Evropski putnici i komparativna književnost

Odlomak iz knjige „Komparativna književnost“, autori Klod Pišoa i Andre M. Ruso

LJUDI I NJIHOVA SVJEDOČANSTVA – PUTNICI

Svi pažljivi ljudi nalik su na La Fontainovu lastavicu, a prvi čovjek koji je pošao svojim susjedima u posjet i odanle donio neku sladokusnu priču o novim običajima bio je prvi posrednik.

Postoje dvije kategorije putnika s obzirom na nacionalnost: tako, Francuzi koji odlaze u Njemačku i Nijemci koji dolaze u Francusku pridonose i jedni i drugi uzajamnom upoznavanju. A ima i nepokretnih putnika: takvih koji poput Des Esseintesa sanjaju pre-listavajući vozne redove, onih koji poput Xaviera de Maistrea šeću po svojoj sobi, takvih koji kao Colette čitaju na nekoj nepokretnoj splavi kolekciju Tour du Monde; to i nisu najmanje gorljivi.

Od XVI do XIX stoljeća, zlatno doba putovanja, ne susreću se na cestama Evrope samo „picaros“ koje goni glad, nego i oni koje gura žeđ za saznanjem i promatranjem divota antike. Rim je obećana zemlja humanista koji nisu imali sreću da se rode Talijani; Rabelais i Du Bellay dolaze u Italiju puni pobožnoga zanosa; Montaignea goni radoznalost; zatim u Italiju putuju i mnogi pjesnici prve polovine XVII stoljeća: Saint-Amant, Mainard, Scarpon — a da i ne spominjemo Tallemanta des Reauxa i budućega kardinala Retza. Samo za Luja XIV ta će se tradicija prekinuti.

Slikari, prije renesanse, za renesanse i poslije nje ne vjeruju da je njihovo oblikovanje dovršeno ako nisu promatrali blago vječnoga grada: Flamanci XV i XVI stoljeća; u XVII stoljeću Nicolas Poussin, zatim umjetnici koji će zahvaljujući stipendiji Prix de Rome, fran-cuskoj stipendiji za boravak u Rimu, boraviti u Vili Medici, gdje je Ingres bio jedan od upravitelja. Overbeck i Cornelius stvorili su tamo nazarensku školu vraćajući se Rafaelu prije engleskih prerafaelita. Danski kipar Thornvaldsen boravi tamo i vraća se u Copenhagen samo da umre kod kuće. Inigo Jones donio je u XVII stoljeću u Englesku paladijski stil.

U dobrom engleskom društvu smatralo se da odgoj mladog čovjeka nije dovršen ako nije okrunjen „velikim putovanjem“ koje ga je u XVIII stoljeću za nekoliko dugih mjeseci putovanja vodilo u Italiju, Francusku, Švicarsku, rjeđe u Španjolsku i Portugal (Beckford). Bezbroj mladih Ijudi, a i zrelih, susrećemo na kontinentu: Thomas Gray, E. Yung, Samuel Rogers, Gibbon, Wordsworth; Shelley umire u Italiji (kao i u XVII stoljeću, metafizički, pjesnik Crashaw, koji se obratio na katolicizam).

Italija – njeno sunce, žene, spomenici – čudesno je zanosila Engleze, i mogli bismo citirati mnoge podanike Britanske krune koji su više voljeli život is druge strane Kanala nego magle svoga zavičaja (Walter Savage Landor). Istu takvu privlačnu silu vidimo i u Nijemaca („Wanderlust“) i u Nordijaca: Goethe, nakon Winckelmanna, otkriva u Italiji vrline klasicizma, a Zacharias Werner zavodljivost katolicizma. Jedan nezavisan Francuz, Stendhal, voljet će da ga nazivaju „Milanese“.

U XVIII stoljeću, Pariz, metropola Evrope, također privlači strance. Svi se saloni ponose ponekim egzotičnim gostom. Poneki čak borave trajno u Parizu: Grimm, Galiani. Drugi opet putuju gradovima i selima gledajući očima koje navika ne zasljepljuje, kao Arthur Young, koji nam je ostavio najbolju sliku Francuske uoči Revolucije. A ni Francuzi nisu sjediše: vole promjenu: Abbe Prevost i Voltaire borave u Engleskoj; Montesquieu putuje u Englesku i u Italiju; Falconet i Diderot putuju sve do Rusije, tada nepoznate zemlje; a Ženevljanin Rousseau vječni je lutalica.

U XIX stoljeću područje akcije se širi: Astolphe de Custine opisuje Rusiju u djelu La Russie en 1839 (1843), zemlju koju je i Balzac proputovao; obratno, Tolstoj posjećuje Paris; Turgenjev živi u Parizu. Andersen, koji je toliko putovao po zemljama svoje mašte, ne zazire da putuje Evropom, kao i njegov zemljak Oehlenschlager. Delaoroix donosi iz Maroka album crteža. Chateaubriand, Lamartine, Nerval, Flaubert, putuju po Sredozemlju. Onako kako se romantizam zamjenjuje s „couleur locale“, tako ljudi odlaze u susjedne zemlje, ponajviše u Španjolsku (Chateaubriand, Merimee, Th. Gautier, Hugo, Amerikanac Washington Irving, Englez George Borrovv, koji jeftine Biblije trampi za elemente jezika romani). A Venecija od Musseta do Wagnera, u očekivanju Thomasa Manna, nastoji da nadomjesti Rim.

XVIII i XIX stoljeće upoznali su putnika posebne vrsti: bogatog i pomalo ekscentričnog, takva koji se svagdje osjeća kod kuće, odnosno bolje se osjeća s drugima nego sa svojima; Beckford i princ Pückler-Muskau posvjedočili su u svojim zapisima kako su se s lakoćom prilagođivali stranim običajima. U to vrijeme putnici su prelazili iz jedne zemlje u drugu a da nisu bili žrtve birokratskih, policijskih i carinskih zabadanja. Zadržavali su se ondje gdje su htjeli bez ikakvih ugovora o zaposlenju. Stranci koji su boravili u nekoj zemlji bili su vrlo korisni posrednici, ali nije uvijek lako ocijeniti tu korisnost. Barun d’Eckstein, Heine i Borne, koji su u Parizu živjeli kao dva brata neprijatelja ostavili su nam u svojim djelima svjedočanstva o onome što su donijeli Francuzima; nasuprot tome tko bi mogao reći što oni duguju razgovorima liječnika hipnotizera Koreffa? Ti stranci imaju posebno važnu ulogu kad su u uskoj vezi s časopisima. Kako ne bi gospođa Blaze de Bury, rođena (misteriozno) Rose Stuart, koja je živjela u Weimaru i prijateljevala s direktorom časopisa Revue des Deux Mondes usmjerila Bulozovu radoznalost za strano?

U XX stoljeću, brodovi, zatim avioni, obuhvataju našu planetu sve gušćom mrežom i izazivaju ovu razočaranu tvrdnju Paula Moranda: Rien que la terre. Samo zemlja i ništa više. Claudela i Malrauxa nalazimo u Kini, Gidea u Kongu.

Uz one koji putuju kako bi nešto naučili, ili pak za zabavu, treba spomenuti i putnike protiv volje; to nisu uvijek oni koji od svojih kretanja ne izvlače nikakvu korist; vojnici u križarskim ratovima (Villehardouin); vođe beskrajnih ratova u Italiji (Guillaume Du Bellay, gospar Langeya); žrtve španjolske inkvizicije i portugalski sefardi (od kojih po svojoj majci vuče lozu Montaigne); proskribirani zbog vjerskih razloga (Marrot boravi u Ferrari i odatle donosi sonet); protestanske izbjeglice u Engleskoj, Holandiji, Pruskoj, nakon nanteškog edikta (na to ćemo se još vratiti); politički prognanici (bez poteza viteza de Rohan ne bismo imali djelo Lettres philosophiques), vrlo brojni u XIX stoljeću (Ugo Fascolo sikće svoj bijes u Londonu, koji će pod Drugim carstvom, kao i Ženeva, postati glavni grad Revolucije; Goya umire u Bordeauxu, a mnogi njegovi sunarodinjaci žive u Parizu) još brojniji u XX stoljeću: njemački i austrijski Židovi što su ih nacistički zlotvori otjerali — preko Francuske odlaze u Sjedinjene Države. Ovdje ne nabrajamo one koji su raskrstili s „pjevanjem“ i izgubili svoj dobar glas (Byron, koji je nakon karijere Don Juana u Italiji, pošao da umre u opsadi Missolonghija; Liszt, koji je otevši kontesu D’Angoult, živio s njom nevjenčan u Francuskoj i u Italiji).

UTJECAJI PUTOVANJA

Ta dobrovoljna ili prisilna putovanja, izazvana modom ih nužnošću proizvela su obilje literature: to što je putnik vidio ili čuo i usmeno ispričao na povratku, moglo je oploditi maštu, ali izgubljeno je; no ostalo je ono što je putnik povjerio papiru u različitim oblicima, od bilježaka u putnoj bilježnici (Montesquieu) do izvještaja o putovanju (Chateaubriand), ili zapisanih u dnevniku (Montaigne), ili u pismima (De Brosse), a da ne zaboravimo pamflete pune bijesa (Pauvre Belgique! Ch. Baudelairea; stranice Leona Bloya i Celinea protiv Danske). S putopisima kao Sentimental Journey Sternea, osobito Italienische Reise Goethea i Itineraire de Paris a Jerusalem, putopis postaje književna vrsta vrlo dobro potvrđena u doba romantizma, pa još i nedavno (Loti, Francis de Croiset, Morand). Ta slikovitost čini se da je danas iscrpljena: bilo to o Mjesecu ili o Marsu, treba nam nešto novo.

Ništa manje obilna, štoviše preobilna je književnost posvećena tim putnicima: Francuzi u Engleskoj, Škotskoj, Siciliji i pomalo svagdje po svijetu prodefilirali su pred komisijama za dizertacije, i ne samo na Sorbonni. Dakle, Etiemble nije imao krivo kad je ustao protiv zloupotrebe tih studija (napisanih na štetu drugih radova) koje lako mogu upasti u površnost inventara. Ali u načelu ne bismo ih ipak mogli osuditi pod samom pretpostavkom da su autori vrlo neiskusni istraživači. Ima, zapravo, osnovnih radova, koji dodiruju međunarodnu razmjenu, psihologiju naroda, konstituciju mitova, obnavljaju misli nekog pisca ili smjernice neke književnosti. Ovdje nam valja citirati kao primjerne radove G. Cohena o Francuzima u Holandiji, J. M. Carrea o Francuzima u Egiptu i Michelet en Ita-lie, te J. Ehrarda, koji je slijedio u korak Montesquiea u Italiji. Jednostavno opisne monografije dobile bi na vrijednosti kad bi uzele oblik repertorija ili analize poput onih G. R. de Beera, Travellers in Switzerland (1949) i J. W. Stoyea English Travellers Abroad 1604—1667. Their Influence in English Societj and Politic (1952). Radeći to, treba istaknuti središta privlačnosti: provincije, krajeve, gradove, salone, sveučilišta, kavane, štamparije, akademije, kojih inozemci postaju počasni ili dopisni članovi. Oko nekih gradova nastali su poput aura istinski mitovi: Rim, Firenca, Napulj, Venecija, Weimar, Pariz. Zanimljivo je odrediti dinamičke elemente.

Zaboravlja se vrlo često odrediti osobnu jednadžbu putnika i naroda kojemu pripadaju. Podsjetimo se Labicheove izreke: „Uvijek sam se pitao zašto su Fran­cuzi u svojoj zemlji tako duhoviti, a tako glupi na putovanju.“ Englez, Nijemac, Amerikanac također se ponašaju tako da ih sa sigurnošću možemo prepoznati.

Otkriće Amerike i Dalekog Istoka, djelo pustolova, trgovaca, misionara, učenjaka, daje zapadnoj književnosti mnoge bitne teme i klice obnove. Iz Sjeverne Amerike došao nam je „dobar divljak“, lažni naivac koji, od Montaignea do Rousseaua, svojim nepokvarenim nagonima ukazuje na iskvareno društvo, njegove crkve i feudalnost, dajući u isto vrijeme osjetljiv udarac „Evrocentrizmu“. Chateaubriand preuzima temu i iz toga izvlači sasvim drugačije skladbe. Osvajanje Južne Amerike i Meksika donijelo nam je epopeje, memoare i optužbe pa i, zahvaljujući jezuitima iz Paraguaya, jedan teokratski esej koji je beskrajno zavodio maštu, jer taj esej dokazuje da se utopija otvara prema stvarnosti.

Veze Zapada sa Bliskim ili Dalekim Istokom mnogo su starije: dovoljno je spomenuti ekspediciju Aleksandra Velikoga Makedonskoga, stvaranje grčko-budističke umjetnosti, križarske ratove, zanimanje za mitskog popa Ivana, put svile, putovanje i knjigu Marka Pola, tursiko osvajanje Carigrada, što je otjeralo prema Italiji vlasnike helenske kulture, a sv. Franju Ksaverskoga u Indiju, koja će ući u veliku poeziju preko Camoensove Luisiade. U drugoj polovini XVII stoljeća Evropa znanstveno upoznaje islam, nešto malo Kinu i Indiju, koja će u idućem stoljeću biti snažnije prisutna.

Pustolovni Descartes, koji rado, ali uljudno, prezire tuđa mišljenja, ipak nije propustio da u djelu Discours de la methode izjavi: „Iako možda ima pametnih ljudi među Perzijcima i Kinezima, čini mi se ipak korisnije ravnati se prema onima s kojima moram živjeti.“ Ta će ravnodušnost brzo nestati. Frangois Bernier, popularizator Gassendijeve filozofije, odlazi 1664. u Siriju i Egipat, a boravit će sve do 1668. u Indiji Velikog Mogula, gdje postaje liječnik Aureng-Zeba i odakle donosi perzijsku verziju Upanišada i dovoljno čarolija da bi raspalio La Fontainovu maštu. Chardin i Tavernier putuju Azijom uzduž i popreko, a osobito Perzijom. Antoine Galland objavljuje 1697. orijentalnu kolekciju Biblioteque orientale, bogat islamski inven­tar, što ga je D’Herbelot ostavio nedovršena, zatim još prije smrti Luja XIV remek djelo klasicizma Tisuću i jednu noć, prevedenu sa verzija koje je sam djelomično sakupio za svojih putovanja. Plemeniti Perzijci i velikodušni Arapi dobili su tako lijepu šansu.

La China illustrata, djelo je njemačkoga jezuite Athanasea Kirchera, iz 1663. Zahvaljujuoi djelu Lettres edifiantes izgrađuje se neka imaginarna domovina tolerancije, koja će protiv kršćanstva uspostaviti rezultate napora misionara da prošire kršćanstvo u Kini, taj „Filozofski Istok“ (Etiemble) za koji su se Voltaire (vidi Essai sur les moeurs) i mnogi njegovi suvremenici pasionirano zainteresirali, manje za „couleur locale“ nego za ideje, i premda su počinjene mnoge greške u interpretaciji, opskrbio je filozofsku misao suptilnim oružjem i hranio sociološko ili etnološko razmišljanje jednoga Montesquiea.

Anquetil Duperon došao je u Indiju 1754, William Jones 1783. Iduće godine osnovano je u Indiji Bengalsko azijsko društvo, a 1875. Wilkins je objavio u Londonu prvi potpuni prijevod s originala velikoga sanskritskoga teksta: Bhagavad-Gita. Autentična Indija ulazi u filozofsku i književnu igru Evrope. Kapitalno otkriće, gotovo tako važno kao što je bilo u XV i XVI stoljeću otkriće grčko-latinske antike, očišćene od kršćanske presvlake; odatle naslov remek-djela Raymonda Schwaba: La Renaissance orientale (1950). Fridrich Schlegel izjavljuje 1800: „Najviši romantizam valja nam tražiti na Istoku.“ Herder, Goethe, Schopenhauer duboko su uzbuđeni tim otkrićem i smatraju da Michelet ima pravo kad u Njemačkoj vidi Indiju Zapada. Taj će lijepi zanos prenijeti francuskim piscima (Lamartineu, Hugou, Lamenaisu) barun D’Eakstein. U dešifriranju pisma i znakova (ne zaboravimo hieroglife) Englezi i Francuzi natječu se s Nijemcima.

U poglavlju o putovanjima treba na kraju dodati putovanja s područja mašte. To su: Utopija Thomasa Morea, Grad sunca T. Campanelle, Mjesec i carstvo Sunca Cyranoa de Bergeraca, Salente Fenelonov, Cabetova Ikarija – i, ne zaboravimo, Swiftov Liliput te Voltaireov Sirius: snovi sklada, sloge i pravde kao ironični kontrapunkt zemaljske nesavršenosti.

ULOGA KOLEKTIVA

Djelatnost čovjeka pojedinca može biti značajna; djelatnost skupa solidarnih ljudi još je znatnija. U skupini njihova privlačna moć i utjecaj ima široko polje.

Neke zemlje tradicionalno vrše službu raskrsnica: Holandija, emporij Evrope, šalje Njemačkoj talijanski barok, ponekad ponajprije preko Francuske (Marinov Adone tiskan je u Parizu), što dokazuje da najkraći put nije preko Alpi; tolerantna nacija, Holandija, privlači Descartesa i janseniste nesigurne u Francuskoj, sočinijevce Italije i Poljske, Voltairea i Diderota, švicarska je posrednik, i često filter s pomoću kojega Njemačka i Engleska (ova preko Ciriha) utječu na Francusku. Neki gradovi, u određenom trenutku, pokreću ili kataliziraju inozemne misli i djela: Lyon je prirodni posrednik između Italije i Francuske za renesanse; manje naravno, Rouen importira ili tiska španjolske knjige za Corneilleove mladosti.

Sjetimo se uloge sveučilišta koji su u doba specijalizacije (medicina u Salernu i Montpellieru, filozofija u Padovi, pravo u Bologni i Orleansu) mamili studente da putuju po Evropi. Leyden za doba baroka privlaći Šlezijce. Oko 1700. trebalo je putovati u Holandiju (to je učinio Anquetile Duperon), u pokrajinu Utrecht, ako je netko htio učiti arapski ili perzijski. Pri kraju XVIII stoljeća i na početku XIX College de France privlačio je one koji su htjeli učiti jezilke Bliskog i Dalekog Istoka (za te je uostalom i osnovana Škola za is-točnjačke jezike). Njemačka filozofija, filologija i povijest privukle su Benjamina Constanta i Charlesa de Villersa (student, a zatim profesor u Gottingenu), koji je želio pobjeći od francuske frivolnosti, kasnije J.J. Amperea, Ouineta i Micheleta. Još u srednjem vijeku pa sve do XVII stoljeća na obrežjima brda Saint-Genevieve, ili na obalama Seine, izgrađeni su za strance kolegiji: des Irlandais, des Ecossais, des Quatre Maisons. Tek kasnije su nastali sveučilišni gradovi gdje se sastaju studenti cijelog svijeta.

Atelijeri i radionice štampara, knjižara i izdavaća (prije XIX stoljeća teško ih je razlikovati) drugi su centri koji privlače: Erazmo Rotterdamski radi kao korektor kod Aldusa u Veneciji, Voltaire i Russeau imaju svoje izdavače u toj Holandiji, koje časopisi, slobodno objavljivani, osiguravaju na francuskom jeziku rasprostranjenost književnih djela i filozofskih misli. Ne tako davno knjižare i čitaonice bile su mjesta mnogih sastanaka: književni salon Vieusseux u Firenci, gdje su se sastajali talijanski i francuski liberali; rue de l’Odeon, između dva rata kod Adrienne Monier i njene susjede i prijateljice Silvije Beach („Shakespeare and Co“), Gide, Larbaud, Claudel, Aragon, mogli su raspravljati sa Jamesom Joyceom i svim „Amerikancima u Parizu“, pjesnicima (Ezra Pound), romanopiscima (Hemingway) i osnivačima revija (Eugene Jolas).

Ne smijemo zanemariti ni javne knjižnice i privatne zbirke, osobito knjižnice koje organiziraju izložbe, a ovjekovjećuju ih katalozi; tako su katalozi Nacionalne biblioteke u Parizu, Schillerova Nationalmuseuma u Marbachu na Neckaru priručnici, kao i Catalogo de la Exposicion de Bibliografia Hispanistica (Nacionalna biblioteka, Madrid 1957.) koji recenzira hispanizam u cijelome svijetu od početka XIX stoljeća. Dodajmo: The Romantic Movement (London 1959; monumentalni katalog u izdanju The Arts Council of Great Britain) i Les Francais a Rome de la Renaissance au debut du Romantisme (Hotel Rohan, Pariz 1961). I Akademije su ponekad korisni prenosnici: Talijanska, na primjer, za književnost XVI i XVII stoljeća, Berlinska za Fridriha II, ima za Francuze istu privlačnost kao i Francuska akademija (direktor je Maupertuis); ona cijeni „filozofiju“ tako kao što njena starija sestra i suparnica ortodoksnost; ona ima prednost da povezuje s Nijemcima, koji uostalom pate od galomanije, i druge strance ne samo Francuze. U novije vrijeme kongresi i internacionalne institucije prilika su za plodne kontakte, ako i ne za važne odluke. Nećemo zaboraviti ni kazališta (dramska i operna) i koncertne dvorane (Teatro Fenice u Veneciji, San Carlo u Napulju, milanska Scala, koje je Stendhal bio jedan od stupova, Mozarteum u Salzburgu, Vagnerijanska hala u Bayreuthu, moskovski Boljšoj balet, Covent Garden, Concertgebau u Amsterdamu) bilo da gostovanja dolaze k njima ili oni gostuju u inozemstvu. U tom smislu sjetimo se priredbe u Parizu 1827—1828 engleskih glumaca Kemblea i Harriet Smithson, za koje je cijeli Pariz imao Berliozove oči, te kako su izvanredno primili ruski balet Djagiljeva suvremenici Jeana Cocteaua i Picassa; sjetimo se i utjecaja što ga mogu imati godišnje priredbe Theatre des Nation. Osim toga dug boravak Louisa Jouveta i njegove kompanije u Južnoj Americi za drugoga svjetskoga rata, turneja Comedie Frangaise i gala turneja Karsentyja dopuštaju inozemnim amaterima da ostanu u kontaktu s klasičnim repertoarom ili da upoznaju suvremena ostvarenja. U Njemačkoj XVII stoljeća engleske kazališne trupe upoznale su Nijemce sa Shakespeareom, dok su ih mnoge francuske trupe upoznale s klasičnim teatrom.

Prvenstvo po svom produbljenom djelovanju treba da ostane rezervirano kozmopolitskim salonima. Već smo spomenuli salon Mme de Stael u Coppetu, kojega se sjaj odrazio na cijelu Evropu. Spomenimo još i stariji salon u Bernu, salon Julije Bondeli, pasionirane i učene žene, kojom se Wieland htio oženiti i kojoj je Rousseau za njen esej o Novoj Heloisi rekao da ima „um muškarca i duh žene“ i koja se znala diviti djelima mladoga Goethea. Kod nje su se sastajali eruditi, geografi, orijentalisti, te Vincenz Bernhard Tscharner, koji se družio s Edw. Youngom, Richardsonom i Louisom Racineom. U kontaktu dviju kultura ona je voljela jednu i drugu.

Na obalama Spreve Rahel Levin, supruga Varnhagena von Ensea, berlinskoga Dangeaua, primala je inozemce na proputovanju: uostalom prezirala je Mme de Stael i osvojila Astolpha de Custina.

Književnost i mondenost udruženi su na nekim prinčevskim dvorovima: u Weimaru, npr., kamo dolaze da se dive savjetniku Goetheu. Nakon prvog svjetskog rata kod mecena: u Beču zaslugom Berthe Zuckerkandel Bečani su upoznali suvremeno francusko kazalište. Ona je izazvala preporod Molierova teatra. U Weimaru, grof Kessler primio je Gidea, a Maillolu dao znatnu financijsku pomoć; grof Etienne de Beauinont organizira „Pariske večeri“ („Soirees de Paris“) blizu Ciriha, u Hottingenu, Lesezirkel, književno drušivo, izdaje reviju istoga naziva, prima ili objavljuje – hvala subvencijama braće Bodmer – Crocea, Pirandella, Sofficija, kao i B. Shawa, Conrada, Tagorea te Prousta, Valeryja i Saint-John Persea.

Skupine književnika bez mondenoga snobizma, ali sretno nadahnute književnim snobizmom, pridonijele su upoznavanju istrainih autora: Klub Lichtfielda zagrijao se za Rousseaua, „Cenacle“ za romancero, skupina Bloomsburyja za ruski roman. Takvi su sastanci ponekad učinili čuvenim neke kavane, kao u naše vrijeme kavane bulevarda Saint Germain des Pres.

Napokon, onima koji žele i hoće da se upoznaju sa stranom književnošću sredstva nisu nikad, ili nisu uopće, nedostajala, a danas manje nego ikad.

Izvor: Claude Pichois, Andre M. Rousseau, „Komparativna književnost“, Matica hrvatska, Zagreb, 1973.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s