„Taj prolećni dan bio je lep, svetao i zvonak, kao iz čistog srebra izliven.
Istina, mračni oblaci gorkih doživljaja više puta su nagrnuli na vedro nebo moga sećanja; istina, stari i novi bolovi prilično su često muklo udarali o zid mog srca; vrtlozi nekadašnjih olujnih mladenačkih osećanja podizali su se ponekad; istina, na dnu hladnog ponora životnog saznanja uzdišući su se prevrtali teški kamenovi potopljenih žudnji – ali sve to nije zasenilo, nije izgazilo, i nije razorilo široku i duboku njivu moga mira. O, ne! Sve, što još neukroćeno i nezadovoljeno divlja po mojim unutrašnjim tamama, nije moglo otplaviti ovu dragocenu, plodnu zemlju koju je u mene naplavila, sloj za slojem, trideset godina duga, najčešće blatnjava i uzburkana reka gorkih iskustava.
Taj prolećni dan bio je dakle zaista lep, svetao i zvonak, kao iz čistog srebra izliven.“
Ciril Kosmač, „Prolećni dan“, prevela Roksanda Njeguš, Prosveta, Beograd, 1968.