Muharem Bazdulj o knjizi „Jabuke“ Ane Arp

Karavađo, „Dionis“, 1596. (detalj)

Priče nevinosti i iskustva

Prilično je, mislim, izvjesno da su jabuke voće kojem se u rječnicima simbola po pravilu daje najveći broj stranica. Knjiga priča Jabuke Ane Arp (A.A.A, Beograd, 2019), samosvjesno se naslanja na dio ove simbolike. Kažem „knjiga priča“, a ne „zbirka priča“, zato što ove dvije sintagme nisu sinonimne.

Knjiga priča je koncept, kao dobro osmišljen album u pop muzici, nešto što je zamišljeno kao cjelina. Zbirka priča je kao kolekcija singlova, zbir skoro slučajno sakupljenih priča odnosno pjesama stavljenih pod isti krov.

Knjige priča su, recimo, Sartrov Zid i Kamijevo Izgnanstvo i kraljevstvo, dok primjer za zbirku priča mogu biti one Čapekove Priče iz oba džepa, kao i – kad smo već kod francuske književnosti – većina Mopasanovih djela.

Ipak, ne vraćam se ovdje slučajno na Sartra i Kamija; ima primjera za knjige priča i u novijoj istoriji. U načinu na koji Ana Arp pristupa književnosti ima nečeg (u pozitivnom smislu) starinskog i strastvenog. Kao u doba egzistencijalizma, njoj je književnost sudbinski važna, a ne nešto što se vidi kao sredstvo za materijalni probitak ili uspon u karijeri. To se iz ovih priča vidi.

Vijenac od šest kratkih priča uokviren je sa dva kratka nefikcijska teksta: prološkim i epiloškim. Prvi nosi naslov „Čitaocu“, drugi jednostavno „Pogovor“.

Knjiga se otvara ovako:

Dajem Ti činiju sa jabukama. Ukupno ih je šest, obgrljene su korpom od pruća, onom sa pletenicom na vrhu, obgrljene su čvrstom mišicom iscrtane keramike ili mlakom rukom koloritne plastike. Činija je raznih, baš kao i jabuka. Međutim, sve one mogu se svesti na zajednički imenitelj: okrugle su i vrše istu funkciju. Činija da okupi, jabuka da utoli žeđ i osveži.

Autorska samoartikulacija iz ovoga je više nego jasno vidljiva. Ana Arp nije od onih pisaca koji ne znaju šta žele da kažu, nije od onih hinjenih jurodivih koji glume mjesečare. Daleko od toga, međutim, da u njenim pričama nema mutnog i iracionalnog. Moje prve čitalačke asocijacije na nivou atmosfere bili su zapravo Vilijam Blejk (što je i jedan od razloga za to da je naslov ovog teksta takav kakav jeste) i Edgar Alan Po.

Ova knjiga je izvan jezika na kojem je napisana, skoro da nema dodirnih tačaka sa onim što su pomodni trendovi u savremenoj srpskoj književnosti. Ističem to iz jednostavnog razloga, samo zato jer je poređenje nemoguće ako unutar njega ne postoje dva pojma. Moram s nečim da usporedim ovu knjigu, pa mi se ovo nameće kao prirodan kontekst. A opet, više nego sinhronijskoj slici srpske književnosti, ove priče pripadaju dijahronijskoj slici one svjetske. Nema ovdje smisla prepričavati ih. One izlaze iz okvira žurnalističkog mimetizma. One pripadaju svijetu mitskog i arhetipskog. Od onog što je na ovim prostorima pisano u posljednjih dvadesetak godina, jedino na šta su mi barem malo asocijativno zvonile je ona već postarija prva knjiga Romana Simića pod naslovom Mjesto na kojem ćemo provesti noć, mada je i ta analogija površna i impresionistička. Bježeći od lokalnog, on ide u širinu, dok Ana Arp ide u dubinu.

Kao da ima pušku sa pokvarenim nišanom, Ana Arp gađa visoko, gađa u glavu, da bi čitaoca pogodila u srce. Ona poznaje književni zanat, kao što zlatar poznaje plemenite metale. Dijalozi joj zvuče prirodno, opisi neizvještačeno, pripovjedanje teče neprimijetno. Poslušajte, zapravo pročitajte, glasno si pročitajte, završetak priče „Bicikl“, treće po redu u knjizi:

Gledala je u plafon, u sijalicu, u gornji ugao sobe, u kvaku, u rub zavese. Sklapala je oči i pokušavala da zaspi.

Čitalac koji nešto zna o teoriji književnosti biće fasciniran kolebanjem između sveznajućeg pripovjedača i onog dokumentarističkog koji je nalik na kameru. Druga vrsta čitaoca će tek prepoznati rituale za prizivanje sna. I jedni i drugi će, naravno, biti u pravu.

Priča „Jabuke“, naslovna priča i posljednja u knjizi, meni je kao čitaocu najviše „sjela“, ali i to zapravo može da bude svjesna „manipulacija“ autorke. Stavila je akcenat na ovu priču te možda i stoga ona ima veću težinu. No, sve one dolaze iz istog osjećanja svijeta. Potvrda za to je i pogovor u kojem se eksplicitno kaže:

Prošlost je najčudnija pojava u ljudskom iskustvu. Ona ima moć nad nama, svojom prostom deobom dopunjuje tkivo našeg bića. Prošlost je sadašnjost našeg tela.

Kestler je govorio kako postoje lično i civilizacijsko iskustvo. Ana Arp je na nivou ličnog iskustva mlada autorka; međutim, na tragu civilizacijskog iskustva, ono što je proživjela kroz čitanje i razmišljanje nipošto nije zanemarljivo. Iz te perspektive, njene priče iz knjige Jabuke su zaista priče nevinosti i iskustva. No, ne možemo ih kao kod Blejka podijeliti na ove i one. U svakoj njenoj priči zrcale se i nevinost i iskustvo.

Onomad je Fokner govoreći o mladim piscima rekao otprilike da im je najveća greška pokušaj da se takmiče sa svojim generacijskim ispisnicima. Pravi pisac, kaže Fokner, takmiči se sa samim sobom. U tom, i ne samo u tom smislu, Ana Arp je pravi pisac. Znaju to oni koji su čitali Tri mita o putovanju iza Sunca, znaće to oni koji pročitaju Jabuke. U kratkoj bilješci o autoru na klapni korica za Anu Arp se kaže da je „pisac i putnik“. To je sretna definicija. Prava književnost je uvijek putovanje, a kako kaže Stivenson, sam čin putovanja je važniji od destinacije. Ana Arp je jedan od onih pisaca koji su poslije svake knjige na raskrsnici. Svakog njenog čitaoca zaista zanima kamo će ona krenuti.

MUHAREM BAZDULJ

Muharem Bazdulj, pisac, publicista i prevodilac, rođen je u Travniku 1977. godine. Piše romane, eseje i novinske tekstove na različite kulturno-društvene teme. Objavio je knjige Pop književnost, Hladni rat, Poslednji muškarac, Krivo srastanje, Kvadratni koren iz života, S vremena na vrijeme, Koncert, Lutka od marcipana, Čarolija, Mali prozor, Jeres nominalizma, I drugi su pjevali o ratu. Živi i radi u Beogradu.