Andrić i Milica

Koliko vremena je trebalo, pa da Andrić, pred prijateljima kaže ono, o čemu je tako dugo ćutao?

Trideset godina poznanstva, i trideset godina čekanja, učinili su, u stvari, da on, nikada ne napiše svoj ljubavni roman, već da ga odživi.

Sa Milicom Babić-Jovanović sreo se u Berlinu. Tu je Andrić, posle diplomatskog službovanja u Marselju, Madridu, Briselu i Ženevi, krajem marta 1939, postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije.

Ateše za štampu, istog poslanstva, u to vreme, bio je Miličin suprug Nenad Jovanović. Budući da Andrić nije bio oženjen, on će, kako mi je ispričao Miličin drug iz detinjstva, docnije njen i Andrićev prijatelj, lekar dr Branko Jovanović, Milici da poveri ulogu domaćice na prijemima. On tada ima četrdeset i sedam. Ona trideset godina.

Tako će tu, u Berlinu, iz njihovog „specijalnog prijateljstva“ započeti Andrićeva ljubavna biografija, koja će nositi detalje romana o „velikim čekanjima“. Svu dramatičnost „ljubavnog trougla“, kad emocionalni problemi prerastaju u „saznanje srcem“, a sentiment tu vezu uvodi u dinamičan „ljubavni odnos bez senke i skandala“.

„Učinila si me čovekom“, „You made me a man“, govorio je Džems Džojs svojoj voljenoj Nori.

I Andrić je bio svestan da je, upravo, susret sa Milicom bio presudan da on ode iz Monterlanove „kuće neženja“ (Anri d Monterlan). Uradi ono što je, govorio je, za njega dobro. Iako u poznim godinama, i kada se za ljude njegovih stavova najmanje očekuje, uđe u brak sa ženom, koja je već samim svojim postojanjem opravdala sve, pa i njegovo pravo na građansku običnost. („Kad bi bilo drukčije svi bismo voleli iste žene“ – Gaetan Pikon).

Stvarna žena sa slatkom krvi, dragim imenom i navikama koje odgovaraju mojim. Sve je tu preda mnom i sve se može jesti i piti kao vino i voće. A u isto vreme, tu su moja glad i moja žeđ, ogromne do bezumlja, bez i najmanje nade da će ih ikada išta moći utažiti i ugasiti. Tako sam putovao svetom, najsrećniji čovek sa najlepšom ženom kakva se samo može sagledati u predvečerje dugog dana mog smotničkog leta punog odricanja… – Jelena žena koje nema (odlomak)

Kad se 1941. posle izbijanja Drugog svetskog rata, vraćaju iz Berlina, Andrić  je gotovo svako veče  u kući Jovanovića, u Mišarskoj 10 u Beogradu. Ovde stalno dolazi kada je Nenad u logoru Dahau, kad s Milicom tu stanuje njena majka Zorka i sestra Danka s decom. Porodica Jurišić.

Andrić će u Mišarsku 10 dolaziti i posle, kada se Nenad vrati. Tako mi je pričao Miličin drug iz Tuzle, Branko Jovanović, u atmosferi književnih polemika, uveliko će se raspravljati o Džojsu, Prustu. I, naravno, ličnost večeri, uvek će biti Nenad. On će bukvalno briljirati u nadmetanju s Andrićem, baš, kao što će umeti da se oduševljava njegovim delima. Da s Milicom bude prvi njegov kritičar, dok su knjige bile još u rukopisu.

U stvari, Andrić, svestan zbog čega posebno dolazi u Mišarsku, ponašaće se, reći će dr Branko Jovanović, kao čovek, koga svakog trenutka možete da pitate: „A zašto ste vi ovde?!“ Introvertan po prirodi, „on će, samo kad mora, da uđe u rasprave i razgovore. Mogao je celo veče da, pored prigušene lampe, odsedi, prateći svaki Miličin pokret, a to je mogao da primeti  samo upućen  u njegovu tajnu“.

U „Znakovima pored puta“, on kao da objašnjava te svoje godine. „Tajna se čuva najbolje“, kaže on, „kad smo po nečem – po čemu bilo i sami zainteresovani da se ne otkrije i ne objavi; a, najsigurnije čuva onaj koji to čini nesvesno. Inače, nikad čovek ne može biti siguran da će do kraja sačuvati ni svoju, ni tuđu tajnu; ona se krije godinama i godinama, a odaje se u jednom trenutku, koji poništava sve godine vernosti i ćutanja…“

Koliko ga „pitanje tajne“ opseda, posebno njegove lične koju trideset godina nosi, odaje nam u pasusima „Znakova“. „Ima i takvih slučajeva“, kaže Andrić, „da mi nosimo u sebi neku svoju tajnu kao skrivenu ranu, klecamo pod njom godinama, rešeni da sve podnesemo i umremo, ako treba, ali da se ne odamo. A pri tom i ne slutimo da ljudi oko nas odavno znaju za tajnu, poznaju je bolje nego mi sami, ali iz sažaljenja ili obzira ili ravnodušnosti nećee to da nam kažu ili pokažu.“

Izvor: Gordana Brajović, „Andrić i Milica„, Narodna knjiga, Alfa, Beograd 2004.

Slike: Rene Magrit, „Ljubavnici“, 1928.

O slikama:

„The origin of these disturbing images has been attributed to various sources in Magritte’s imagination. Like many of his Surrealist associates, Magritte was fascinated by „Fantomas“, the shadowy hero of the thriller series which first appeared in novel form in 1913, and shortly after in films made by Louis Feuillade. The identity of „Fantomas“ is never revealed; he appears in the films disguised with a cloth or stocking over his head. Another source for the shrouded heads in Magritte’s paintings has been suggested in the memory of his mother’s apparent suicide. In 1912, when Magritte was only thirteen years of age, his mother was found drowned in the river Sambre; when her body was recovered from the river, her nightdress was supposedly wrapped around her head.“ (Source)

Napomena: Zahvaljujem se svojoj prijateljici, Ružici Medaković, na preporuci citiranog odlomka.

Advertisements

2 thoughts on “Andrić i Milica

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s