Marina Cvetajeva o Ani Ahmatovoj

Nad Petrogradom je stajala mećava. Upravo – stajala: kao čigra u pokretu – ili dete koje se vrti – ili požar. Bila je sila – nosila.

Odnela je iz sećanja i ulicu i dom, a mene je donela – postavila i ostavila – tačno nasred salona – razmera staničnih, balskih, muzejskih, snovidovnih.

Tako, iz mećave u salon, iz bele pustinje mećave – u žutu pustinju salona, bez posrednih instanci ulaza i umetnutih reči slugu.

I evo, s drugog kraja salona, dalekog – kao u obrnutog strani dogleda, ogromne – kao na njegovoj pravoj strani – na čitavo oko zamišljenog dogleda – oči.

Nad Petrogradom je stajala mećava i u toj mećavi – nepomično kao dve planete – stajale su oči.

Govorim celu svoju pesmotvornu 1915. godinu – i stalno je malo, stalno – traže još. Jasno osećam da čitam u ime Moskve, u ime njena lica, i da tim licem ne padam u blato, da ga uznosim na nivo lica – Ahmatove. Ahmatova! – reč je kazana. Svojim bićem osećam napregnuto – neizbežno – pri svakom svome retku – kako nas upoređuju (a time i – podbadaju jednu protiv druge): ne samo Ahmatovu i mene nego petrogradsku i moskovsku poeziju, Petrograd i Moskvu. No ako neki pobornici Ahmatove i slušaju mene protiv mene, ja ne čitam protiv Ahmatove, nego – za Ahmatovu. Čitam kao kad bi u sobi bila Ahmatova, samo Ahmatova. Čitam odsutnoj Ahmatovoj. Meni je uspeh potreban kao neposredni put ka Ahmatovoj. I ako u datom trenutku i hoću da sobom najavljujem Moskvu – da bolje ne može biti, onda je to ne zato da bih Petrograd pobedila, nego da bih tu Moskvu – Petrogradu – podarila, a Ahmatovoj da bih podarila i tu Moskvu u sebi, svojoj ljubavi, da bih se s njom pred Ahmatovom – poklonila. Da bih joj se poklonila samom Poklonskom gorom, s najnepokornijom glavom na vrhu.

Što sam i učinila u junu 1916. godine, prostim rečima:

U mome raspevanom gradu zvonici gore,
I slepac lutalica Svetoga Spasa poje,
A ja ti na poklon dajem svoj grad i zvonike
– Ahmatova! – i s njima srce svoje.

Da kažem sve: svoje stihove o Moskvi koji su usledili nakon moje posete Petrogradu, ja dugujem Ahmatovoj, svojoj ljubavi prema njoj, svojoj želji da joj poklonim nešto večnije od ljubavi, da joj poklonim ono – što je večnije od ljubavi. Da sam joj mogla prosto podariti – Kremlj, te pesme sigurno ne bih napisala. Tako da je i takmičenje, u izvesnom smislu, između mene i Ahmatove bilo, ali ne u cilju „da se učini bolje od nje“, nego – da ne može bolje, i da se to da ne može bolje – položi kraj njenih nogu. Takmičenje? Hrljenje. Znam da se Ahmatova posle, tokom 1916-1917. godine, s mojim rukopisnim pesmama upućenim njoj nije rastajala i dotle ih je u torbici nosila, da su od njih ostali samo papirići. Ta priča Osipa Mandeljštama jedna je od najvećih radosti u mom životu.

Zatim – recituju svi. Jesenjin govori „Marfu Namesnicu“, koju je Gorki primio za „Letopis“, a cenzura je zabranila. Pamtim sive oblake golubova i crni oblak – narodnog gneva. – „Kako moskovski car – na krvavom piru – dušu svoju prodade – Antihristu“… Slušam svim korenima kose. Zar je ovaj heruvim, ovo Milchgesicht, ovo opersko „Otvorite, otvorite!“ – on – to napisao? – osetio? (Kod Jesenjina nikad nisam prestala tome da se čudim.) Zatim častuške uz harmoniku, sa govornim grahom koji se iz njenog meha sipao kao iz košare:

Sviraj, sviraj, harmoniko moja!
Sada je tiha zora,
Sada je tiha zora –
Čuće te mila moja.

Osip Mandeljštam, zažmirivši kamiljim očima, proriče:

Poći ćemo u Ca-arsko Selo,
Slobodni, veseli i pjani
Tamo se osmehuju ulani,
Skočivši krepko u sedlo…

Pjani mu je cenzura zamenila u r’jany (vatreni) jer u Carskom Selu pijanih ulana nema – samo vatrenih!

Kritičar Grigorij Landau govori svoje aforizme. I još jedan kritičar, kome se obraćaju sa Laursabe Nikolajeviču. Između onih što su nastupali sećam se još Konstantina Landaua zbog njegovog kasnijeg kategoričkog odziva o meni pred Ahmatovom. Ahmatova: – Kakva je ona? – O, divna! Ahmatova, nestrpljivo: – No, može li se u nju zaljubiti? – Nemoguće je zaljubiti se. (Oni koji shvataju moju ljubav prema Ahmatovoj – shvatiće).

Recituju Ljonja, Ivanov, Ocup, Ivnjev, čini mi se – Gorodecki. Mnoge sam zaboravila. Ali znam da je nastupao ceo Petrograd, sem Ahmatove, koja je bila na Krimu, i Gumiljova – koji je bio u ratu. Recitovao je ceo Petrograd i jedna Moskva.

A mećava iza ogromnih prozora neprekidno besni. A vreme leti. A ja, izgleda, treba već da idem kući, jer je bolesna moja draga domaćica, urednica „Severnih zapisa“, koja me i uvodi u svet: najpre u svet stranica časopisa (prvog u kome me štampaju) a sada u svet i svetlost ovih lustera i lica.

Ovoj stvari dala sam naziv Neovdašnje veče. Početak januara 1916. godine, početak poslednje gotine staroga sveta. Razbuktavanje rata. Mračne sile.

Sedeli smo i govorili pesme. Poslednje pesme na poslednjim kožama kraj poslednjih kamina. Niko cele večeri nije izgovorio reč front, niko nije izgovorio – u tako bliskom fizičkom susedstvu – ime Raspućin.

A već sutradan Serjoža i Ljonja su završili život, preksutra već Sofija Isakovna Čackina lutala je po Moskvi kao senka tražeći skloništa, i kočila se – ona kojoj je bilo malo sivih kamina – pored moskovskih jezivih pećki.

Sutradan je Ahmatova gubila sve, Gumiljov – život.

Ali današnje veče bilo je naše!

Pir za vreme kuge? Da. No oni su pirovali vinom i ružama, a mi – bestelesno, čudesno, kao čisti duhovi – već senke Hada – rečima: zvucima reči i živom krvlju osećanja.

Kajem li se? Ne. Jedina čovekova obaveza na zemlji jeste – istina celog bića. Ja bih te večeri, časna reč, stavivši ruku na srce, ceo Petrograd i celu Moskvu dala za ono Kuzminovo „nešto nalik… na blaženstvo“, samo blaženstvo dala bih za „nešto nalik“… Jedni dušu prodaju – za rumene obraze, drugi dušu daju – za nebeske zvuke.

I – svi su platili. Serjoža i Ljonja – životom. Gumiljov – životom. Jesenjin – životom, Kuzmin, Ahmatova, ja – doživotnim zatočenjem u samima sebi, u toj tvrđavi – sigurnijoj od Petropavlovske.

I ma kako pobeđivala ovdašnja jutra i večeri, i ma kako – sveistorijski ili bešumno – mi, učesnici one neovdašnje večeri umirali – poslednje zvučanje naših usta bilo je i biće:

I zvuke neba zamenit joj nisu mogle
Dosadne pesme sa zemlje.

Izvor: Marina Cvetajeva, Neovdašnje veče“ (pripovetke i sećanja), izbor i prevod Petar Vujičić, Rad, Beograd, 1977.

Advertisements

Ana Ahmatova o sebi

Rodila sam se 11./23. lipnja 1889. godine kod Odese (Bol’šoj Fontan). Otac mi je u to vrijeme bio umirovljeni mornarički inženjer-mehaničar. Kao jednogodišnje dijete dovezli su me na sjever – u Carsko Selo. Ondje sam živjela do šesnaeste godine.

Moje su prve uspomene – carskoselske: zelena, vlažna ljepota parkova, pašnjak, kamo me dovodila dadilja, hipodrom gdje je skakala mala šarena ždrebad, stari kolodvor i još ponešto, što je ušlo naposljetku u “Carskoselsku odu”.

Svako sam ljeto provodila kod Sevastopolja, na obali Strelecke buhte, i ondje sam se sprijateljila s morem. Najsnažniji je dojam tih godina – drevni Hersones, uz koji smo živjeli.

Čitati sam učila po slovnici Lava Tolstoja. S pet godina sam, slušajući kako učiteljica podučava stariju djecu, također naučila govoriti francuski.

Prvu sam pjesmu napisala s jedanaest godina. Za mene stihovi nisu počeli od Puškina i Ljermontova nego od Deržavina („Uz rođenje djeteta-purpuronosca“) i Njekrasova („Mraz, crveni nos“). Te je stvari moja mati znala napamet.

Pohađala sam Carskoselsku žensku gimnaziju. U početku loše, zatim znatno bolje, ali uvijek nerado.

Godine 1905. moji su se roditelji rastali i mama je s djecom otputovala na jug. Cijelu smo godinu proživjeli u Eupatoriji, gdje sam išla u pretposljednji razred gimnazije, tugovala za Carskim Selom i pisala velike količine bespomoćnih stihova. Odjeci revolucije 1905. godine teško su se probijali do odsječene od svijeta Eupatorije. Posljednji sam razred pohađala u Kijevu, u Funduklejevskoj gimnaziji, koju sam i završila 1907. godine.

Upisala sam se na pravni fakultet Višeg ženskog veleučilišta u Kijevu. Kada je trebalo učiti povijest prava i latinski, ja sam bila zadovoljna; kada su bili na redu čisto pravni predmeti, ohladnjela sam se za studij.

Godine 1910. (25. travnja, po starom kalendaru) udala sam se za N. S. Gumiljova i na mjesec dana smo otputovali u Pariz.

Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bila posve završena (Boulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao: „A to su vaši socijaldemokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici“. Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače, čas su skoro zamotavale noge u pelene. Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika. Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.

Doselivši se u Peterburg, studirala sam na Visokom povijesno-književnom učilištu Rajeva. U to sam vrijeme već pisala stihove koji će ući u moju prvu knjigu.

Kada su mi pokazali korekturu „Škrinje od čempresovine“ Inokentija Anenskog, bila sam zadivljena i čitala sam je, zaboravivši sve na svijetu.

Godine 1910. javno su označili krizu simbolizma i novi pjesnici više nisu težili tome pravcu. Jedni su otišli u futurizam, drugi u akmeizam. Skupa s mojim drugovima iz Prvoga Ceha pjesnika, Mandeljštamom, Zenkevičem i Narbutom, postala sam akmeistkinjom.

Godine 1912. izašla je moja prva zbirka pjesama „Večer“. Tiskano je samo tristo primjeraka. Kritika mu je bila blagonaklona.

Prvoga listopada 1912. rodila sam svoga jedinca Lava.

U ožujku 1914. izašla mi je druga knjiga „Brojanice“. Dosuđeno joj je samo šest tjedana života. Početkom svibnja peterburška je sezona počela zamirati, svi su se pomalo razilazili. Ovog puta rastanak s Peterburgom se pokazao vječnim. Nismo se vratili u Peterburg, nego u Petrograd, iz 19. stoljeća smo upali ravno u 20, sve je postalo drukčije počevši od oblika grada. Činilo se da knjižica ljubavne lirike jednog početnika ima potonuti u svjetskim događajima. Vrijeme se rasporedilo drukčije.

Svako sam ljeto provodila u bivšoj Tverskoj guberniji, petnaestak vrsta od Bežecka. To nije slikovito mjesto: brežuljkasta polja izorana na jednake kvadrate, mlinovi, močvare, osušene baruštine, kapijice, žita, žita… Ondje sam napisala puno stihova „Brojanica“ i „Bijelog jata“. „Bijelo jato“ je izašlo u rujnu 1917. godine.

Prema toj su knjizi nepravedni i čitatelji i kritika. Zbog nečega se drži da je imala manje uspjeha nego „Brojanice“. Ta se zbirka pojavila u još gorim okolnostima. Promet je zamirao, knjigu je bilo nemoguće poslati u Moskvu, posve je rasprodana u Peterburgu. Časopisi su se gasili, novine takođe. Zato, za razliku od „Brojanica“, „Bijelo jato“ nije imalo bučni tisak na svojoj strani. Glad i rasulo su se povećavali svakog dana. Začudo, te se okolnosti danas ne priznaju.

Poslije Oktobarske revolucije radila sam u knjižnici Agronomskog zavoda. U 1921. izašla mi je zbirka „Trputac“, a dogodine 1922. knjiga „Anno Domini“.

Otprilike sredinom dvadesetih godina počela sam se usrdno i s velikim zanimanjem baviti arhitekturom staroga Peterburga i proučavanjem Puškinova života i djela. Kao rezultat mojih puškinoloških studija nastala su tri moja rada – o „Zlatnom pjetliću“, o „Adolfu“ Benjamina Constanta i o „Kamenom gostu“. Svi su i tiskani.

Radovi “Aleksandrina”, “Puškin i Nevsko primorje”, “Puškin u 1928. godini”, kojima se bavim skoro dvadeset posljednjih godina, ući će, očito, u knjigu “Puškinova pogibija“.

Domovinski rat 1941. zatekao me u Lenjingradu. Krajem rujna, već u vrijeme blokade, odletjela sam zrakoplovom, u Moskvu.

Do svibnja 1944. živjela sam u Taškentu, žudno čekala vijesti o Lenjingradu, o bojišnici. Kao i drugi pjesnici, često sam nastupala u bolnicama, čitala pjesme ranjenim vojnicima. U Taškentu sam prvi put spoznala što je to vreli žar, sjena drveća i zvuk vode. A još sam shvatila što je to ljudska dobrota: u Taškentu sam puno i teško bolovala.

U svibnju 1944. godine doletjela sam u jesensku Moskvu, već punu radosnih nada i čekanja skore pobjede. U lipnju sam se vratila u Lenjingrad.

Strašna sablast, koja se pričinjala mojim gradom, tako me ošamutila da sam taj susret opisala u prozi. Tada su nastali ogledi “Tri jorgovana”, i “U gostima kod smrti” – i to o čitanju stihova na bojišnici u Teriokama. Proza mi se uvijek činila tajnom i napašću. Ja sam od samoga početka znala sve o stihovima, a ništa nisam znala o prozi. Prvi moj ogled su listom hvalili, ali ja, naravno, nisam vjerovala. Pozvala sam Zoščenka. On je zapovjedio nešto izbaciti i rekao da je s ostalim suglasan. Ja sam bila zadovoljna.

Odavno su me zanimala pitanja umjetničkog prevođenja. Puno sam prevodila. Prevodim i danas.

Godine 1962. završila sam „Poemu bez junaka“, koju sam pisala 22 godine.

Prošle zime, uoči Danteova jubileja, ponovno sam čula zvukove talijanskoga govora, boravila sam u Rimu i na Siciliji. U proljeće 1965. godine putovala sam u Šekspirovu domovinu, vidjela britansko nebo i Atlantik, našla stare prijatelje i upoznala se s novima, još jednom posjetila Pariz.

Nisam prekidala pisati stihove. Za mene je u njima moja veza s vremenom, s novim životom moga naroda. Kada sam ih pisala živjela sam onim ritmovima koji su zvučali u herojskoj povijesti moje zemlje. Sretna sam da sam živjela u tim godinama i vidjela događaje kojima nije bilo ravnih.

1965.

Izvor: Ana Ahmatova, „Tri jeseni“, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2007.

Ana Ahmatova o Mandeljštamu

Ana Ahmatova

Ana Ahmatova

Odlomci iz dnevnika:

I smrt Lozinskog na neki način prekinula je nit mojih uspomena. Ne smijem se više ničega sjećati što on ne može potvrditi (Ceha pjesnika, akmeizma, časopisa „Hiperborejac“ itd.). Posljednjih godina, zbog njegove bolesti, ja nisam uspjela doreći nešto vrlo važno i pročitati mu svoje stihove iz tridesetih godina (tj. Rekvijem). Zbog toga me je on nastavio u nekoj mjeri smatrati onakvom kakvu me je poznavao u Carskom. To sam razjasnila kad smo 1940. godine skupa gledali korekturu zbornika Iz šest knjiga.

Nešto slično bilo je i s Mandeljštamom (koji je, naravno, znao sve moje stihove), ali na drukčiji način. On se nije umio prisjećati, točnije, kod njega je bio neki drugi proces, koji sada ne znam imenovati (primjer: Peterburg u Buci vremena viđen svijetlim očima petogodišnjeg dječaka).

Mandeljštam je bio jedan od najblistavijih sugovornika: on nije slušao samoga sebe i odgovarao samome sebi, kao što danas gotovo svi čine. U razgovoru je bio uljudan, dosjetljiv i beskrajno raznolik. Ja nikad nisam čula da se on ponavljao ili da je vrtio stare ploče. Osip Emiljevič je s neobičnom lakoćom učio jezike. Cijele stranice Božanske komedije citirao je napamet na talijanskom. Nedugo prije same smrti molio je Nadju da ga nauči engleski, koji uopće nije znao. O stihovima je govorio blistavo, pristrano i ponekad je bio čudovišno nepravedan, na primjer, prema Bloku. O Pasternaku je govorio: „Ja sam tako puno mislio o njemu da sam se čak umorio“, i „uvjeren sam da nije pročitao nijednog mog retka“.

Ograničavali su ga čitatelji. Stalno mu se činilo da ga ne vole oni koji bi trebali. On je dobro poznavao i pamtio tuđe stihove, često se zaljubljivao u pojedine retke, lako je pamtio ono što su mu čitali. Volio je govoriti o nečemu što je zvao svojom „idolatrijom“. Ponekad, želeći me zabaviti, pripovijedao mi je nekakve drage gluposti. Nasmijavali smo jedno drugo dotle da smo u „Oblačku“ padali po divanu koji je pjevao svim oprugama, i smijali se do besvijesti kao djevojke iz Joyceova Uliksa.

S Osipom Mandeljštamom upoznala sam se u „Tornju“ Vjačeslava Ivanova u proljeće 1911. g. Tada je on bio mršav dječak, s đurđicom u zapučku, s visoko zabačenom glavom i trepavicama do jagodica. Drugi put sam ga vidjela kod Tolstoja u Staro-Nevskom, on me nije prepoznao: Aleksej Ivanovič ga stade ispitivati kakva je Gumiljovljeva žena, i on pokaza rukama kakvu sam veliku kapu imala. Uplašila sam se da će se dogoditi nešto nepopravljivo pa sam se predstavila.

To je bio moj prvi „Mandeljštam“, autor zelenoga Kamena (izdanje „Akme“), koji mi je poklonio s ovakvom posvetom: „Ani Ahmatovoj – bljesci spoznaje u besvijesti dana. S poštovanjem – autor.“

S njemu svojstvenom divnom autoironijom Osip je volio pripovijedati kako mu je stari Židov, vlasnik tipografije gdje je tiskan Kamen, čestitajući izlazak knjige stisnuo ruku i rekao: „Mladiću, vi ćete pisati sve bolje i bolje.“

Ja ga vidim kao kroz rijetki dim-maglu Vasiljevskog otoka i u restoranu bivšega Kinšija (ugao Druge linije i Velikog prospekta; sad je ondje brijačnica), gdje je nekada, prema legendi, Lomonosov zapio državni sat i kamo smo mi (Gumiljov i ja) ponekad dolazili doručkovati iz „Oblačka“. Nikakvih skupova u „Oblačku“ nije bilo, niti je moglo biti. To je bila naprosto studentska soba gdje se nije imalo na što ni sjesti. Opis five o’clocka u „Oblačku“ (Georgij Ivanov – pjesnici) izmišljen je od prve do zadnje riječi. Ivanov nije prešao prag „Oblačka“. Ali Mandeljštam je bio plodan suradnik, ako ne i koautor Antologije antičke gluposti, koju su članovi „Ceha pjesnika“ (gotovo svi, osim mene) sastavljali za večerom.

„Lezbijo, gdje si bila…
Sin Leonide bje škrt…

Putniče, otkuda ideš? Bio sam gost kod Šilejka.
Prekrasno živi čovjek, za ručak gusku jede,
Tipku dotakne rukom, samo se svjetlo pali.
Ako takvi žive u Četvrtoj Roždenstvenskoj ljudi,
Putniče, odgovaraj, molim, kakvi tek žive u Osmoj?

Sjećam se, to je Osipov rad. Zenkevič također tako misli.

Epigram o Osipu:

Na lijevom ramenu pepeo i šuti –
Užas drugova – Zlatozub.

Ovo je možda sastavio čak Gumiljov. Pušeći, Osip je otresao pepeo tobože preko ramena, ipak, na ramenu je obično naraslo brdašce pepela.

Evo stihova o pecima (čini mi se V. V. Gippijusa):

Petkom u Hiperboreju
Rascvat je književnih ruža…
Izlazi Mihail Lozinski, pripaljujući i šaleći se,
Rukom milujuć gospodarsko svoje časopisno čedo.

U Nikolaja Gumiljova visoko zabačena noga,
Za romantičku sjetvu rasipajući biser.
Neka u Carskom gromko plače Ljova,
U Nikolaja Gumiljova visoko zabačena noga.

Tužnim pogledom i zavodnim
Gleda Ahmatova na sve,
Kao pravi mošus bješe
Njeno mirisno krzno.
Gleda u oči gostima šutljivim…
Mandeljštam, Osip, u akmeističku kočiju…
Sjevši…

U desetim godinama, naravno, svugdje smo se sretali: u redakcijama, kod poznanika, petkom u „Hiperborejcu“, tj. kod Lozinskog, u „Lutajućem psu“, gdje mi je on, među ostalim, predstavio Majakovskog. Jedanput, upravo u „Psu“, kad smo svi večerali i zveketali suđem, Majakovski se sjetio da čita stihove.
Osip Emiljevič mu je prišao i rekao: „Majakovski, prestanite čitati stihove. Niste vi rumunjski orkestar“. Bilo je to u mojoj nazočnosti. Oštroumni Majakovski nije se snašao da odgovori, o čemu je komično pričao Hardžijevu. U „Akademiji stiha“ („Društvo skrbnika umjetničke riječi“, gdje je carevao Vjačeslav Ivanov) i na sastancima „Ceha pjesnika“, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema ovoj Akademiji, Mandeljštam je vrlo brzo postao prvom violinom. Tada je napisao tajanstvenu (i ne osobito uspjelu) pjesmu o Crnom anđelu na snijegu. Nadja tvrdi da se odnosi na mene, ali s tim crnim anđelom stvar je, kako mi se čini, prilično složena. Za tadašnjeg Mandeljštama pjesma je slaba i nerazumljiva. Čini se da nije nikada ni tiskana. Vjerojatno je to rezultat razgovora s V. K. Šilejkom, koji je tada nešto slično govorio o meni. Ali Osip još tada „nije umio“ (njegov izraz) pisati stihove „ženi i o ženi“. Crni anđeo je vjerojatno prvi pokus i time se objašnjava njegova bliskost s mojim stihovima:

Crnih anđela oštra krila,
uskoro će i posljednji sud,
i vatre sjajnog rumenila
kao ruže rastu snijegom svud.

(Brojanice)

Meni ove stihove Mandeljštam nikada nije čitao. Poznato je da su ga razgovori sa Šilejkom nadahnuli za pjesmu Egipćanin.

Gumiljov je rano i dobro ocijenio Mandeljštama. Upoznali su se u Parizu. Vidi kraj Osipove pjesme o Gumiljovu. Tamo se pričalo da je Nikolaj Stepanovič bio napudran i u cilindru:

Ali u Peterburgu mi je akmeist više blizu
nego romantički Pjero u Parizu.

Simbolisti ga nikad nisu prihvatili. Dolazio je Osip Emiljević u Carsko. Kad se zaljubljivao, a to je dosta često događalo, ja sam nekoliko puta bila njegovom povjerenicom. Koliko se sjećam, prva je bila Ana Mihajlovna Zeljmanova-Čudovska, ljepotica-slikarica. Ona ga je naslikala na modroj pozadini sa zabačenom glavom (1914? – u Aleksejevskoj ulici). Ani Mihajlovnoj nije pisao stihove, na što se sam gorko tužio – još ‘nije umio’ pisati ljubavne stihove. Druga je bila Cvetajeva, kojoj su upućeni krimski i moskovski stihovi, treća Salomeja Andronikova (Andrejeva, sada Galjpern, koju je Mandeljštam ovjekovječio u knjizi „Tristia – Kada Slamčica…“). Ja se sjećam raskošne Salomejine spavaće sobe na Vasiljevskom otoku.

U Varšavu je Osip Emiljevič zaista putovao i ondje ga je zaprepastio geto (tog se sjeća i M. A. Z.), ali za pokušaj samoubojstva, o kojem priopćava Georgij Ivanov, čak ni Nadja nije čula, kao ni za kćerčicu Lipočku, koju je ona tobože rodila. Na početku revolucije (1920), u ono vrijeme kada sam ja živjela u potpunoj osamljenosti i čak se ni s njime nisam sretala, on je bio jedno vrijeme zaljubljen u glumicu Aleksandrinskog teatra Olgu Arbeninu, koja je postala ženom J. Jurkuna, i pisao joj je stihove (Zato što ne uspjeh ruke tvoje, itd.), Rukopisi su tobože propali za vrijeme blokade, ali sam ih ja vidjela kod H. Sve te predrevolucionarne dame (bojim se, da sam među ostalima i ja) nakon mnogo godina on je nazvao „nježnim Evropljankama“:

Od ljepotica tadašnjih, od tih Europljanki nježnih,
koliko bijah zbunjen, prenapet i tužan.

Prekrasni stihovi upućeni su Olgi Vakselj i njenoj sjeni „u hladnom stockholmskom grobu“… Tu je bio stih: „Što jedna žena zna o smrtnom času…“

(Usporedi moje: „Je l’ nas smrtni čas takao“).

Također njoj: Hoćeš, valjenke ću skinut.

Godine 1933-1934. Osip Emiljevič je burno, kratko i neuzvraćeno bio zaljubljen u Mariju Sergejevnu Petrovih. Njoj je posvećena, točnije upućena pjesma Turkinja (naslov moj), ljubavna, po mom mišljenju najbolja ljubavna pjesma 20. stoljeća (Majstorice gledat kao kriva). Marija Sergejevna pripovijeda da je bila još jedna prekrasna pjesma o bijeloj boji. Rukopis se vjerojatno izgubio. Nekoliko redaka Marija Sergejevna zna napamet.

Nadam se da ne treba podsjećati da ovaj donžuanski popis ne uključuje registar žena s kojima je Mandeljštam bio blizak.

Dama koja je „preko ramena pogledala“ – to je takozvana Bjaka (Vera Arturovna), tada životna suputnica S. J. Sudejkina, a sada supruga Igora Stravinskog.

U Voronježu se Osip družio s Natašom Štampelj. Legenda o njegovu zanosu Anom Radlovom nema nikakve osnove.

Arhistratig je ušao u ikonostas,
u noćnoj tišini zamirisa valerijana.

Arhistratig mi zadaje pitanja,
što će ti pletenice
i ramena tvojih sjajni atlas…

Osip je to sastavio iz vesele zlobe, a ne par dépit i s glumljenim užasom jednom mi je šapnuo: „Arhistratig je stigao“, tj. Radlovoj je netko rekao o toj pjesmi.

Desete su godine veoma važno vrijeme na Mandeljštamovu stvaralačkom putu, i o tome će se još mnogo razmišljati i pisati (Villon, Čaadajev, katolicizam). O njegovu kontaktu s grupom „Gileja“ pogledaj Zenkevičeve uspomene.

Mandeljštam je revnosno posjećivao sastanke Ceha, ali u zimu 1913-1914. (poslije raspada akmeizma) Ceh nas je počeo opterećivati, pa smo čak predali Gorodeckom molbu za zatvaranje Ceha, koju smo Osip i ja napisali. Sergej Gorodecki je izdao rezoluciju: „Sve povješati, a Ahmatovu zatočiti“. Bilo je to u redakciji „Sjevernih zapisa“.

Kao sjećanja na Osipov boravak u Peterburgu 1920. g, osim divnih stihova O. Arbeninoj, ostali su još živi, izblijedjeli kao Napoleonove zastave, plakati tog vremena – za večeri poezije gdje Mandeljštamovo ime stoji pored Gumiljovljeva i Blokovoga. Svi stari peterburški cimeri još su bili na svojim mjestima, ali iza njih, osim prašine, mraka i razjapljene praznine, ničeg nije bilo. Pjegavac, glad, strijeljanje, mrak u stanovima, mokra drva, ljudi natekli do neprepoznatljivosti. U Gostinjskom dvorištu mogao se nabrati veliki buket poljskog cvijeća. Trunula je znamenita peterburška drvena kaldrma. Iz podrumskih prozora „Krafta“ još je mirisalo na čokoladu. Sva groblja su bila porušena. Grad se nije naprosto izmijenio, već se sasvim pretvorio u svoju suprotnost. Ali stihove su voljeli (najviše omladina), gotovo isto kao danas (tj. 1964. godine).

U Carskom, tad zvanom dječje odmaralište „Drug Uricki“, svi su imali koze; zbog nečega su se sve zvale Tamare.

SKICA PO PRIRODI

Što se pak tiče pjesme Iz poluokreta, njezina je povijest ovakva: u siječnju 1914. Pronin je organizirao veliku večer „Lutajućeg psa“, ali ne u svom podrumu, već u nekoj velikoj dvorani u Konjušarskoj ulici. Obični posjetitelji gubili su se u mnoštvu „tuđih“ (tj. tuđih svakoj umjetnosti) ljudi. Bilo je previše vruće, tijesno, bučno i prilično zbrkano.

Na kraju nam je dosadilo pa smo pošli (nas dvadesetak-tridesetak) kod „Psa“ na Mihajlovski trg. Tamo je bilo mračno i prohladno. Ja sam stajala na pozornici i s nekim razgovarala. Nekoliko ljudi iz sale počeše moliti da čitam stihove. Ne mijenjajući položaj, nešto sam pročitala. Prišao je Osip: „Kako ste samo stajali, kako ste čitali“, i još nešto o šalu (pogledaj, Osip Mandeljštam u sjećanjima V. S. Sreznjevske). Ista takva skica po prirodi bio je i katren Crte su lica iskrivljene. Bila sam s Mandeljštamom na Carskoselskoj stanici (desetih godina). On je kroz stakla kabine gledao kako telefoniram. Kad sam izašla, pročitao mi je ta četiri retka.

O CEHU PJESNIKA

Sastanci Ceha pjesnika od studenog 1911. do travnja 1912. (tj. našeg odlaska u Italiju): približno 15 sastanaka (po tri mjesečno). Od listopada 1912. do travnja 1913. – približno deset sastanaka, po dva mjesečno. Nije loš dobitak za Poslove i dane, kojima se, usput rečeno, izgleda, nitko ne bavi.

Dnevne pozive sam slala ja (tajnica); Lozinski je načinio za mene adresar članova ‘Ceha’. Taj sam popis dala Japancu Narumi tridesetih godina.

Na svakom pozivu bila je nacrtana lira. Ona je na ovitku moje VečerDivlje Porfire Zenkeviča i Skitskih krhotina Elene Jurjevne Kuzmine-Karavajeve.

CEH PJESNIKA 1911-1914. g.

Gumiljov, Gorodecki – blagajnici; Dmitrij Kuzmin-Karavajev – činovnik; Ana Ahmatova – tajnica; Osip Mandeljštam, Vladimir Narbut, M. Zenkevič, N. Bruni, Georgij Ivanov, Georgij Adamovič, V. V. Gippijus, M. Moravska, Elena Kuzmina-Karavajeva, Černjavski, M. Lozinski. Prvi sastanak kod Gorodeckih na Fontanki; bio je Blok, Francuzi..! Drugi kod Lize na Manežnom trgu, zatim kod nas u Carskom (Mala 63), kod Lozinskog na Vasiljevskom otoku, kod Brunija u Akademiji umjetnosti. Akmeizam je bio zaključen kod nas u Carskom Selu (Mala 63).

Mandeljštam je revoluciju dočekao kao sasvim kompletan, i već, premda u uskom krugu, poznat pjesnik.

Mandeljštam je među prvima počeo pisati stihove na građanske teme. Revolucija je za njega bila krupan događaj, i riječ narod ne figurira slučajno u njegovim stihovima. Posebno često sretala sam se s Mandeljštamom 1917-1918. g, kad sam stanovala u Viborgskoj kod Sreznevskih (Botkinska 9) – ne u ludnici, već u stanu primarijusa Vjačeslava Sreznevskog, muža moje prijateljice Valerije Sergejevne.

Mandeljštam je često svraćao po mene pa smo se vozili kočijama po nevjerojatnim rupčagama revolucionarne zime, između slavnih vatri koje su gorjele gotovo do svibnja, slušajući topovsku pucnjavu koja je dopirala tko zna odakle. Tako smo se vozili na nastupe u Akademiju umjetnosti, gdje su organizirane večeri u korist ranjenika i gdje smo oboje nekoliko puta nastupali. Bili smo skupa i na koncertu Butomo-Nazvanove, gdje je pjevala Schuberta (v. Pjevali su nam Schuberta). Iz toga su vremena svi stihovi koji su upućeni meni… „Nisam tražio u cvjetnim trenucima“ (prosinac 1917. g.). „Tvoj izgovor je meni divni“. Osim toga, meni su upućena i četiri katrena iz raznih vremena:

1. Hoćete li biti kao igračka (1911. g.)
2. Crte su lica iskrivljene (10-e g.)
3. Privikavaju se na pčelara pčele (30-e g.)
4. Našeg poznanstva na izmaku (30-e g.)

i ovo proročanstvo koje se djelomično zbilo:

Jednom će u bijesnoj prijestolnici,
na divlji praznik kraj obale Neve,
uza zvukove odvratnoga bala
strgnut maramu s prelijepe glave.

Nakon malo kolebanja odlučujem se sjetiti u ovim zapisima da sam morala objasniti Osipu kako nije u redu da se tako često srećemo; to može ljudima dati materijala za neispravno tumačenje prirode naših odnosa. Poslije toga, otprilike u ožujku, Mandeljštam je nestao. Tada su svi nestajali i pojavljivali se, i nitko se nije tome čudio.

U Moskvi Mandeljštam postaje stalnim suradnikom „Zastave rada“. Moguće je da tajanstvena pjesma Telefon pripada tom vremenu:

Telefon

Na ovom divljem strašnom svijetu
ti, prijatelju noćnih sahrana,
u visokom strogom kabinetu
samoubojice – telefone!

Asfalta crna jezera
izrita su jarošću kopita,
i uskoro će se pojaviti sunce: uskoro
bezumni pijetao će se oglasiti.

A tamo je hrastova Valhala
i stari gozbeni san;
sudba naredi, noć odluči,
kad se prenu telefon.

Sav zrak su ispili teški zastori,
tamno je na kazališnom trgu.
Zvoni – i zavrtješe se sfere:
samoubojstvo je odlučeno.

Kud pobjeći od bučnoga života,
otići od toga kamenoga?
Šuti, prokleta kutijo!
Na morskom dnu cvjeta: oprosti!

I samo glas, glas – ptica
Leti na gozbeni san.
Ti – spasu i iskro
Samoubojstva – telefone!

Opet i sasvim letimično vidjela sam Mandeljštama u Moskvi 1918. g. 1920. dva ili tri puta dolazio je k meni u Sergijevsku (u Peterburg) dok sam radila u biblioteci Agronomskog instituta i ondje stanovala. Tada sam saznala da su ga na Krimu zatvorili „bijeli“, a u Tiflisu – menjševici.

U ljeto 1924. g. Osip Mandeljštam je doveo k meni (Fontanska 2) svoju mladu ženu. Nadjuša je bila ono što Francuzi zovu laidemais charmante. Otada je počelo moje prijateljstvo s Nadjušom i održava se do danas.

Osip je Nadju volio nevjerojatno, nezamislivo. Kada su joj u Kijevu operirali slijepo crijevo, on nije izlazio iz bolnice i sve vrijeme je stanovao u sobici kod bolničkog vratara. Nadju nije puštao od sebe ni koraka, nije joj dopuštao da radi, bio je jadno ljubomoran i tražio je od nje savjet za svaku riječ u stihu. Ništa slično nisam vidjela u životu. Sačuvana Mandeljštamova pisma ženi u potpunosti potvrđuju taj moj dojam.

Godine 1925. živjela sam u istom hodniku s Mandeljštamovima u pansionu Zajceva u Carskom Selu. I Nadja i ja smo bile teško bolesne, ležale smo, mjerile temperaturu koja je bila stalno visoka, i, čini mi se, nijednom nismo šetale po obližnjem parku. Osip Emiljevič je svaki dan odlazio u Lenjingrad, pokušavao se zaposliti i dobiti novce za nešto. Tamo mi je sasvim tajno pročitao stihove posvećene O. Vakselj, koje sam zapamtila i također tajno zapisala (Hoćeš, valjenke ću skinut). Ondje mi je diktirao i svoje uspomene na Gumiljova.

Jednu su zimu Mandeljštamovi živjeli (zbog Nadjina zdravlja) u Carskom Selu, u Liceju. Bila sam kod njih nekoliko puta – dolazila sam se skijati. Htjeli su stanovati u sporednom krilu Velikog dvorca, ali su se ondje dimile peći i prokišnjavali krovovi. Tako je iskrsnuo Licej. Osipu se tu nije sviđalo. On je ljuto mrzio takozvane carskoselske vrskavce, Holerbaha i Roždenstvenskog, i spekulacije s Puškinovim imenom.

Prema Puškinu Mandeljštam je imao neki neobičan, gotovo okrutan odnos – u tom odnosu kao da mi se pričinja neka kruna nadljudske neporočnosti. On je bio protiv svakog puškinizma. O tome da je „Jučerašnje sunce na crnim nosilima nose“ – Puškin, ni ja, čak ni Nadja, nismo znale, i to je postalo jasno tek sad iz skica (pedesete godine). MojuPosljednju bajku – članak o Zlatnom pjetliću – sam je uzeo s mog stola, pročitao i rekao: „Upravo – šahovska partija“.

Sijalo je Aleksandrovo sunce,
prije sto ljeta sijalo je svima

(studeni 1917. g.) –

– naravno, i to je Puškin.

Bila sam kod Mandeljštamovih i u ljeto u Kineskom Selu, gdje su stanovali s Livšicima. U sobama uopće nije bilo nikakvog namještaja i zjapile su rupe iz trulih podova. Za Osipa Emiljeviča nimalo nije bilo zanimljivo što su tu nekoć živjeli i Žukovski i Karamzin. Uvjerena sam da je on namjerno, zovući me u kupovinu cigareta ili šećera, govorio: „Hajdemo u europski dio grada“, kao da je to Bahčisaraj ili nešto u istoj takvoj mjeri egzotično. Ista namjerna nepažnja je u retku: „Tamo se smješkaju ulani“. U Carskom nikada nije bilo nikakvih ulana, nego su bili husari, žuti oklopnici i pratnja.

Godine 1928. Mandeljštamovi su bili na Krimu. Evo Osipova pisma od 25. kolovoza – na dan smrti Nikolaja Stepanoviča:

Draga Ana Andrejevna,

Pišemo Vam s P.N. Luknickim iz Jalte, gdje sve troje vodimo mukotrpan radni život.

Htio bih kući, htio bih da Vas vidim. Znajte da sam stekao sposobnost da vodim zamišljeni razgovor u mašti samo s dva čovjeka: s Nikolajem Stepanovičem i s Vama. Razgovor s Koljom nije se prekinuo i nikada se neće prekinuti. U Peterburg ćemo se vratiti nakratko u listopadu. Nadji tamo nije preporučljivo zimovati. Nagovorili smo P. N. da ostane na Jalti iz egoističnih razloga. Pišite nam.

Vaš O. Mandeljštam

Jug i more bili su mu gotovo isto tako neophodni kao Nadja.

Da mi je kap sinjeg mora,
U iglene makar ušice.

Pokušaji da se nastane u Lenjingradu nisu bili uspješni. Nadja nije voljela ništa vezano za taj grad i željela je u Moskvu, gdje je živio njen voljeni brat Evgenij Jakovljevič Hazin. Osipu se činilo da ga netko u Moskvi voli, da ga netko cijeni a pokazalo se suprotno. U njegovoj biografiji iznenađuje jedan detalj: u ono vrijeme (1933. g.) Osipa Emiljeviča su primali u Lenjingradu kao velikog pjesnika, persona grata, i sl., njemu je u „Europski hotel“ došao da se pokloni cijeli književni Lenjingrad (Tinjanov, Ejhenbaum, Gukovski – Grigorij Aleksadrovič Gukovski bio je kod Mandeljštamovih i u Moskvi), i njegov dolazak i večeri bili su događaji koji su ostali u sjećanju puno godina i pamte se još i danas (1962); od lenjingradskih književnih znanstvenika Mandeljštamu su uvijek bili vjerni – Lidija Jakovljevna Ginzburg i Boris Jakovljević Buhštab – veliki poznavaoci Mandeljštamove poezije. Ne treba u vezi s time zaboravljati ni Cezara Volpea.

Od književnih suvremenika Mandeljštam je visoko cijenio Babelja i Zoščenka, koji je znao za to i veoma se time dičio. Najviše od svega Mandeljštam je mrzio Leonova. Netko je rekao da je N. Č. napisao roman. Osip je na to reagirao s nepovjerenjem. Rekao je da je za roman u najmanju ruku potrebna robija Dostojevskog ili desetine Lava Tolstoja.

U Moskvi Mandeljštama nitko nije htio znati, i osim sa dva-tri mlada znanstvenika-prirodnjaka Osip se nije ni s kim družio. (Poznanstvo s A. Belim je bilo koktebelskog podrijetla).

Pasternak se nekako kolebao, uklanjao, volio samo Gruzijce i njihove „žene-ljepotice“. Savezna uprava je bila sumnjičava i uzdržana.

U jesen 1933. g. Mandeljštam je napokon dobio (opjevani) stan (dvije sobe, peti kat, bez lifta; plinskog štednjaka i kade još nije bilo) u Naščokinskoj ulici (Stan bijel kao papir), i skitalački život kao da se završio.

Kod Osipa su se počele skupljati knjige, najviše stara izdanja talijanskih pjesnika (Dante, Petrarca). U stvari, ništa se nije završilo; sve vrijeme je trebalo nekamo telefonirati, nešto čekati, nečemu se nadati. I nikada iz svega toga nije ništa proizlazilo. Osip Emiljevič je bio neprijatelj pjesničkih prijevoda. On je u mojoj prisutnosti u Naščokinskoj govorio Pasternaku: „Vaša sabrana djela sastojat će se od dvanaest tomova prijevoda i jednog toma vaših vlastitih pjesama.“ Mandeljštam je znao da prijevodi iscrpljuju stvaralačku energiju i bilo ga je gotovo nemoguće natjerati da prevodi. Okolo se počelo skupljati mnogo ljudi, često prilično mutnih i gotovo redovito nepotrebnih. Ne gledajući na to što je vrijeme bilo relativno vegetarijansko, sjena nesreće i osuđenosti ležala je na toj kući. Išli smo jednom po Perečistenki (veljača 1934), o nečemu smo pričali – ne sjećam se. Skrenuli smo na Gogoljev bulevar, i Osip je rekao: „Spreman sam na smrt“. Evo već 28 godina ja se sjećam tog časa kada prolazim pokraj toga mjesta.

Dosta dugo nisam vidjela Osipa i Nadju. Godine 1933. Mandeljštamovi su doputovali u Lenjingrad, na nečiji poziv. Smjestili su se u Europskom hotelu. Osip je imao dvije večeri.

Tek je bio naučio talijanski i zanosio se Danteom recitirajući napamet cijele stranice. Počeli smo razgovarati o Čistilištu. Ja sam pročitala odlomak iz XXX. pjevanja (pojava Beatriče):

Sopra candido vel cinta…

Osip je zaplakao. Ja sam se uplašila: „Što je sad?“ – „Ne, ništa, samo te riječi i vaš glas“. Nije moje da se toga sjećam. Ako Nadja hoće, neka se sjeća.

Osip mi je govorio napamet odlomke iz pjesme Hulitelji umjetnosti N. Kljujeva – razlog pogibije nesretnog Nikolaja Aleksejeviča. Svojim sam očima vidjela kod Varvare Kličkove Kljujevljevu molbu (iz logora za pomilovanje): „Ja sam osuđen zbog svoje pjesme Hulitelji umjetnosti i zbog ludih stihova iz mojih skica“. Odande sam uzela dva stiha kao epigraf Naličja, a kada sam nešto s negodovanjem govorila o Jesenjinu, Osip je odgovarao da se Jesenjinu može sve oprostiti zbog stiha:

Nisam strijeljao nesretnike po tamnicama.

I općenito, nije se imalo od čega živjeti: neki poluprijevodi, polurecenzije, poluobećanja. Bez obzira na zabranu od strane cenzure, Osip je štampao u Zvijezdi kraj Puta u Armeniju (na način staroarmenskog). Prihodi su jedva bili dovoljni za plaćanje stana i sljedovanja. U to vrijeme Mandeljštam se izgledom veoma izmijenio: otežao je, posijedio, počeo teško disati – ostavljao je dojam starca (imao je 42 godine), ali oči su kao nekad blistale. Stihovi su postajali sve bolji, proza također. Ova proza, tako nesaslušana, zaboravljena, tek sada nalazi put do čitaoca, ali zato stalno slušam, uglavnom od omladine koja za njom luduje, da u 20. stoljeću nije bilo takve proze. To je takozvana Četvrta proza.

Posebno pamtim jedan od naših tadašnjih razgovora o poeziji. Osip Emiljevič, koji je vrlo bolno podnosio to što danas zovu kultom ličnosti, rekao mi je: „Stihovi danas moraju biti politički“ i pročitao Pod sobom mi ne osjećamo. Otprilike tada je i nastala njegova teorija o „poznanstvu riječi“. Puno kasnije on je tvrdio da se stihovi pišu kao rezultat jakih uzbuđenja, kako radosnih tako i tragičnih. O svojim stihovima gdje hvali Staljina: „Htio bih reći ne Staljin – Džugašvili“ (1935?) rekao mi je: „Sada shvaćam da je to bila bolest.“ Kada sam pročitala Osipu svoju pjesmu: Odveli su te u zoru (1935) rekao je: „Hvala vam.“ Ovi stihovi iz Rekvijema odnose se na hapšenje N. N. P. 1935. g. Na svoj račun Mandeljštam je shvatio (ispravno) i posljednji stih u pjesmi Malo geografije (Ne europskom prijestolnicom).

On, opjevan od prvog pjesnika,
Od nas grešnih i od tebe.

13. svibnja 1934. g. bio je uhapšen. Tog istog dana poslije mnoštva telegrama i telefonskih poziva doputovala sam Mandeljštamovima iz Lenjingrada, gdje je nedugo prije toga izbio njegov sukob s Tolstojem.

Tada smo svi bili takvi siromasi da sam za povratnu kartu uzela sa sobom svoj orden Majmunske palače, posljednji koji je Remizov dao u Rusiji (donijeli su mi ga poslije Remizovljeva bijega) (1921.) i malu statuu (rad Danjka, moj portret, 1924) radi prodaje.

Kupila ih je S. Tolstoj za Muzej Saveza pisaca.

Nalog za uhićenje potpisao je osobno Jagoda. Pretres je trajao svu noć. Tražili su stihove, gazili po rukopisima razbacanim iz sanduka. Svi smo sjedili u jednoj sobi. Vladao je tajac. Iza zida, kod Krisanova, čula se havajska gitara. Isljednik je u mojoj prisutnosti našao Vuka i pokazao Osipu Emiljeviču. On je šutke klimnuo. Opraštajući se, poljubio me je. Odveli su ga u sedam ujutro. Bilo se sasvim razdanilo. Nadja je pošla k bratu i Čulkovima na Smolenski bulevar. Dogovorile smo se da se negdje nađemo. Vrativši se skupa kući, pospremile smo stan i sjele doručkovati. Opet lupanje, opet oni, opet pretres. Evgenij Jakovljevič Hazin je rekao: „Ako dođu još jednom, odvest će i vas sa sobom“.

Pasternak, kod kojega sam bila toga dana, pošao je moliti za Mandeljštama u „Izvestija“, k Buharinu, a ja u Kremlj k Enukidzeu. Prodrijeti tada u Kremlj bilo je pravo čudo.

To je udesio glumac Ruslanov pomoću Enukidzeova sekretara. Enukidze je bio prilično pristojan, ali je odmah upitao: „A možda su nekakvi stihovi?“ Time smo ubrzali, a vjerojatno i smekšali rasplet. Presuda – tri godine u Čerdinju, gdje se Osip bacio kroz prozor bolnice zato što mu se učinilo da su došli po njega (v. Stance) i slomio ruku. Nadja je poslala telegram u CK.

Staljin je naredio da se stvar preispita i dopustio da izaberu drugo mjesto, zatim je telefonirao Pasternaku. Sve u vezi s tim razgovorom zahtijeva posebnu pažnju.

O tome pišu obje udovice, i Nadja i Zina, a postoji i beskonačan folklor. Nekakva Trioleška čak se usudila napisati (naravno, u Pasternakove dane), da je Boris uništio Osipa. Nadja i ja smatramo da se Pasternak držao za četvorku. Ostalo je previše poznato. Skupa s Pasternakom bila sam i kod Usijeviča, gdje smo zatekli i saveznu upravu i puno tadašnje marksističke mladeži. Bila sam i kod Piljnjaka, gdje sam viđala Baltrušajtisa, Špeta i S. Prokofjeva. Od svih muškaraca jedino je Perec Markiš posjetio Nadju.

A u to vrijeme bivši blagajnik Ceha pjesnika, bivši Sergej Gorodecki, nastupajući negdje izgovorio je ovu besmrtnu rečenicu:

„Ovo su stihovi one Ahmatove koja je postala kontrarevolucionar“, tako da su čak u „Književnim novinama“, koje su objavile izvještaj s toga sastanka, prave riječi oratora bile ublažene (v. „Literaturnaja gazeta“, 1934. g. svibanj).

Buharin je na kraju svog pisma Staljinu napisao: „I Pasternak je također uzbuđen.“ Staljin je saopćio o odluci da će s Mandeljštamom sve biti u redu. Pitao je Pasternaka zašto se nije brinuo i nastojao pomoći. „Kad bi moj prijatelj dopao nevolje, ja bih sve prevrnuo da ga spasim“ Pasternak je odgovorio da se nije on brinuo, ne bi Staljin ni saznao za tu stvar. „Zašto se niste obratili meni ili književnim organizacijama?“ – „Književne se organizacije ne bave time od 1927. g. – „Ali, ipak je on vaš prijatelj“.

Pasternak se zbunio i Staljin je poslije kratke pauze nastavio s pitanjem: „Ali ipak je on majstor, majstor?“

Pasternak je odgovorio: „To nije važno“. Boris Leonidovič je mislio da ga Staljin provjerava zna li za stih i time je objasnio svoje neodlučne odgovore: „Zašto mi stalno govorimo o Mandeljštamu i Mandeljštamu, a ja odavno želim s vama porazgovarati“. – „O čemu?“ – „O životu i smrti.“ Staljin je spustio slušalicu.

Još neobičnije podatke o Mandeljštamu donosi H. u svojoj knjizi o Pasternaku: tu su čudovišno opisane vanjske okolnosti i priča o Staljinovu telefonskom pozivu. Sve to miriše na informacije Zinaide Nikolajevne Pasternak, koja je ljuto mrzila Mandeljštamove, držeći da oni kompromitiraju njezina „lojalnog muža“. Nadja nikada nije išla Borisu Leonidoviču i ni za što ga nije molila, kao što piše Robert Pain. Ti podaci idu od Zine, kojoj pripada znamenita besmrtna izreka: „Moji sinovi najviše vole Staljina – a onda mamu.“

Dolazilo je dosta žena. Zapamtila sam da su bile lijepe i elegantne, u novim haljinama: još nedodirnuta nevoljama Sima Narbut; ljepotica oteta Turkinja (kako smo je prozvali), Zenkevičeva žena; zgodna i neobično spokojna Nina Olševska. A Nadja i ja smo sjedile u zgužvanim vestama, žute i skamenjene. S nama je bila i Ema Gerštejn i Nadjin brat.

Nakon 15 dana rano ujutro Nadji su telefonirali i predložili, ako hoće putovati s mužem, da bude na Kazanskoj stanici. Sve je bilo svršeno. Nina i ja smo pošle skupljati novce za put. Davali su mnogo. Elena Sergejevna Bulgakova je zaplakala i gurnula mi u ruku sav sadržaj svoje torbice. Na stanicu smo pošle skupa.

Svratile smo u Lubjanku po dokumente. Dan je bio vedar i svijetao. Sa svakoga prozora gledali su nas žoharski brkovi „uzročnika svečanosti“. Osipa vrlo dugo nisu dovozili. On je bio u takvom stanju da ga čak nisu mogli posjesti u robijaška kola. Moj vlak s Lenjingradske stanice je odlazio i ja nisam dočekala. Braća, tj. Evgenij Jakovljevič Hazin i Aleksandar Emiljevič Mandeljštam, otpratili su me, vratili se na Kazansku stanicu, i tek su tada dovezli Osipa, s kojim je bilo zabranjeno razgovarati.

Bilo je vrlo loše što ga nisam dočekala i što me nije vidio, zato što mu se zbog toga u Čerdinju činilo da sam sigurno nastradala. Putovali su pod stražom „slavnih momaka sa željeznih kapija GPU“, koji su čitali Puškina.

U to vrijeme obavljale su se pripreme za prvi kongres pisaca (1934. g.) i meni su također poslali anketni listić. Osipovo zatvaranje ostavilo je na mene takav dojam da nisam mogla podignuti ruku da ispunim anketu. Na tom kongresu Buharin je proglasio Pasternaka prvim pjesnikom (na užas Demjana Bednog), mene izgrdio, i, vjerojatno, ni riječi nije rekao o Osipu.

U veljači 1936. g. bila sam kod Mandeljštamovih u Voronježu i saznala sve detalje o njegovu „slučaju“. On mi je pričao da je u nastupu ludila trčao po Čerdinju i tražio moje strijeljano truplo, o čemu je glasno govorio svima, a luk u slavu Čeljuskinaca smatrao je postavljenim u čast svoga dolaska. Pasternak i ja smo išli redovnom vrhovnom tužiocu da molimo za Mandeljštama, ali tada je već započeo teror i sve je bilo uzalud. Zadivljuje da se širina, prostranstvo, duboko disanje pojavljuje u Mandeljštamovim stihovima upravo u Voronježu, kad je bio najmanje slobodan.

I u glasu mome poslije gušenja
zvuči zemlja – posljednje oružje.

Vrativši se od Mandeljštamovih, napisala sam pjesmu Voronjež. Evo njezina kraja:

A u sobi pjesnika u nemilosti,
Dežuraju redom strah i muza,
I noć se vuče
Koja svanuće ne prinosi.

O sebi u Voronježu Osip je govorio: „Ja sam po prirodi čekač. Zbog toga mi je ovdje još teže.“

Početkom dvadesetih godina (1922) Mandeljštam je dva puta vrlo oštro napadao moje stihove u tisku („Ruska umjetnost“, No 1, 2 – 3). On i ja nismo to nikada komentirali. Ali on o svojoj pohvali mojih stihova nikada također nije govorio, i ja sam je pročitala tek sad (recenzije na „Almanah muza“ i Pismo o ruskoj poeziji, 1922, Harkov).

Ondje su ga, u Voronježu, s ne baš čistim namjerama, natjerali da pročita referat o akmeizmu. Ne treba zaboravljati što je on rekao 1937: „Ja se ne odričem ni živih, ni mrtvih“. Na pitanje što je to akmeizam, Mandeljštam je odgovorio: „Nostalgija za svjetskom kulturom“. U Voronježu je s Mandeljštamom bio Sergej Borisovič Rudakov, koji se, nažalost, pokazao ne tako dobrim kao što smo mislili. On je očito patio od neke vrste manije veličine – ako mu se činilo da stihove ne piše Osip, već on – Rudakov. Rudakov je poginuo u ratu i ne bih htjela podrobno opisivati njegovo ponašanje u Voronježu.

Ipak, sve što potječe od njega treba primati s velikim oprezom. Sve što piše o Mandeljštamu u svojim bulevarskim memoarima Peterburške zime Georgij Ivanov, koji je otišao iz Rusije na samom početku dvadesetih godina i zreloga Mandeljštama uopće nije poznavao, nevažno je, prazno i nerealno. Klepanje takvih memoara naivna je stvar. Ne treba ni sjećanja, ni pažnje, ni ljubavi, ni osjećaja vremena. Sve valja, i sve se prima sa zahvalnošću skromnih potrošača. Gore je, naravno, kada to ponekad stigne u ozbiljne književno-znanstvene radove. Evo što je učinio Leonid Šacki (Strahovski) s Mandeljštamom: pri ruci autoru su dvije-tri knjige dovoljno „pikantnih“ memoara (Peterburške zimeGeorgija Ivanova, Jednoipooki strijelac Benedikta Livšica, Portreti ruskih pisaca Erenburga, 1922). Te knjige su potpuno iskorištene.

Materijalni se dio crpi iz vrlo ranog priručnika Kozmina Pisci suvremene epohe, Moskva 1928. Zatim se iz Mandeljštamove zbirke Pjesme izvlači pjesma Koncert na kolodvoru – čak ni vremenski posljednja u toj knjizi. Ona se proglašava posljednjim pjesnikovim djelo. Datum smrti određuje se proizvoljno – 1945. (sedam godina kasnije od pravog datuma smrti – 27. prosinca 1938). To što su u nizu časopisa i novina tiskani Mandeljštamovi stihovi, u najmanju ruku veličanstveni ciklus Armenija u „Novom svijetu“ 1930, Šackog ne zanima. On vrlo bezobzirno objavljuje da je s pjesmom Koncert na kolodvoru Mandeljštam umro, prestao biti pjesnik, postao tužni prevodilac, zapustio se, lutao po krčmama, itd. To je vjerojatno, usmena informacija kakvog pariškog Georgija Ivanova. I umjesto tragične figure rijetkog pjesnika koji je u vrijeme voronješkog progonstva nastavio pisati pjesme neizrecive ljepote i snage, mi dobivamo „građanskog luđaka“, probisvijeta, zapušteno biće. I sve to u knjizi koja je izašla pod egidom najboljeg, najstarijeg i sl. američkog sveučilišta (harvardskog), na čemu od sveg srca čestitamo najboljem, najstarijem američkom sveučilištu.

Čudak? Naravno, čudak. On je, na primjer, istjerao mladoga pjesnika koji se došao žaliti da ga ne štampaju.

Zbunjeni je mladić silazio niz stepenice, a Osip je stajao na vrhu stepeništa i vikao za njim: „A jesu li Andrea Cheniera tiskali? A jesu li Sapfa tiskali? A Isusa Krista jesu li tiskali?“ S. Lipkon i A. Tarkovski i sada rado pripovijedaju kako ih je Mandeljštam grdio za mladenačke stihove.

Artur Sergejevič Lurje, koji je bio blizak s Mandeljštamom i koji je vrlo vrijedno napisao o odnosu Osipa Mandeljštama prema muzici, pričao mi je (desete godine) da je jednom išao s Mandeljštamom po Nevskom i da su sreli nevjerojatno lijepu damu.

Osip je dosjetljivo predložio svom suputniku: „Otmimo sve od nje i dajmo Ani Andrejevnoj.“ (Točnost se može provjeriti kod Lurjea.)

Izvor: 1 , 2

Ana Ahmatova o Modiljaniju

Amadeo Modiglani - Portrait of Anna Akhmatova

Amadeo Modiljani – Portret Ane Ahmatove

Ja veoma vjerujem onima koji ga opisuju drukčijim nego što sam ga ja znala, i evo zašto. Kao prvo, ja sam mogla znati samo jednu stranu njegova bića (sjajnu) – ta ja sam naprosto bila tuđa, vjerojatno, na svoj način ne vrlo jasna dvadesetogodišnja žena, strankinja; i drugo, sama sam primijetila u njemu veliku promjenu kada smo se sreli 1911. godine. On je sav nekako potamnio i smršavio.

Godine 1910. viđala sam ga vrlo rijetko, samo nekoliko puta. Pa ipak mi je cijele zime pisao. To da je pisao stihove, nije mi rekao.

Kako ja danas shvaćam, njega je najviše začudila moja sposobnost pogađanja misli, viđenja tuđih snova i ostale gluposti na koje su se moji znanci odavno priviknuli. On je ponavljao „On communique“.

Često je govorio Il n’y a que vous pour réaliser cela.

Vjerojatno nismo oboje shvaćali jednu bitnu stvar: sve što se događalo bilo je za nas dvoje pretpoviješću naših života: njegovog vrlo kratkog, moga – vrlo dugoga.

Dah umjetnosti još nije oprljio, nije preobrazio ta dva bića, to je mogao biti svijetli, laki čas pred zoru.

Ali budućnost koja, kao što je poznato, baca svoju sjenu davno prije nego što dođe, kucala je na prozor, skrivala se iza fenjera, presijecala snove i plašila strašnim bodlerovskim Parizom, koji se pritajio negdje blizu.

I sve božansko u Modiglianiju samo je iskrilo kroz nekakav mrak. On je imao glavu Antinoja i oči sa zlatnim iskrama – on nije bio nalik ni na koga na svijetu. Njegov glas mi je ostao zauvijek u sjećanju.

Znala sam ga kao jadnika – nije bilo jasno od čega živi. Kao umjetnik tada nije imao ni sjene priznanja.

Živio je tada (1911. godine) u Impasse Falguiere. Bio je tako siromašan da smo u Luksemburškom parku uvijek sjedili na klupici a ne na plaćenim stolcima kakav je bio običaj.

On se uopće nije žalio ni na posve očitu bijedu, ni na također očito nepriznavanje. Samo jedanput u 1911. godini je rekao da mu je prošle zime bilo tako loše da čak nije mogao ni misliti o sebi najdražem.

Činio mi se kao okružen čvrstim prstenom usamljenosti. Ne sjećam se da se ikome klanjao u Luksemburškom vrtu ili u Latinskoj četvrti, gdje su se svi manje ili više međusobno poznavali. Ja nisam od njega čula ime ni jednoga znanca, prijatelja ili umjetnika i nisam čula od njega ni jedne šale. Nikad ga nisam vidjela pijana, niti je ikad mirisao na vino.

Očito je počeo piti kasnije, ali hašiš je već nekako figurirao u njegovim pričama.

Životnu prijateljicu, poznatu, tada nije imao. On nikad nije pričao pričice o budućoj zaljubljenosti (što, eto, svi čine).

Sa mnom nije govorio ni o čemu zemaljskom. Bio je pristojan, ali to nije bilo posljedica kućnog odgoja nego uzvišenosti njegova duha.

U to vrijeme se zanimao kiparstvom; radio je u dvorištu pored ateljea (u pustom kutku čulo se samo lupanje njegovoga batića) u obličju radnika. Zidovi njegova ateljea bili su prekriveni portretima nevjerovatne dužine (kako mi se danas čini – od poda do stropa).

Dovršene ih nisam vidjela – jesu li preživjeli? Svoju skulpturu je zvao la chose. Bila je postavljena, čini se, u Indépendants 1911. godine.

On me zamolio da je dođem pogledati, ali mi nije prišao na izložbi jer nisam bila sama nego s prijateljima.

U vrijeme mojih velikih gubitaka nestala je i fotografija s tom stvari koju mi je poklonio.

U to vrijeme Modigliani je sanjao o Egiptu. Vodio me je u Louvre vidjeti Egipatski odjel, uvjeravao me da je sve ostalo, tout le reste, nedostojno pažnje.

Crtao je moju glavu s ukrasima egipatskih carica i plesačica i činilo se da je posve zanesen velikom umjetnošću Egipta.

Očito je Egipat bio njegovim posljednjim zanosom.

Uskoro će on postati tako samobitan da se ničega ne možete sjećati gledajući njegova platna. Danas to razdoblje Modiglianija zovu période negre.

On je govorio: „Les bijoux doivent etre sauvages“ (ukrasi moraju biti divlji), u povodu mojih afričkih perla, i crtao me s njima.

Vodio me je gledati le vieux Paris derriere le Panthéon (stari Pariz iza Panteona) noću pri mjesečini.

Dobro je znao grad ali smo ipak jedanput zalutali.

Rekao je: „J’ai oublié qu’il y a une île au milieu (L’île St-Louis)“. On mi je pokazao pravi Pariz.

U povodu Venere Milonske govorio je da se prekrasno građene žene, koje treba klesati i slikati, uvijek pokažu nespretnima na platnu.

Po kiši (u Parizu često pada kiša) Modigliani je išao s golemim vrlo starim crnim kišobranom. Nekad smo sjedili pod tim kišobranom na klupici u Luxembourškom parku, padala je topla, ljetna kiša, okolo je drijemao le vieux palais a l’italienne, a mi smo uglas čitali Verlainea, kojeg smo dobro znali napamet, i radovali se što pamtimo iste stvari.

Ja sam čitala u nekoj američkoj monografiji da je vjerojatno velik utjecaj na Modiglianija imala Beatrix X. Pogledaj članak P. Guillaume u „Les arts a Pariz“ br. 6, str. 1-2, podtekst je očito ovaj: Otkud bi provincijalni židovski dječak mogao biti svestrano i duboko naobražen?). Ona ista koja ga zove „perle et pourceau“ (biser i praščić). Mogu i držim nužnim posvjedočiti da je jednako prosvijetljen Modigliani bio dugo prije poznanstva s Beatrix X., tj. u desetoj godini.

I teško da dama koja velikog umjetnika zove praščićem može ikoga prosvijetliti.

Prvi stranac koji je vidio kod mene moj portret Modiglianijevom rukom u studenom 1945. godine u Fontanom domu, rekao mi je o tom portretu nešto tako da ja ne mogu „ni sjetiti se, ni zaboraviti“, kako je rekao jedan poznati pjesnik o nečem sasvim drugom.

Ljudi stariji od nas pokazivali su po kojoj je aleji Luxembourškog parka pošao Verlaine uz gomilu poštovatelja, iz „svojega caffea“, gdje je svakodnevno ljenčario, u „svoj restaurant“ ručati.

Ali, 1911. godine po toj aleji nije išao Verlaine, nego visoki gospodin u besprijekornom kaputu i cilindru s trakom Legije časti – a susjedi su se došaptavali „Henri de Regnier!“.

Nama dvoma to ime uopće nije zvučalo. O Anatoleu Franceu Modigliani (kao uostalom ni drugi prosvijećeni Parižani) nije htio ni čuti. Radovao se što ga ni ja nisam voljela.

A Verlaine je u Luxembourškom parku postojao samo u obliku spomenika koji je bio otkriven upravo te godine.

Da, o Hugou Modigliani je jednostavno kazao: „Mais Hugo – c’est déclamatoire“(10). Jedanput smo se, vjerojatno, krivo dogovorili pa nisam zatekla Modiglianija doma nego sam odlučila pričekati nekoliko minuta. Imala sam u rukama buket crvenih ruža. Prozor pod zatvorenim vratima ateljea bio je otvoren. Budući da nisam imala što činiti, počela sam bacati u atelje cvijeće. Ne dočekavši Modiglianija, otišla sam.

Kad smo se sreli, on se čudio kako sam mogla ući u zatvorenu sobu, kad je ključ bio kod njega. Objasnila sam mu što se dogodilo. „Ne može biti – tako je lijepo ležalo“.

Modigliani je volio noćima lutati po Parizu i često sam, čuvši njegove korake u sanjivoj tišini ulice, prilazila prozoru i kroza žaluzine pratila njegovu sjenu pod mojim prozorima.

To što je tada bio Pariz već početkom dvadesetih godina zvalo se „Vieux Paris“ (stari Pariz) ili „Paris d’avant guerre“ (predratni Pariz).

Još su uglavnom cvjetali fijakeri. Kočijaši su imali svoje kabanice koje su zvali „rendez-vous des cochers“, i još su bili živi moji mladi suvremenici koji će uskoro izginuti na Marni i pod Verdenom.

Svi lijevi umjetnici, osim Modiglianija, bili su pozvani. Picasso je bio jednako poznat kao danas, ali tada su govorili Picasso i Braque.

Ida Rubinstein je plesala Salomeju, stvarala se raskošna tradicija djagiljevskog Ballets Russes (Stravinski, Nižinski, Pavlova, Karsavina, Bakst).

Danas znademo da sudbina Stravinskog nije ostala prikovana za desete godine, da je njegovo stvaralaštvo postalo najvišim glazbenim izrazom duha dvadesetog stoljeća. Tada to još nismo znali.

Dvadesetog lipnja 1910. godine bila je postavljena Žar ptica a 13. lipnja 1911. godine Fokin je postavio kod Djagiljeva Petrušku.

Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bio posve završen (Bulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao:

„A to su vaši socijal-demokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici“.

Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače (jupes-colottes), čas su skoro zamotavale noge u pelene (jupes entravées).

Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika.

Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.

René Guille propovijedao je „znanstvenu poeziju“ i njegovi tzv. učenici s prevelikom su zlovoljom posjećivali vođu.

Katolička crkva kanonizirala je Ivanu Orleansku.

Ou est Jeanne la bonne Lorraine
Qu’Anglais brulérent a Rouen? – Villon

Sjećala sam se redaka te besmrtne balade gledajući kipove nove svetice. Bile su vrlo sumnjivoga ukusa i počeli su ih prodavati na štandovima crkvenih potrepština.

Talijanski radnik je ukrao Leonardovu Đokondu da je vrati u svoju domovinu i ja sam (već u Rusiji) mislila da sam je posljednja vidjela.

Modigliani je veoma žalio što ne shvaća moje stihove i sumnjao je da se u njima kriju nekakva čudesa, a to su samo bili prvi plahi pokušaji (npr. u „Apolonu“ 1911. godine).

Nad apolonovskim slikarstvom („Svijet umjetnosti“) Modigliani se otvoreno izrugivao.

Začudilo me je to kad je Modigliani ocijenio lijepim jednoga posve ružnog čovjeka i bio vrlo uporan u tome. Ja sam već tada pomislila: on sigurno vidi sve drukčije nego mi.

U svakom slučaju, to što u Parizu zovu modom, ukrašujući tu riječ raskošnim epitetima, Modigliani uopće nije primjećivao.

On me nije crtao u prirodi, nego kod sebe doma – darovao mi je te crteže.

Bilo ih je šesnaest. Molio me je da ih uramim i postavim u svojoj carskoselskoj sobi. Oni su stradali u carskoselskoj kući u prvim godinama revolucije.

Preživio je onaj u kojem se manje nego u ostalima predosjeća njegovo buduće „nu“…

Najčešće smo pričali o stihovima. Oba smo znali puno francuskih stihova: Verlainea, Laforguea, Mallarmea, Baudelairea.

Zatim sam srela umjetnika – Aleksandra Tišlera, koji je također kao Modigliani volio i pamtio stihove. To je takva rijetkost među slikarima!

Dantea mi nikada nije čitao. Može biti zato što ja tada još nisam znala talijanski.

Jedanput je rekao: „J’ai oublié de vous dire que je suis juif“.

Da je rodom iz blizine Livornoa – odmah je rekao, i da ima 24 godine, a imao je 26.

Rekao je da su ga zanimali avaiatori (po današnjem – piloti) ali kada se jedanput s jednim upoznao, razočarao se: pokazalo se da su naprosto sportaši (što je očekivao?).

U to vrijeme rani, lagani(14) i, kako je svakome poznato, nalik na police za knjige, zrakoplovi su kružili nad mojim smeđim i iskrivljenim vršnjakom (1889) – Eiffelovim tornjem.

Činio mi se da je nalik na gigantski svijećnjak, zaboravljeni velikan u prijestolnici patuljaka.

Ali to je nešto guliverovsko.

…a okolo je slavio nedavno pobjednički kubizam, koji je bio stran Modiglianiju.

Mark Chagal je već dovezao u Pariz svoj čarobni Vitebsk, a po pariškim bulevarima se šetala u obliku nepoznatog mladog čovjeka još neizišla zvijezda – Charlie Chaplin. „Veliki nijemi“ (kako su tada zvali kino) još je krasno šutio.

„A daleko na sjeveru“… u Rusiji su umrli Lav Tolstoj, Vrubelj, Vera Komissarževska; simbolisti su objavili da su u krizi, a Aleksandar Blok je prorokovao:

O kad bisti znali djeco vi

hladnoću i mrak budućih dana…

Tri kita na kojima se do danas njiše dvadeseto stoljeće – Proust, Joyce i Kafka – još nisu postojali kao mitovi, iako su bili živi kao ljudi.

U sljedećim godinama kada sam, uvjerena da se takav čovjek mora proslaviti, pitala za Modiglianija sve koji dolaze iz Pariza, odgovor je uvijek bio jedan isti: „Ne znamo, nismo čuli!“(15), ni B. Anrep (poznati mozaicist) ni N. Altman, koji je tih godina, 1914. do 1915, slikao moj portret.

Samo ga je jedanput N. S. Gumiljov, kad smo posljednji put skupa putovali sinu u Bežeck (u svibnju 1918) a ja spomenula Modiglianijevo ime, nazvao „pijano čudovište“, ili nešto u tom smislu, i rekao da su se u Parizu posvađali zbog toga što je Gumiljov u nekakvom društvu govorio ruski, a Modigliani se bunio…

Prema putnicima se Modigliani odnosio prezirno. On je držao da su putovanja samo surogat istinskog djelovanja.

Les chants de Maldoror (Maldororova pjevanja) stalno je nosio u džepu; tada je ta knjiga bila bibliografskom rijetkošću. Pripovijedao je kako je pošao u rusku crkvu na božićno jutrenje da vidi procesiju, jer je volio raskošne ceremonije. I kako se neki „vjerojatno vrlo važan gospodin“ (moglo bi se misliti – iz veleposlanstva) izmijenio blagoslov s njim. Modigliani, čini se, pojma nije imao što to znači…

Meni se dugo činilo da o njemu nikada više neću ništa čuti.

A naslušala sam se o njemu vrlo mnogo.

U početku NEP-a, kada sam bila članom Uprave tadašnjeg Saveza književnika, obično smo zasjedali u Kabinetu Aleksandra Nikolajeviča Tihonova (Lenjingrad, Mohovaja 36, izdavač: „Svjetska književnost“).

Tada su ponovno uspostavljeni poštanski odnosi s inozemstvom i Tihonov je dobivao puno stranih knjiga i časopisa. Netko mi je (za vrijeme sjednice) predao broj francuskog umjetničkog časopisa.

Otvorila sam ga – Modiglianijeva fotografija… – veliki članak tipa nekrologa; iz njega sam doznala da je on veliki umjetnik 20. stoljeća (sjećam se da su ga uspoređivali s Botticellijem) da o njemu postoji monografija i na engleskom i na talijanskom. Zatim mi je o njemu, u tridesetim godinama, pripovijedao Erenburg koji mu je posvetio stihove u knjizi Stihovi o kanonima i poznavao ga u Parizu nakon mene. Čitala sam o Modiglianiju i kod Karkoa u knjizi Od Montmartrea do Latinske četvrti i u Bulevarskom romanu gdje ga je autor dovodio u vezu s Utrillom.

S uvjerenošću mogu reći da taj hibrid nije na Modiglianija desete-jedanaeste godine uopće sličio, a to što je učinio autor pripada redu zabranjenih postupaka.

Pa i nedavno je Modigliani postao junakom prilično odvratnog francuskog filma Montparnasse 19. To je vrlo gorko!

Bolševo 1959. – Moskva 1964.