedinjen iz grla prokletih u njihovoj agoniji i demona koji slave uništenje.

Besmisleno je i da pričam šta mi je bilo u glavi. Obeznanjen, zaneo sam se prema suprotnom zidu. Za trenutak, policajci na stepenicama zastadoše nepomično, ukopani u užasu i strahopoštovanju. Već u sledećem trenu, tuce snažnih ruku zatreštalo je po zidu. Leš, već uveliko načet raspadanjem i ulepljen zgrušanom krvlju, stajao je uspravno pred očima posmatrača. Na njegovoj glavi, razjapljenih crvenih čeljusti i jednim užagrenim okom, sedela je grozna zver čija lukavstva su me navela na zločin a izdajnički glas predao krvniku. Bio sam zazidao čudovište unutar grobnice!

Preveo: Nebojša Todorović

Izvor: Edgar Alan Po, „Priče tajanstva i mašte“, preveli Svetislav Stefanović, Andrej Vijatov, Nebojša Todorović, Tisa, Beograd 2010.

Edgar Alan Po: „Filozofija kompozicije“

Charles Dickens, u bilješci koja leži preda mnom, a povodom jednog mojeg ranijeg ispitivanja sklopa „Barnaby Radgea“, kaže: ,,Usput budi rečeno, znate li vi da je Godvin pisao svog Caleba Williamsa počinjući s kraja? On je svog junaka prvo upleo u mrežu teškoća, koje sačinjavaju drugu bilježnicu, i tek je onda, povodom prve, stao razmišljati kako da opravda ono što se već zbilo“.

Ne mogu zamisliti da je Godvin upravo tako postupio, i zaista njegovi iskazi se ne slažu potpuno s gledištem gospodina Dikensa, ali pisac „Caleba Williamsa“ bio je i suviše dobar umjetnik da bi previdio prednosti koje pruža bar približno sličan postupak. Savršeno je jasno da svaki zaplet, koji zaslužuje to ime, mora biti temeljno i marljivo razrađen do svog raspleta prije nego što se uopće primimo pera. Jedino ako stalno imamo pred očima rasplet, moći ćemo pružiti djelu onaj njemu neophodno potrebni izgled dosljednosti, ili uzročne povezanosti, time što ćemo učiniti da svi događaji, a naročito cjelokupan način obrade, budu usmjereni na razvijanje osnovne zamisli.

Postoji, čini mi se, jedna osnovna greška u uobičajenom načinu građenja jednog književnog djela. Predmet za obradu pruža ili povijest, ili mu kao povod služi neki dnevni događaj, ili, u najboljem slučaju, sam pisac stavlja u pokret splet neobičnih zbivanja, jedino da bi postavio osnovu za svoje djelo, u namjeri, po pravilu, da sve praznine u pogledu činjenica ili radnje koje se u toku pisanja ovdje ondje ukažu popuni opisima, dijalozima ili vlastitim razmišljanjima.

Ja radije počinjem razmišljanjem o utisku. Imajući uvijek u vidu novinu – jer obmanjuje samog sebe onaj tko se usuđuje da se liši tako očiglednog i tako lako dostupnog izvora zanimljivosti – kažem sebi na prvom mjestu: „Od svih bezbrojnih utisaka ili predstava koje može primiti srce, ili razum, ili (općenito rečeno) duša, koji ću ja, u ovoj prilici, odabrati?“ Pošto sam izabrao, prvo, neki novi, i, drugo, neki snažan utisak, počinjem razmišljati o tome da li će on najbolje biti proizveden događajima ili izrazom, ili obrnuto, ili istovremeno i naročitim događajem i naročitim izrazom – poslije čega tražim oko sebe (ili , bolje, u sebi) takva povezivanja događaja, ili izraza, koja će mi biti od najveće pomoći pri proizvođenju utiska.

Često sam pomišljao kako bi zanimljiv članak mogao napisati svaki pisac koji bi htio – što će reći, koji bi mogao – izložiti, korak po korak, način na koji je svako od njegovih djela dobilo svoj konačni oblik. Zašto sve do danas takav članak nije ugledao svijeta, to nikako ne bih umio reći – možda je međutim ta praznina više posljedica književne taštine no ma čega drugog. Većina pisaca naročito – pjesnika – više voli da svijet misli kako oni stvaraju u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa, i oni bi nesumnjivo zadrhtali od straha kad bi pustili javnost da baci pogled iza kulisa, na ono mučno i nesigurno sazrijevanje misli, na pravi smisao koji je shvaćen tek u posljednjem trenutku, na one nebrojene misli koje su samo sinule u glavi a nisu dospjele do pune zrelosti i jasnoće, na one potpuno uobličene predstave koje su u trenutku očajanja odbačene kao neupotrebljive, na ono oprezno odabiranje i odbacivanje, na mučno brisanje i umetanje – jednom riječju, na kotače i zupčanike, na sprave za pokretanje pozornice, na ljestvice i pod koji se otvara, na pijetlovo perje, rumenilo i vještačke madeže što u devedeset i devet posto slučajeva sačinjava književnu pozornicu.

S druge strane, svjestan sam toga da se rijetko događa da pisac uopće može korak po korak se vratiti putem kojim je došao do svojih zaključaka. Uopće uzevši, potsticaji, pošto su se javili zbrda – zdola, na isti su način obavili svoj posao i pali u zaborav.

Što se mene osobno tiče, ne slažem se ni s onim zaziranjem koje smo spomenuli, niti mi je i najmanje teško da se u svako doba prisjetim postupnog nastojanja bilo kojeg od svojih djela; a kako je zanimljivost toga raščlanjivanja ili građenja iznova, koju sam označio kao de sideratum, potpuno nezavisna od stvarnog ili prividnog zanimanja za raščlanjivani predmet, neće se smatrati da sam povrijedio pristojnost ako budem prikazao modus operandi po kojem je nastalo jedno od mojih djela. Izabrat ću „Gavrana“, kao najviše poznato. Namjera mi je jasno pokazati kako se nijedno mjesto u njegovom sklopu ne može pripisati slučaju ili podsvijesti – da je djelo išlo naprijed korak po korak ka svom završetku s neumitnošću i strogom neminovnošću matematičkog problema.

Odbacimo, kao beznačajnu po pjesmu per se, okolnost – ili, recimo, potrebu – zbog koje se, u prvom redu, rodila namjera da se napiše jedna pjesma koja će odgovarati istovremeno ukusu i čitalaca i kritike.

Polazimo, dakle, od te namjere.

Prvo pitanje koje se postavilo bilo je dužina pjesme. Ako je neko književno djelo previše dugačko da bi se pročitalo u jednom dahu, moramo se odreći neizmjerno važnog utiska koji se postiže jedinstvom predstave; jer, ako se mora čitati u dva navrata, upliću se poslovi svakidašnjice, i cjelina je samim tim odmah razbijena. A pošto se ceteris paribus, nijedan pjesnik ne može odreći ničega što je sposobno doprinijeti ostvarenju njegove zamisli, to treba razmotriti da li veća dužina pruža neku prednost koja će nadoknaditi s njom povezani gubitak jedinstva. Na ovo bez predomišljanja kažem: ne. Ono što nazivamo dugačkom pjesmom ustvari je samo niz kratkih pjesama – što će reći, niz kratkih pjesničkih utisaka. Nepotrebno je dokazivati da pjesma samo onda zaslužuje svoje ime ako snažno uzbuđuje, uzdižući dušu; a sva snažna uzbuđenja su po psihičkoj nužnosti kratka. Iz toga razloga je najmanje polovina „Izgubljenog raja“ u suštini proza – niz pjesničkih uzbuđenja koja su, neizbježno, protkana odgovarajućim padovima – i zbog njegove do krajnosti velike dužine svemu je oduzet neizmjerno važan umjetnički činilac: cjelina ili jedinstvo utiska.

Čini se, dakle, očigledno da postoji izvjesna određena granica u pogledu dužine za sva književna djela, granica koja zahtijeva da se djelo može pročitati u jednom dahu, i ako se ta granica kod nekih proznih djela (koja ne zahtijevaju nikakvo jedinstvo), kao što je „Robinson Crusoe“, i može s uspjehom prekoračiti, da se ona u pjesmi nikad ne može prekoračiti u pravom smislu riječi. U tome okviru dužina pjesme treba biti u matematičkom odnosu s njenom vrijednošću, drugim riječima, s uzbuđenjem ili uzdizanjem – opet, drugim riječima, sa stupnjem pravog pjesničkog utiska koji je u stanju proizvesti; jer jasno je da kratkoća mora biti u pravom razmjeru s jačinom željenog utiska i to pod jednim uvjetom – da je za proizvođenje ma koje vrste utiska neophodno izvjesno trajanje. Imajući u vidu te razloge, kao i onaj stupanj uzbuđenja za koji sam smatrao da nije iznad ukusa čitalaca, a ni ispod ukusa kritičara, došao sam odmah do pogodne dužine za pjesmu koju sam naumio napisati – dužine od stotinjak stihova. Ona ih ustvari ima sto osam.

Druga briga bila mi je izbor predstave koju treba izazvati, ili utiska koji treba postići: i tim povodom bih mogao isto tako primijetiti da sam, tijekom čitavog pisanja, stalno imao u vidu namjeru napisati djelo koje će svi cijeniti. Suviše bih se udaljio od svog neposrednog predmeta ako bih htio dokazivati postavku koju sam nekoliko puta isticao, i koju uopće ne treba dokazivati onima koji osjećaju poeziju – postavku, mislim, da je Ljepota jedino priznato područje pjesme. Nekoliko riječi, međutim, radi objašnjenja mog stvarnog gledišta, koje su neki moji prijatelji skloni pogrešno prikazati. Ono zadovoljstvo koje je istovremeno najjače, najuzvišenije i najčistije nalazi se, vjerujem, u promatranju lijepog. Zaista, kad ljudi govore o Ljepoti, oni ustvari nemaju u vidu neko određeno svojstvo, kao što se pretpostavlja, nego određen utisak, jednom riječju, oni misle upravo na ono snažno i čisto uzdizanje duše – ne razuma, ili srca – o kome sam govorio, a koje se doživljava kao posljedica promatranja „lijepog“. Ja označavam, dakle, Ljepotu kao područje pjesme jedino zbog toga što je to očigledan zakon Umjetnosti da utisci trebaju proistjecati iz neposrednih uzroka – da ciljeve treba postizati sredstvima koja su najbolje prilagođena njihovom postizanju; nitko se dosad nije pokazao toliko slaboumnim da bi poricao kako se ono naročito uzdizanje o kome je bilo riječi najlakše postiže pjesmom. Međutim, Istina ili zadovoljenje razuma, i Strast ili uzbuđenje srca, mada se do izvjesne mjere mogu postići u poeziji, daleko se lakše postižu u prozi. Ustvari, Istina traži točnost, a strast jednostavnost (oni koji uistinu imaju strasti razumjet će me), što je potpuno protivno onoj Ljepoti koja je, podvlačim, uzbuđenje ili ugodno uzdizanje duše. Iz svega što je ovdje rečeno ni u kom slučaju ne proizlazi da se strast, pa čak i istina, ne mogu unijeti, i čak korisno unijeti, u pjesmu – jer one mogu poslužiti kao objašnjenje ili doprinijeti općem utisku, kao što u glazbi služi disonanca; ali će pravi umjetnik uvijek uspjeti da ih, prvo, u dovoljnoj mjeri podredi osnovnoj svrsi, i, drugo, da ih, koliko je to moguće, obavije onom Ljepotom koja sačinjava duh i suštinu pjesme.

Smatrajući, dakle, Ljepotu kao svoje područje, sljedeće pitanje koje se postavilo preda mnom odnosilo se na izraz kroz koji će se ona u najvišoj mjeri očitovati – a cjelokupno iskustvo pokazuje da je taj izraz tuga. Ljepota bilo koje vrste, na svom najvišem stupnju razvitka, neizbježno uzbuđuje osjetljivu dušu do suza. Seta je, tako, najzakonitiji od svih pjesničkih izraza.

Pošto su tako određeni dužina, područje i izraz, prihvatio sam se uobičajenog zaključivanja, s namjerom da nađem neki umjetnički začin koji bi mi poslužio kao osnovni motiv pri stvaranju pjesme – neki stožer oko kojeg će se moći okretati čitava građevina. Pažljivo razmatrajući sva uobičajena umjetnička sredstva – ili, točnije, majstorije, u kazališnom smislu – odmah mi je palo u oči da se nijedna ne nalazi u tako općoj upotrebi kao pripjev. Okolnost što se on nalazi u tako općoj upotrebi bila je dovoljna da me uvjeri u njegovu stvarnu unutrašnju vrijednost, i uštedjela mi je trud da ga podvrgavam raščlanjivanju i ispitivanju. Promatrao sam ga, međutim, s obzirom na mogućnost njegovog usavršavanja, i ubrzo sam uvidio da se on još nalazi na niskom stupnju razvitka. Pripjev ili refren, kako se obično upotrebljava, ne samo da je ograničen na lirski stih nego utisak koji će načiniti zavisi i od snage jednolikosti – i zvuka i misli. Ugodnost počiva jedino na osjećanju istovjetnosti – ponavljanja. Odlučio sam da u tisak koji on proizvodi unesem raznolikost i da ga tako usavršim, ostajući uglavnom pri jednoličnosti zvuka, dok bih stalno unosio promjene u jednoličnost misli: što znači, odlučio sam stalno proizvoditi nove utiske unošenjem raznovrsnosti u primjeni pripjeva, dok bi sam pripjev ostao, najvećim djelom, nepromijenjen.

Pošto su ova pitanja riješena, počeo sam odmah zatim da razmišljam o prirodi mojeg pripjeva. Kako je način njegove primjene trebalo više puta mijenjati, bilo je jasno da sam pripjev mora biti kratak, inače bi se pojavile nepremostive teškoće pri čestim promjenama u primjeni bilo koje duže rečenice. Lakoća mijenjanja stoji, podrazumijeva se, u razmjeru s kratkoćom rečenice. To me je odmah navelo na misao da je najbolji onaj pripjev koji se sastoji od jedne jedine riječi.

Zatim se pojavilo pitanje prirode te riječi. Pošto sam se odlučio za pripjev, iz toga se neizbježno nametao zaključak da pjesma treba biti podijeljena na strofe: pripjev bi predstavljao završetak svake strofe. Nije bilo nikakve sumnje da takav završetak, da bi djelovao snažno, mora biti zvučan i pogodan za otegnuto svečano naglašavanje: a ti razlozi su me neizbježno uputili na dugo „o“, kao na najvažniji samoglasnik, u vezi sa „r“, kao najbogatijim suglasnikom.

Pošto je na taj način riješeno kako će zvučati pripjev, pojavila se nužnost da izaberem riječ koja će predstavljati oličenje toga zvuka, i koja će istovremeno u najvećoj mogućoj mjeri biti u skladu sa sjetom, koju sam naprijed odredio kao izraz pjesme. Pri takvom traganju bilo je potpuno nemoguće prijeći preko riječi „nevermore“ (nikad više). Ustvari, to je i bila prva riječ koja mi se sama nametnula.

Idući de sideratum bio je naći opravdanje za stalnu upotrebu te jedne riječi „nikad više“. Zapazivši teškoću na koju sam odmah naišao prilikom traženja dovoljno opravdanog razloga za njeno stalno ponavljanje, shvatio sam da ta teškoća potiče jedino iz prethodne usvojene pretpostavke, naime, da izabranu riječ treba tako neprekidno ili jednolično izgovarati neko ljudsko biće – shvatio sam, ukratko, da teškoća leži u pomirenju te jednoličnosti s postojanjem razuma kod stvorenja koje ponavlja tu riječ. Ovdje se, dakle, odmah javila misao o stvaranju koje nije obdareno razumom a koje može govoriti; i, sasvim prirodno, u prvom trenutku se nametnuo papagaj, ali ga je odmah zamijenio gavran, koji, isto tako, može govoriti, a nesumnjivo je više u skladu s namjeravanim izrazom.

Dospio sam tako do zamisli o gavranu, zloslutnoj ptici koja jednolično ponavlja onu jednu riječ nikad više na kraju svake strofe, u sjetnoj pjesmi dugoj stotinjak stihova. I onda, nikako ne gubeći iz vida kao cilj vrhunac, ili savršenstvo, u svim pojedinostima, upitao sam se: „Od svih tužnih predmeta, koji je, po općem ljudskom shvaćanju, najtužniji ?“ Smrt – glasio je nesumnjivi odgovor. „A kad je“, rekoh, „taj najtužniji predmet najviše pjesnički?“ Iz onog što sam već podrobno izložio, odgovor je i ovdje očigledan: „Kad je najtjesnije povezan s Ljepotom: dakle, smrt lijepe žene je neosporno najpjesničkiji predmet na svijetu, i isto je tako izvan sumnje da je o takvom predmetu najpozvaniji da govori ožalošćeni ljubavnik“.

Sad je trebalo povezati te dvije zamisli, zamisao o ljubavniku koji oplakuje svoju umrlu draganu i zamisao o gavranu koji stalno ponavlja „nikad više“. Trebalo je da ih povežem, imajući stalno na umu svoju namjeru da pri svakoj upotrebi mijenjam način primjene ponavljane riječi: jedini prihvatljivi način takvog povezivanja je međutim da se zamisli kako gavran upotrebljava ovu riječ odgovarajući na pitanja ljubavnika. I tu sam odmah uočio povoljnu priliku koja mi se pruža da postignem utisak na koji sam računao, što će reći, utisak raznovrsnosti u primjeni. Zapazio sam da mogu prvo pitanje koje postavlja ljubavnik – prvo pitanje na koje gavran treba odgovoriti „nikad više“ – da od toga prvog pitanja mogu učiniti opće mjesto, od drugog manje općenitije mjesto, od trećeg još manje, i tako dalje, dok na kraju ljubavnik – prenut iz svoje prvobitne ravnodušnosti sjetnim prizvukom same riječi, njenim čestim ponavljanjem, i uzimajući u obzir zloslutni glas koji uživa ptica koja je izgovara – postaje na kraju uzbuđen do praznovjerja, te počinje razdraženo postavljati pitanja sasvim druge prirode, pitanja čije mu rešenje strasno leži na srcu, postavlja ih pola iz praznovjerja a pola u onoj vrsti očajanja koje predstavlja sladostrasno mučenje samog sebe, postavlja ih sve zajedno ne zato što vjeruje u proročku ili demonsku prirodu ptice (koja, razum mu to govori, samo ponavlja ono što je napamet naučila), nego zato što osjeća mahnito zadovoljstvo podešavajući tako svoja pitanja da mu očekivano „nikad više“ zada bol koji je najslađi jer je najnepodnošljiviji. Uočivši priliku koja mi se tako pružila – ili, točnije, koja mi se tako nametnula tijekom stvaranja – prvo sam zamislio vrhunac, ili zaključno pitanje – ono pitanje na koje će se posljednji put odgovoriti s „nikad više“, ono pitanje na koje će odgovor „nikad više“ ostvariti krajnji moguć stupanj tuge i očajanja.

Može se, dakle, reći da je pjesma imala svoj početak – na kraju, gdje svako umjetničko djelo treba započeti – jer sam ovdje, na ovom mjestu svojih razmišljanja, prvi put stavio pero na papir, sastavljajući strofu:

„Proroče“, rekoh, „zloslutniče! Proroče, svakako, pa bio ptica ili đavo!
Onoga ti neba što se sad nad nama svodi – onoga ti Boga kom klanjamo oba,
Reci ovoj duši, koju tuga mori, hoće li ikad u Edenu dalekom,
Zagrliti djevojku svetu koju anđeli Lenorem zovu –
Zagrliti tu divnu djevojku i sjajnu koju anđeli Lenorom zovu?“
Reče gavran: „Nikad više“.

Sastavio sam tu strofu, u tome trenutku, da bih, prvo, postavljajući vrhunac, uspješnije mogao da mijenjam i postupno raspoređujem, prema njihovom značaju i važnosti, pitanja koja prije toga postavlja ljubavnik, i, drugo, da bih konačno mogao odrediti ritam, metar i dužinu i opći sklop strofe, kao i da postupno rasporedim prethodne strofe, tako da nijedna od njih po ritmičkom djelovanju ne prevaziđe ovu. Da sam tijekom daljeg stvaranja bio kadar da sastavim snažnije strofe, ja bi ih, bez ustezanja, namjerno oslabio kako ne bi smetale utisku koji treba proizvesti vrhunac.

I ovdje mogu odmah reći nekoliko riječi o versifikaciji. Prvi cilj mi je uvijek bio novina. Do koje je mjere taj cilj versifikacijom bio zanemaren, predstavlja jednu od najneobjašnjivijih stvari na svijetu. Dopuštajući da ne postoje velike mogućnosti za raznovrsnost samog ritma, ipak je jasno da su moguće raznolikosti metra i strofe zaista beskrajne; pa ipak, stoljećima nitko u pogledu stiha nije nikad ostvario, čak ni pokušao ostvariti, nešto novo. Činjenica je da stvaranje novog (osim kod duhova sasvim neobične snage) ni u kom slučaju nije stvar nadahnuća ili podsvijesti, kao što bi neki htjeli. općenito govoreći, da bi se došlo do novog, mora se naporno i marljivo tražiti, i mada ono predstavlja nesumnjivu zaslugu najviše vrste, za njegovo postizanje zahtjeva se više poricanja nego mašte.

Ja, razumije se, ne tvrdim da sam u „Gavranu“ stvorio išta novog bilo u pogledu ritma bilo u pogledu metra. Ritam je trohejski, stih je potpun osmerac, koji se smjenjuje s nepotpunim sedmercem, a ovaj se ponavlja u pripjevu petog stiha i završava se nepotpunim četverostihom. Manje cjepidlački – stopa koja je svuda upotrijebljena (trohej) sastoji se od jednog dugog sloga za kojim dolazi kratak: prvi stih strofe sastoji se od osam ovakvih stopa, drugi od sedam i pol (ustvari, dvije trećine), treći od osam, četvrti od sedam i pol, peti isto tako, šesti od tri i pol. Svaki od tih stihova, uzeh za sebe, bio je upotrebljavan i ranije, a ono što je novo kod Gavrana to je povezivanje u strofu; nikad nije učinjen pokušaj da se izvede nešto što bi ma i približno bilo slično ovom načinu povezivanja. Utisku koji ostavlja novina u povezivanju doprinose i druga neuobičajena, a neka od njih i sasvim nova, sredstva, zasnovana na proširenoj primjeni načela stiha i aliteracije.

Iduće pitanje koje je trebalo uzeti u obzir bilo je način kako da se dovedu u vezu ljubavnik i gavran, a prvi dio tog pitanja bilo je mjesto. Najprirodnije bi bilo u tu svrhu zamisliti neku šumu ili polje; ali meni se uvijek činilo da je za postizanje utiska izdvojenog događaja neophodno strogo ograničavanje prostora: ono djeluje kao okvir na sliku. Ono ima neospornu duhovnu moć da održava usredotočenu pažnju, i, naravno, ne smije se miješati s prostim jedinstvom mjesta.

Odlučio sam, shodno tome, da ljubavnika postavim u njegovu sobu, u sobu za njega osvećenu uspomenama na onu koja je tu često dolazila. Odaja je zamišljena kao bogato namještena, što je samo zaključak koji proističe iz mojih već izloženih shvaćanja o Ljepoti kao jedinom pravom predmetu pjesništva.

Pošto je tako određeno mesto, trebao sam sad uvesti pticu, i rješenje da je uvedem kroz prozor postavljalo se kao neizbježno. Zamisao da ljubavnik u prvom trenutku povjeruje da je udaranje ptičjih krila po prozorskom kapku neko „lako kucanje“ na vratima ponikla je iz želje da se putem odlaganja pojača čitaočeva radoznalost, kao i iz želje da se proizvede sporedni utisak koji se javlja kad ljubavnik, naglo otvarajući vrata, nalazi svuda mrak i stoga mu se počinje upola pričinjavati kako je to kucao duh njegove dragane.

Noć sam učinio burnom, prvo, da bi Gavran imao razloga zašto traži da uđe, i, drugo, da bih istaknuo suprotnost sa tišinom koja vlada u sobi.

Pustio sam pticu da sleti na Paladino poprsje da bih, isto tako, istaknuo suprotnost između mramora i perja; razumljivo je samo po sebi da me je na misao o poprsju navela tek ptica. Paladino poprsje izabrao sam, prvo, kao najviše u skladu s ljubavnikovom učenošću, i, drugo, zbog zvučnosti same riječi Palada.

Djelovanjem koje proizvodi suprotnosti poslužio sam se i oko sredine pjesme, s namjerom da produbim krajnji utisak, Gavranovom ulasku dao sam, na primjer, izgled neobičnosti, koji se približuje smiješnom koliko se god to moglo dopustiti. On ulazi „kočopereći se mnogo i lepršajući“.

Ni najmanji naklon da učini, ni za trenutak da je stao il’ zastao,
No s izrazom uobraženog gospodara il’ gospe, posadi se iznad vrata moje sobe.

U ovim dvjema strofama, koje dolaze za njom, ta namjera je još očiglednije došla do izraza:

I ta crna ptica na mom sjetnom licu osmjeh rodi
Ozbiljnim i strogim dostojanstvom lika svog,
„Iako ti je ćuba ostrižena i još obrijana“, rekoh,
Gavrane, ti, natmureni i drevni, s noćnih obala što hodiš, „kukavica sigurno da nisi,
Reci meni kako glasi gospodsko ti ime na Plutonovim tim Noćnim obalama?“
Reče gavran: „Nikad više“.

Začudih se mnogo čuvši tu nezgrapnu pticu kako lijepo razgovara,
Iako joj taj odgovor imaše malo smisla, malo veze;
Jer priznati mi moramo da nijedan živi čovjek
Nikad sreće te ne bješe da promatra pticu iznad svojih sobnih vrata –
Pticu niti zvjerku neku na poprsju iznad svojih sobnih vrata,
S tim imenom: „Nikad više“.

Pošto je na taj način osigurano djelovanje raspleta, odmah sam neobično zamijenio najdubljom ozbiljnošću: taj novi prizvuk počinje strofom koja neposredno dolazi za gore navedenim, stihom,

Ali gavran, sjedeći samotan na tom poprsju punom spokojstva,
reče samo, itd.

Od ovog trenutka ljubavnik više ne zbija šalu, ne zapaža više čak ni ono što je neobično u gavranovom držanju. Govori o njemu kao o „natmurenoj, nezgrapnoj, strašnoj, mrkoj i zloslutnoj ptici doba davnašnjega“, i osjeća kako mu njegove „ognjene oči sažižu srce živo“. Taj preokret u raspoloženju ili predstavama ljubavnika treba proizvesti sličan preokret i kod čitaoca, da bi se na odgovarajući način pripremio za rasplet, koji se sad privodi kraju što je moguć brže i što je moguće neposrednije.

S raspletom u pravom smislu riječi – s gavranovim odgovorom „nikad više“ na ljubavnikovo posljednje pitanje da li će sresti draganu na drugom svijetu – pjesma je, može se reći, završena u svom vanjskom smislu, u smislu prostog pripovijedanja. Dotle je sve u granicama objašnjivog, stvarnog. Neki gavran, naučivši napamet jedan jedini izraz „nikad više“, a pošto je pobjegao od svog gospodara, prisiljen je žestokom burom da u ponoć pokuša ući kroz prozor koji je još uvijek osvijetljen – kroz prozor sobe jednog naučnika pola zadubljenog u neku knjigu a pola zanjetog u sanjarije o svojoj voljenoj preminuloj dragani. Kad je na lepršanje ptičjih krila otvoren prozor, ptica je uletjela i smjestila se na najpogodnije mjesto izvan neposrednog dosega naučnikovog, koji, iznenađen događajem i čudnim držanjem posjetioca, u šali pita pticu kako se zove, i ne očekuje odgovor. Gavran, kome je pitanje upućeno, odgovara svojim uobičajenim riječima – „nikad više“ – riječima koje odmah nalaze odjeka u tužnom srcu naučnikovom. Događaj budi u njemu izvjesne misli kojima on daje glasnog izraza, ali se opet trza kad ptica ponovi svoje „nikad više“. Naučnik sad pogađa pravo stanje stvari, ali ga nagoni, kao što sam naprijed objasnio, ljudska žeđ za samomučenjem, a dijelom i praznovjerje, da postavlja ptici takva pitanja koja će njemu, ljubavniku, očekivanim odgovorom „nikad više“ donijeti najviše sladostrašće bola. Dajući do krajnosti maha ovom samomučenju, pripovijedanje je dobilo svoj prirodan završetak, u onom što sam nazvao njegovim prvim ili vanjskim smislom, i sve dotle nije bilo ničeg što bi predstavljalo prekoračenje granica stvarnoga.

Ali predmeti tako obrađeni, ma koliko vješto i s ma koliko živim nizom događaja, uvijek zadržavaju izvjesnu grubost ili šturost, koja vrijeđa umjetnikovo oko. Dvije stvari su neizostavno potrebne – prvo, izvjesna složenost, točnije rečeno, celishodnost; i, drugo, izvjesna moć nagovještavanja – neki dublji, podzemni, iako neodređeni smisao. Ovo drugo naročito daje umjetničkom djelu toliko onog bogatstva (da posudimo iz svakodnevnog govora jednu izrazitu riječ) koje mi tako rado miješamo sa savršenim. Pretjeranost nagovještenog smisla, koja ga pretvara u gornji, vidljivi – umjesto da ostane donji, skriveni – sloj obrađenog predmeta, upravo je ona odlika koja preobražava u prozu (i to najniže vrste) takozvanu poeziju takozvanih transcendentalista.

Držeći se takvih nazora, dodao sam pjesmi dvije završne strofe; njihova moć nagovještavanja treba, dakle, osvijetliti čitavo izlaganje koje im je prethodilo. Skrivena smisao prvi put se javlja u stihovima:

„Izvuci svoj kljun iz srca moga, i skloni spodobu svoju iznad mojih vrata!“
Reče gavran: „Nikad više!“

Primijetiti će se da riječi „iz srca moga“ predstavljaju prvi izraz s prenesenim značenjem u pjesmi. On, uz odgovor „nikad više“, navodi duh da traži dublji smisao u svemu što je ranije pripovijedano. Čitalac počinje smatrati gavrana nekim znamenjem; ali se tek u posljednjem stihu posljednje strofe jasno uviđa namjera da se on učini znamenjem Tužne i Vječite Uspomene:

Nepomičan, gavran sjedi još i sada, još i sada,
Na poprsju blijedom Paladinom iznad samih mojih sobnih vrata;
A oči su mu kao u demona koji sanja,
Svjetlost lampe što ga zari po podu mu baca sjenku;
Iz te sjenke, što po podu lebdi, duša mi se
Dići neće – nikad više.

Šarl Bodler: Mačke

Mačka (XXXIV)

Mačko, mom srcu zaljubljenom kroči,
uvuci kandže ljupki stvore,
i daj da ronim u te lepe oči
gde metal i ahati gore.

Dok natenane milujem ti glavu
i gipka leđa gladim dlanom
i klizim rukom uz nasladu pravu
po telu naelektrisanom,

ja vidim svoju ženu. Isto tako
gleda ko i ti, mila zveri,
duboko, hladno, do dna bića strelja,

a tanan dašak lebdi lako
i miris mamno-ubistveni treperi
svud oko njenog tamnog tela.

Prevod: Branimir Živojinović

Mačka (LI)

I
Po mome mozgu ide lako,
ko po svom stanu, jedna mila
mačka, i pitoma i čila.
Kad maukne, to čini tako

tanano da se jedva čuje;
al’ vazda, mazno il’ žestoko,
glasi se puno i duboko,
čarolijom mi dušu truje.

Taj glas rominja bićem mojim,
najtamniju dubinu pali,
ko blagoglasan stih me gali,
ko meleman napitak poji.

Svim zanosima raspolaže,
najsvirepija zla zaleči;
nisu potrebne njemu reči
da i najveće stvari kaže.

Ne, nema gudala što tiče
najtreperaviju strunu srca,
od koga ono tako grca,
od koga tako carski kliče,

ko što je tvoj glas, nepojamna
mačko nebesna, lepa tajno,
ti što ko anđeo si trajno
skladna i nežna i omamna!

II

Iz njenog krzna smeđe-belog
diže se miris sladak tako
da samo jednom nju dotakoh,
jednom, a on me prože celog.

Duh domaći je, veličanstvo
što sudi, vlada i ozari
u carstvu svom sve redom stvari;
ili je vila, il’ božanstvo.

Kad mi oči zanesene,
vezane za lepotu njenu,
od tog magneta najzad skrenu
i zagledaju u dno mene,

ja vidim sjanje neobično,
zenice njene proplamsale,
živa svetlila i opale
koji me motre nepomično.

Prevod: Branimir Živojinović

Mačke (LXVI)

U zrelom kad su dobu, ja znam za jednu sličnost
Ljubavnika vatrenih i strogih učenjaka:
Jednako vole mačke, bića blaga i jaka,
Što poput njih su zimljiva i vole nepomičnost.

One, ti prijatelji i nauke i slasti,
U muku, stravi maraka provodile bi sate,
I Ereb bi ih uzeo za svoje grobne ate,
Kad bi im ponos mogao svom jarmu da podvlasti.

Čine se, dok sanjare, ponosne i daleke,
Kao u dnu samoće ogromne sfinge neke,
U jedan san beskrajni na izgled uronjene;

Od čarobnih iskara bok im se plodni ljeska,
A zlatna zrnca, poput najfinijeg peska,
Ovlaš ozvezdavaju tajnovite im zene.

Prevod: Nikola Bertolino

Slike: Endre Penovác

Baltusov autoportret i Hambert Hambert

Portret njegovog veličanstva, kralja mačaka, autoportret, MCMXXV ispisano je na belom platnu, oslonjenom o stolicu na kojoj je – bič. Sa jedne strane mršavog i namrgođenog, reklo bi se, neurastenika stoji mačka, a sa druge prazno platno bez oblika i boja, ali sa naslovom. Interesantno.

Ideš ženi – ponesi bič, napisao je Niče (devojčici!, ispravio bi Baltus). Sadistički element prisutan je – šarmantno, doduše – i na ovoj slici. No, nezavisno od referenci, ono što meni znači kada je u pitanju ovaj Baltusov autoportret jeste vizuelna sličnost između ove slike i moje zamisli literarnog junaka opsednutog devojčicama – Hamberta Hamberta, protagoniste romana Lolita Vladimira Nabokova. Ovako zamišljam tog perverznog nitkova, koji je, u književnom smislu, lucidno predočen.

Kolet: „Šerijev kraj“ (odlomak)

Portrait de Colette par Jean Cocteau

Rashlađen, odmoren, išao je bez napora kejom uz Senu sve do Trga Alma, odakle se odvezao taksijem do Avenije Anri-Marten. Zapad je već goreo prigušenom, bakarnom vatrom, koja kao da je više nagoveštavala smiraj sunca nego letnje praskozorje. Ni pramen oblačka nije presecao nebeski svod, a ceo je Pariz bio natkriljen sumaglicom od mineralnih čestica, koja se zbog težine zaustavila lebdeći u zraku, te se činilo kao da će za koji trenutak planuti bojama požara, tamnim crvenilom usijanog gvožđa.

Pasja vrućina lišava svanuća u velikim gradovima i njihovoj okolini one ružičasto vlažne, cvetno ljubičaste i crveno-plave boje, koje prekrivaju prostor u kome biljke dišu u velikom mnoštvu.

Kad je Šeri okrenuo maleni ključ u bravi, u kući se ništa ne pokrenu. Popločani hol još je uvek mirisao po sinoćnoj večeri, a odsečene grane jasmina, u bokorima u belim vazama, koje su bile toliko visoke da se iza njih mogao sakriti čovek, ispunjavale su vazduh otrovom koji se nije mogao udisati. Siva nepoznata mačka šmugnu, zaustavi se na kratkoj aleji i hladno osmotri uljeza.

– Maco mala, dođi – pozva je Šeri tihim glasom.

Ne pomerivši se, mačka ga odmeri veoma drsko. Šeri se seti da nijedna životinja, ni pas, ni konj, ili mačka nikada nisu pokazivali ni najmanje simpatija prema njemu. Čuo je, kroz razdaljinu od petnaest godina, promukli Aldonzin glas koja je proricala: „Koga životinja ne voli, taj je proklet!“ Ali, pošto je mačka, sad već dobro razbuđena, počela da kotrlja ispred sebe mali zeleni kesten obema šapama, Šeri se nasmeši i pope u spavaću sobu.

Citat: Kolet, Šerijev kraj, prevela Nada Bojić, Verzal press, Beograd, 1998.

Crtež: Žan Kokto, Portret Gabrijele Kolet