Henri Rid o Marselu Prustu (Henry Reed: „Proust’s Way“)

Naišla sam na ovaj skenirani isečak iz novina na nekom internet mestu kome, sada, ne umem da uđem u trag. Sve što ima veze sa Marselom Prustom privlači mi pažnju iako, shodno neminovnosti svakodnevnih obaveza, „kutija sa kuriozitetima“ (desktop folder) mora da sačeka na konačnu afirmaciju koja se ogleda, prvo u čitanju, a potom i u objavljivanju na ovom mestu (fotografija na kojoj je tekst stajala je na mom desktopu više od deset meseci). Nisam mogla da u celosti čitam to što je napisano jer mi čitanje na ekranu ne odgovara pa sam, stoga, odlučila da prekucam tekst ne bih li spoznala da li je vredan objave. Ispostavilo se da jeste.

Henri Rid bio je engleski pesnik, radio voditelj i prevodilac. Ovde, on piše povodom objavljivanja dva dela o Prustu. Prvo je prevod Prustovih različitih spisa koje je preveo na engleski Žerar Hopkins. Drugo se odnosi na kritičku studiju „The Two Worlds of Marcel Proust“ koju je napisao Harold Marč (oba dela pomenuta su u podnaslovu). Ovaj prikaz pomalo se čini nedovršenim (možda postoji nastavak?), ali je svakako koristan kao znak recepcije Prusta u Engleskoj.

Rid već na početku pominje Šekspira. Njegova komparativna preporuka nije slučajna. Naslov prvog prevoda Prustovog dela na engleski bio je, zapravo, Šekspirov stih Remembrance of Things Past (Sonet 30):

When to the sessions of sweet silent thought
I summon up remembrance of things past

Kad u veću misli utišane
Probude dane što odoše hujem
(prevod Živojina Simića i Stevana Raičkovića)

Kad zovem spomen dragih prošlih dana
Pliju me misli i slatke i nijeme
(prevod Danka Angjelinovića)

Prvi prevodilac Prustovog dela na engleski jezik bio je Scott Moncrieff. Tek 1992. godine, sedamdeset godina posle prvog izdanja, naslov biva zamenjen prikladnijim, vernijim orginalu, sa In Search of Lost Time. Prvobitni naslov maši suštinu izvornog naziva dela i navodi na potpuno promašene interpretacije. Englezi ne mogu bez samoisticanja, stvarajući od Prusta Šekspira i namećući jednu Prokrustovu postelju daljim interpretacijama. I danas se mogu pronaći tekstovi u kojima se ovaj prevod slavi kao jedan od najboljih na svetu (!), zanemarujući na taj način mnoge druge jezike i prevodioce, ističući po ko zna koji put anglocentričnost i slepilo jedne nacije za druge nacije i kulture. Neverovatno.

Naravno, ovde nije reč o tome da je sam prevod loš, iako naslov, uprkos svojoj lepoti i poetičnosti, nije odgovarajući, već je reč o isticanju bahatosti koja ne nailazi na odobravanje. Iako to nema veze sa Ridovim tekstom, ipak se mora pomenuti kada je o njemu reč, jer Rid osim tog prevoda, kao i autori knjiga koje on komentariše, nemaju drugog izvora pred sobom. Ridov tekst sam namerno ostavila na engleskom, ne bavim se prevođenjem, iako savršeno razumem napisano, a nadam se da će isti slučaj biti i sa čitaocima ovog bloga. Pored Šekspira, Rid pominje i više puta Raskina, ali je ta komparacija u potpunosti opravdana jer je Raskin u mnogo čemu bio Prustov duhovni učitelj od čijih uticaja francuski pisac nije zazirao i čiji je uticaj ne mali broj puta i sam isticao.

O pomenutom engleskom prevodu možete čitati na sajtu Public Domain Review, u tekstu „Lost in Translation: Proust and Scott Moncrieff„.

.

Proust, like Shakespeare, should be read as early as possible, and should be read entire. For the rest of life each of them provides a coprehensive and enduring world wich you can re-enter, briefly or at lenght, at whatever point you choose. After each new encounter you emerged dazed, happy and iluminted, with something learnt afresh or for the first time. A complete re-reading will make a new man of you.

In Mr. Gerard Hopkin’s selection of pieces from Pastiches et mélanges and elsewhere we have the charming experience of meeting Proust  – as we cannot, alas, meet Shakespeare – outside the turmoil of creation, chatting, confiding, preparing. Many of the pieces in this book, it is true, are prised by Proust himself out of the Temps Perdu and got up for breakfast reading in the Figaro; these are perhaps preferable in their true context.

The book also contains the magnificent Filial Sentiments of a Parricide, whose final paragraph Proust never bettered for tragic insight and power. Yet as a whole it is the essays centered on Ruskin, and the informal pieces about Baudelaire and Flaubert, that move one most: and it is still the write we know that move us. The same character, the same voice, that come through the translation of Scott-Moncrieff come through Mr. Hopkin’s no less sensitive versions.

In one of his Ruskin essays Proust points out how Ruskin’s enthusiasm may be held to excuse certain of his more dubious judgments. Enthusiasm combined with kinship of both the spirit and the nerves, produces his own brilliant pages on Baudelaire; and these in their turn remind us on how much Proust himself awaits a critic similarly equipped. „I want love, love, love, fire, enthusiasm, life!“, cried Leopardi to his brother; and it might be an artist appealing to his critic.

Mr. March’s painstaking study of Proust seems prompted by none of these things. It is dutiful, opaque, dull … and indispensable. For where else shall we find collected all the information he gives us? His opening chapter on the intelectual background and analogues might well have been reduced to a parenthesis elsewhere; the more so, since this is all Freud gets later. (Mr. March has apparently not been told that love and time are Freud’s themes no less than Proust’s).

The real value of his book lies in the biographical chapters, where he gave us an account of some of Proust’s „originals“. Here the facts, alone, are enough to grip and harrow us. Especially absorbing are the pages on the curious development of the text of Temps Perdu: it is a staggering thought that the whole of what Proust regarded as the virtually complete MS of the work was ready for publication by 1913; and that Albertine – that eternal image of the Hardyesque well-beloved – was not there at all!

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s