Baldesar Kastiljone o lepom

saint-turpentine: “ David with the Head of Goliath (c. 1650), Guido Cagnacci ”

Kao i svemu, velika se pohvala upućuje svijetu kad se kaže da je lijep. Pohvala se izražava kad se veli: lijepo nebo, lijepa zemlja, lijepo more, lijepe rijeke, lijepi krajevi, lijepe šume, stabla, vrtovi, lijepi gradovi, lijepi hramovi, kuće, vojske. Ukratko, svemu daje najviši ures ta ljupka i sveta ljepota, i može se kazati da su dobro i lijepo na neki način jedno te isto, a poglavito u ljudskim tijelima. Njihovoj ljepoti najbližim uzrokom smatram ljepotu duše koja, kao sudionica prave božanske ljepote, obasja i čini lijepim ono što dodirne, a osobito tijelo u kojemu ona obitava nije tako nevrijedne građe da mu ona ne može utisnuti svoja svojstva. Stoga je ljepota pravi simbol pobjede duše, kad ona s božanskom vrlinom gospodari nad materijalnom prirodom i svojom svjetlošću svladava tame tijela. Ne treba prema tome smatrati da su, zbog ljepote, žene ohole i okrutne, iako se tako čini gospodinu Morellu, niti lijepim ženama valja upisivati u grijeh neprijateljstva, smrti, razaranja, kojima su uzrokom neumjereni prohtjevi muškaraca. Neću dakako nijekati da se na svijetu može naći i lijepih žena koje su bestidne, ali ljepota nije uopće sklona bestidnosti; dapače, ona ih od nje udaljuje i dovodi na put vrla ponašanja, zato što su ljepota i dobrota povezane. Kadikad međutim slab odgoj, neprestani nagovori ljubavnika, darovi, siromaštvo, nada, obmane, strah i tisuću drugih uzroka svladaju i postojanost lijepih i dobrih žena. A zbog tih i sličnih uzroka mogu postati opakima i lijepi muškarci.

 

Zar ne opažate koliko više skladnosti ima u žene koja se doduše uređuje, ali tako umjereno i tako malo, da je onaj tko je vidi u nedoumici je li se uljepšala ili nije, nego u neke druge, koja se toliko namazala te bi se reklo da je na lice stavila krinku, pa se ne usuđuje nasmijati da joj se ne bi raspuknula, i mijenja boju samo ujutro kad se odijeva, a zatim cio ostatak dana stoji poput nepomična drvenog kipa, pojavljujući se jedino pod svjetlošću zublje ili, kao što oprezni trgovci pokazuju svoju tkaninu, na tamnu mjestu? Koliko se, nadalje, od sviju više sviđa neka, velim, koja nije ružna, u koje se jasno opaža da ničega nema na licu, iako nije ni tako bijela ni tako rumena, nego ima svoju prirođenu bledunjavu boju i kadšto je zbog stida ili druge zgode obilje prostodušno rumenilo, kosa joj je slučajno neurešena i neuredna, a kretnje jednostavne i prirodne, i ne odaje vještinu i nastojanje da bude lijepa? To je ona potcjenjivana čistoća neobično draga ljudskim očima i srcima, što se uvijek boje da će ih krivotvorenje prevariti. Jako su u žene dopadljivi lijepi zubi, zato što nisu otkriveni kao obraz, nego mnogo duže ostaju skriveni, pa se može smatrati da im se ne posvećuje tolika briga kako bi se uljepšali kao licu. Ipak, tko bi se bezrazložno nasmijao samo da ih pokaže otkrio bi neprirodnost pa bi uza sve to što ima lijepe zube pred svima ispao strašno neskladan, kao Katulov Egnacije. Isto vrijedi i za ruke, koje, kad su nježne i lijepe i kad se u pravi čas otkriju na prirodan način a ne zato da se upozori na njihovu ljepotu, izazivaju golemu žudnju i to poglavito kad su odjevene u rukavice, jer se čini da se osoba koja ih pokriva ne haje niti mnogo drži do toga hoće li ih tko vidjet, nego su joj lijepe više zahvaljujući prirodi negoli nekoj pomnji ili brižljivosti. Jeste li ikada svratili pozornost na ženu, kad ulicama hoda u crkvu ili na drugo mjesto, pa igrajući se ili zbog drugog razloga malko podigne haljinu tako da joj se često i nehotice malo nožica pokaže? Zar vam se ne čini da je neizmjerno skladna kad opazite stanovito ženstveno ljupko držanje i kako je elegantna u baršunastim čizmicama i divnim čarapama? Meni se zaista jako sviđa, a mislim i svima vama, jer svi smatramo da je elegancija u tako skrivenu djelu koji se rijetko vidi toj ženi prije urođena i svojstvena nego izvještačena i da ona s tim ne kani steći nikakvu pohvalu.

 

Pošto sam međutim već više puta razmišljao kako nastaje ta skladnost, ne vodeći računa o onima koji se dobijaju od zvijezda, nalazim sveopće pravilo koje mi se čini i od kojega drugog vrednije u svemu što čovijek radi ili govori, a to je izbjegavanje koliko god je moguće izvještačenosti, najoštrijeg i najopasnijeg grebena. Umjesto toga, da kažem možda novu riječ, treba da u svemu primjenjuje stanovit nehaj, koji bi prikrio umijeće i odavao kako ono što se radi i kaže nastaje bez truda i gotovo ne razmišljajući.

 

Izvor: Baldesar Kastiljone: „Dvoranin“ (odlomak). Knjiga je primer humanističkog obraćanja, renesansnog dijaloga o lepom, vaspitanju, predstavljanju sebe i svojih manira na dvoru. Započeta je 1508. godine, a objavljena 1528.

Slika: Guido Cagnacci, David with the Head of Goliath, 1650.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

w

Povezivanje sa %s