Barok nedeljom: Egon Fridel

ovo

Odlomak iz knjige „Kultura novoga vremena“, autor: Egon Fridel

Umjetni iracionalizam. Crkveni neprijatelj br. 1 je racionalizam. Pa kako ga crkva ne može potpuno istrijebiti, kuša ga potisnuti senzualizmom. Tako je nastala ona čudnovata psihoza, koju nazivamo barokom. Barok nije prirodni povratak iracionalizmu, nego izvještačena terapija, umjetni surogat, istjerivanje đavola jakim podražajima. Čovjek ne mogavši naći put, koji bi ga povratio istinskoj naivnosti, stvara za svoju potrebu lažnu naivnost, služeći se raznim drogama, eliksirima, opijatima, sredstvima, koja opajaju i omamljuju. Ne odriče se svoga razuma, jer to nadilazi njegovu snagu, nego ga kuša zamagliti, smutiti, utopiti, izlučiti. I stoga nije čudo, da barok predstavlja silni i možda jedinstveni trijumf artistike svake vrsti.

Obilježje novog stila. Novi je stil krajnja reakcija na renesansu. Dok je renesansni ideal mirna ozbiljnost, „odmoreno“ dostojanstvo (gravita riposata), ideal je baroka razularena strast, pokret, egzaltacija. Arhitektura i plastika, slikarstvo i ornamenat povode se za onim, što je burno i šumno, dahtavo, što se vijuga, lebdi, isparuje. Dok je umjetnost renesanse otmjena i distancirana, a umjetnost gotike pobožno povučena u se, barokna umjetnost vrši bezočnu propagandu, deklamira, viče, gestikulira, te čovjeku naprosto ne daje do riječi. Uvijek je spremna da pođe do kraja. Bilo da se topi od pobožnosti i pokajnički prevrće očima, bilo da u vizionarnim grčevima vjersko čuvstvo potencira do histerije, ili zbilju bezobzirno reproducira, ne prezajući ni pred najvećom rugobom, uvijek se povodi za onim, što je pretjerano i abnormalno, jarko i kreštavo. Najradije obrađuje predmete, koje hladna renesansna estetika oholo odbacuje: crta ono, što je bolesno, kljasto, šugavo i staro, iscrpljeno i odrpano, trošno i natrulo, smrt i raspadanje. Barokni se likovi ne smiješe, nego cere, dršću i previjaju. Ova umjetnost voli ono, što je ekstravagantno i ružno, jer je jače i istinskije od onoga, što je prirodno i skladno. A dok je vrhovni cilj renesanse da omeđi i osvijetli sve stvari, da ih uskladi i sredi, barok nastoji, služeći se najrafiniranijim sredstvima, da sva svoja djela prožme vječitom čežnjom, koja ne može biti ispunjena, da im poda čar zagonetke, da ih smuti, zaplete, oneskladi. Artistička je majstorija baroka, da i samu svjetlost (koja je umjetnosti oduvijek služila kao sredstvo jasnoće) upotrijebi u svoje svrhe. Neodređenim prijelazima od svijetla k sjeni, barokni slikar stvara neku auru, koja briše obrise i obavija sve predmete, tako da se neprozirni objekt tako rekavši rasplinjuje u prostoru. To je svakako jedna od najvećih revolucija u povijesti ljudskog gledanja.

Barokne umjetnine odišu nekom omarnom atmosferom skrovite erotike. Umjetnik oblači svoje likove, no ovo odijelo djeluje mnogo putenije od prijašnje golotinje. Čovijek renesanse, koji je bio samo anatomski lijep, dobiva sada i seksualnu ljepotu: pod decentnom draperijom diše mnogo toplija put. A katkada je odjeća tako drapirana, kao da će sad na pasti, a lice odiše plamenom čulnosti. Okrutnost i razbluda stapaju se u jedno. Umjetnik se opaja krvavim prizorima, mučenjem i ranama, veliča slast patnje. A konačno erotika, algolagnija i čežnja za onim, što je natprirodno, stvara bizarnu mješavinu, kao na primer u Berninijevoj „Sv. Tereziji“, koja se odlikuje i sublimnom vještinom iluzionističkog djelovanja, što se inače postizava samo na pozornici. Spomenuto je djelo svakako duboka religiozna umjetnina, a ipak se osjeća u svemu, skupnoj kompoziciji i udešavanju pojedinosti, kazališna šminka i rampa. Vjerska je umjetnost baroka ekshibicija Božjeg veličanstva, Božje kazalište, Theatrum Dei.

Prirodna neprirodnost. Nema sumnje (premda se često tvrdilo obratno), da je barokna umjetnost naturalističkija od renesansne umjetnosti. Kako god „barokno“ u svagdašnjem životu znači pretjerano, nategnuto, izvještačeno – geslo baroka je prirodnost (naturalezza), a usporedimo li barok sa renesansom, uvidjet ćemo da nova umjetnost oslobađa zatomljene instinkte, te je bez sumnje bliža prirodi. Barok je zato i tako prirodan, jer je neprirodan. Normalnost nije pravilo, nego velika iznimka. Na deset tisuća ljudi otpada možda jedan jedini, koji je građen prema anatomskom kanonu, a valjda nijedan čija bi duša pravilno funkcionirala. „Normalan“ je čovjek abnormalan i zato potiče naše estetsko zanimanje i moralno saučešće, premda valja priznati da je i ovo mjerilo subjektivno, kao što je subjektivno i merilo klasicizma.

Egon Friedell, „Kultura novoga vremena“, priredio dr Ivan Hergešić, Minerva, Zagreb, 1940.
Slika: Peter Paul Rubens, „Raising of the Cross – Saints Eligius and Catherine“, 1610.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s