Federiko Garsija Lorka: „Romansa o Luni“

Luna je, obla poput nara.
ušla u kovačnicu.
Dete je gleda, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
širi ruke,
otkrivajući raspusna i čista
nedra od tvrdog lima.
“Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dođu,
napraviće od tvog srca
đerdane i prstenje belo!“
“Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dođu, naći će te
na nakovnju, očiju zatvorenih!“
“Beži, oh, luno, luno, luno!
Već čujem bliski topot konja!“
“Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!“
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovačnici ležalo je dete
na nakovnju, očiju zatvorenih.
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseći san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i očiju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noći!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovačnici leleču Cigani
i plaču gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.

Slika: John Singer Sargent: „Spanish Dancer“, 1882.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s