Tri pesme Ivana Bunjina

NOĆ

Tražim u ovom svijetu spajanje
Lijepog s vječnim. Tamo su daljine
Gdje noć posmatram: pijeska ćutanje,
I čas zvjezdani ponad zemne tmine.

Sjaje sa plavog svoda, ko pismena,
Plejade,Vega, Mars, Orion: meni
Njin nad pustinjom hod je drag, imena
Carskih smisao volim tajanstveni.

Bezbrojne oči drevne pute njine
Gledahu. I kroz vjekove u bljesku,
Svi za koje su sijale iz tmine,
U njoj nestaše, ko trag u pijesku:

Mnogo njih, posve nježnih, zaljubljenjih
Djeva, mladića i žena je bilo,
Noći, zvijezda – njima posrebreni
Eufrat i Nil, Memfis i Vavilon.

Opet noć. Nebo, nad čelikom Ponta
Blijedim, Jupiter zari. Sa zrcala
Vodenoga je, sve do horizonta,
Staklenom stubu nalik, pruga sjala.

Sad su drukčija priobalja Skiti
Gdje brodili su, i tek za maine,
U ljeto, more prosipa na liti,
Nježno, azurno-fosforne prašine.

Ali ljepota jedna vječna ima
Što s nestalima vezuje nas. Bila
Takva je ista noć, i tiha plima…
Sa mnom je na žal došla djeva mila.

Zaboravit mi tu zvjezdanu nije
Noć kad svijet sam zbog jedne volio,
Pa neka u snu zaludnome žijem,
Pa nek je maglen i varljiv san bio –

Tražim u ovom svijetu spajanje
Lijepog s tajnim, ko san: uspomena
Ta je – u jednoj ljubavi slivanje
Srećno s ljubavlju iz sviju vremena! (1901)

SAFIJINA GROBNICA

Gorsko napola sneno leti.
Kao monah nad grobnicom belom
Zamro je čempres u plaveti.

Nežne, kao mome, pod njim rišu
Mimoze šaru granja. Jako
Tu cvetaju ruže i mirišu
Na žbunju, gde je slavuj plako.

Dole – divlja obala s maglama
I jedva naslutljiv horizont:
Prostor zračni bez međe je tamo
Taj bezdan plavetan – Helespont.

Mlada, tebi mir! I belo njeno
Turbe ponizno ja celivah:
Pet vekova na te uspomena
Ovde je besmrtna i živa.

Srećan ko svet žićem pleni, ama
Srećniji onaj prah čiji će
Krepit veru u besmrtno žiće
I večno cvasti legendama! (1903–1906)

ESHIL

Daleki su dani kad si živio, i mitom
Sad nam se ti dani čine. Strašan si
Zbog njine drevnosti. Strašan si zbog toga
Što, nevidljiv u svijetu dvadest pet stoljeća,
Nevidljivo u njemu prisustvuješ do danas,
I pred tvojom slavom legendarnom
Nemoćno je Vrijeme. Kob je neumitna,
I sve je u svijetu predoređeno Sudbinom,
I blago onim koji se poklanjaju njoj,
Svemoćnoj, što osuđuje na zaborav
Čak djela nad svim djelima. Ali ti pred Adrastejom
Pognuo si tmurno čelo sa takvim
Dostojanstvom, sa takvom moći duha
Kakva priliči samo bozima
I smrtnome koji se drznu prvi
Da slavi duh i hrabrost smrtnika! (1903-1906)

Prevod: Marko Udovičić

Pesme su preuzete sa bloga Hyperborea

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s