Ana Ahmatova o sebi

Rodila sam se 11./23. lipnja 1889. godine kod Odese (Bol’šoj Fontan). Otac mi je u to vrijeme bio umirovljeni mornarički inženjer-mehaničar. Kao jednogodišnje dijete dovezli su me na sjever – u Carsko Selo. Ondje sam živjela do šesnaeste godine.

Moje su prve uspomene – carskoselske: zelena, vlažna ljepota parkova, pašnjak, kamo me dovodila dadilja, hipodrom gdje je skakala mala šarena ždrebad, stari kolodvor i koš ponešto, što je ušlo naposljetku u “Carskoselsku odu”.

Svako sam ljeto provodila kod Sevastopola, na obali Strelecke buhte, i ondje sam se sprijateljila s morem. Najsnažniji je dojam tih godina – drevni Hersones, uz koji smo živjeli.

Čitati sam učila po slovnici Lava Tolstoja. S pet godina sam, slušajući kako učiteljica podučava stariju djecu, također naučila govoriti francuski.

Prvu sam pjesmu napisala s jedanaest godina. Za mene stihovi nisu počeli od Puškina i Ljermontova nego od Deržavina (“Uz rođenje djeteta-purpuronosca”) i Njekrasova (“Mraz, crveni nos”). Te je stvari moja mati znala napamet.

Pohađala sam Carskoselsku žensku gimnaziju. U početku loše, zatim znatno bolje, ali uvijek nerado.

Godine 1905. moji su se roditelji rastali i mama je s djecom otputovala na jug. Cijeli smo godinu proživjeli u Eupatoriji, gdje sam išla u pretposljednji razred gimnazije, tugovala za Carskim Selom i pisala velike količine bespomoćnih stihova. Odjeci revolucije 1905. godine teško su se probijali do odsječene od svijeta Eupatorije. Posljednji sam razred pohađala u Kijevu, u Funduklejevskoj gimnaziji, koju sam i završila 1907. godine.

Upisala sam se na pravni fakultet Višeg ženskog veleučilišta u Kijevu. Kada je trebalo učiti povijest prava i latinski, ja sam bila zadovoljna; kada su bili na redu čisto pravni predmeti, ohladnjela sam se za studij.

Godine 1910. (25. travnja, po starom kalendaru) udala sam se za N. S. Gumiljova i na mjesec dana smo otputovali u Pariz.

Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bila posve završena (Boulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao: “A to su vaši socijaldemokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici”. Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače (jupes-culottes), čas su skoro zamotavale noge u pelene (jupes entravées). Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika. Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.

Doselivši se u Peterburg, studirala sam na Visokom povijesno-književnom učilištu Rajeva. U to sam vrijeme već pisala stihove koji će ući u moju prvu knjigu.

Kada su mi pokazali korekturu “Škrinje od čempresovine” Innokentija Annenskog, bila sam zadivljena i čitala sam je, zaboravivši sve na svijetu.

Godine 1910. javno su označili krizu simbolizma i novi pjesnici više nisu težili tome pravcu. Jedni su otišli u futurizam, drugi u – akmeizam. Skupa s mojim drugovima iz Prvoga Ceha pjesnika – Mandeljštamom, Zenkevičem i Narbutom – postala sam akmeistkinjom.

Godine 1912. izašla je moja prva zbirka pjesama “Večer”. Tiskano je samo tristo primjeraka. Kritika mu je bila blagonaklona.

Prvoga listopada 1912. rodila sam svoga jedinca Lava.

U ožujku 1914. izašla mi je druga knjiga “Brojanice”. Dosuđeno joj je samo šest tjedana života. Početkom svibnja peterburška je sezona počela zamirati, svi su se pomalo razilazili. Ovog puta rastanak s Peterburgom se pokazao vječnim. Nismo se vratili u Peterburg, nego u Petrograd, iz XIX. stoljeća smo upali ravno u XX, sve je postalo drukčije počevši od oblika grada. Činilo se da knjižica ljubavne lirike jednog početnika ima potonuti u svjetskim događajima. Vrijeme se rasporedilo drukčije.

Svako sam ljeto provodila u bivšoj Tverskoj guberniji, petnaestak vrsta od Bežecka. To nije slikovito mjesto: brežuljkasta polja izorana na jednake kvadrate, mlinovi, močvare, osušene baruštine, kapijice, žita, žita… Ondje sam napisala puno stihova “Brojanica” i “Bijelog jata”. “Bijelo jato” je izašlo u rujnu 1917. godine.

Prema toj su knjizi nepravedni i čitatelji i kritika. Zbog nečega se drži da je imala manje uspjeha nego “Brojanice”. Ta se zbirka pojavila u još gorim okolnostima. Promet je zamirao – knjigu je bilo nemoguće poslati u Moskvu, posve je rasprodana u Peterburgu. Časopisi su se gasili, novine također. Zato, za razliku od “Brojanica”, “Bijelo jato” nije imalo bučni tisak na svojoj strani. Glad i rasulo su se povećavali svakog dana. Začudo, te se okolnosti danas ne priznaju.

Poslije Oktobarske revolucije radila sam u knjižnici Agronomskog zavoda. U 1921. izašla mi je zbirka “Trputac”, a dogodine 1922. knjiga “Anno Domini”.

Otprilike sredinom dvadesetih godina počela sam se usrdno i s velikim zanimanjem baviti arhitekturom staroga Peterburga i proučavanjem Puškinova života i djela. Kao rezultat mojih puškinoloških studija nastala su tri moja rada – o “Zlatnom pjetliću”, o “Adolfu” Benjamina Constanta i o “Kamenom gostu”. Svi su svojedobno i tiskani.

Radovi “Aleksandrina”, “Puškin i Nevsko primorje”, “Puškin u 1928. godini”, kojima se bavim skoro dvadeset posljednjih godina, ući će, očito, u knjigu “Puškinova pogibija”…

Domovinski rat 1941. zatekao me u Lenjingradu. Krajem rujna, već u vrijeme blokade, odletjela sam zrakoplovom, u Moskvu.

Do svibnja 1944. živjela sam u Taškentu, žudno čekala vijesti o Lenjingradu, o bojišnici. Kao i drugi pjesnici, često sam nastupala u bolnicama, čitala pjesme ranjenim vojnicima. U Taškentu sam prvi put spoznala što je to vreli žar, sjena drveća i zvuk vode. A još sam shvatila što je to ljudska dobrota: u Taškentu sam puno i teško bolovala.

U svibnju 1944. godine doletjela sam u jesensku Moskvu, već punu radosnih nada i čekanja skore pobjede. U lipnju sam se vratila u Lenjingrad.

Strašna sablast, koja se pričinjala mojim gradom, tako me ošamutila da sam taj susret opisala u prozi. Tada su nastali ogledi “Tri jorgovana”, i “U gostima kod smrti” – i to o čitanju stihova na bojišnici u Teriokama. Proza mi se uvijek činila tajnom i napašću. Ja sam od samoga početka znala sve o stihovima, a ništa nisam znala o prozi. Prvi moj ogled su listom hvalili, ali ja, naravno, nisam vjerovala. Pozvala sam Zoščenka. On je zapovjedio nešto izbaciti i rekao da je s ostalim suglasan. Ja sam bila zadovoljna…

Odavno su me zanimala pitanja umjetničkog prevođenja. U poraću sam puno prevodila. Prevodim i danas.

Godine 1962. završila sam “Poemu bez junaka”, koju sam pisala 22 godine.

Prošle zime, uoči Danteova jubileja, ponovno sam čula zvukove talijanskoga govora – boravila sam u Rimu i na Siciliji. U proljeće 1965. godine putovala sam u Shakespeareovu domovinu, vidjela britansko nebo i Atlantik, našla stare prijatelje i upoznala se s novima, još jednom posjetila Pariz.

Nisam prekidala pisati stihove. Za mene je u njima – moja veza s vremenom, s novim životom moga naroda. Kada sam ih pisala, živjela sam onim ritmovima, koji su zvučali u herojskoj povijesti moje zemlje. Sretna sam da sam živjela u tim godinama i vidjela događaje kojima nije bilo ravnih.

1965.

Iz knjige „Tri jeseni“, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2007.

Via Gledišta

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s