Ginter Anders o romanu „Vergilijeva smrt“

Casa del Bracciale d’Oro, Pompeii

Casa del Bracciale d’Oro, Pompeii

„Sadržaj od preko 500 stranica užurbano prepričan: car Avgust pjesnika Vergilija, oboljelog u Grčkoj, vodi sa sobom u Italiju. Po dolasku u Brindizi, bolesnika provode kroz sirotinjsku četvrt do carske palače, gdje on, nakon neuspjelog pokušaja da uništi svoju nedovršenu Eneidu, te nakon dugih filozofskih razgovora, umire. Dakle, ”radnje”, u uobičajenom smislu, ova knjiga gotovo da i nema; ko je započne čitati iz zabave, odustaje od toga. Ali i filozofi imaju poteškoća.

Ne postoji teza, koju ova nevjerovatna knjiga zastupa. I to upravo iz razloga što ne postoji teza koju ne zastupa. Puna je kao što je svijet pun. Puna stava i protustava. Osjećaja i protuosjećaja. Ona pokušava da bude sve: himna, moralno-filozofska, samooptužujuća, dijaloška drama, roman; i da pruži sve: ono ljudsko, životinjsko i biljno; religiju i djelo; ljubav, mušku ljubav i kršćansku ljubav; prirodu, politiku i kulturu. Sa jezičke strane je isto tako: šuma listova ove knjige je kao džungla prenatrpana, tako da nema imenice koja se ne javlja bez pratnje proliferirajućeg pridjeva, nema pridjeva koji se diobom ne razloži na još barem dva nova; nema rečenice koja svojim granama ne prodire u krošnje drugih rečenica ili pak urasta u tlo. Kao da je horror vacui uzrokovao rast puzavica i stonoga ove proze. Pa čak i uljez, naviknut na najteži literarni teren, koji se usudi kročiti u fosforilirajuću tminu ove knjige, stupa uplašeno, bez daha i prezasićeno prema izlazu i pita: Otkud tolika opijenost totalitetom? Šta može natjerati čovjeka da pokuša sve u jednoj jedinoj knjizi? Na to postoji samo jedan odgovor: ”strah od propusta”.

Šta je to strah od propusta? To je panika pred bogatstvom svijeta, svega što čovjek sam nije i što ne posjeduje. Ali taj strah da se sve ne propusti, ima samo onaj koji bi ”sve” mogao biti, za kojeg sve i svašta dolazi ”u obzir”, jer on sam nije ništa određeno.

I kao takav jedan čovjek se sada pojavljuje – jer tako i treba i ne treba biti – Brochov Vergilije: Svijet je, kako priznaje, pratio samo riječima: dakle, on nije bio niko, on je jednostavno bio mogućnost, konjuktiv; i u konjuktivu ga obuzima sve što je moglo biti; što je on mogao biti. ”Sve” i ”moglo”: izdašnost i konjuktiv pripadaju zajedno i samo su dvije strane jedne jedine, odurne, ljudske situacije.

To što je Broch svojevoljno bio u stanju da takvu paniku pretvori u opširno djelo; to da je svaki dan, godinama, bio sposoban da konce, kojih je bilo na hiljade, navečer pusti, a ujutro precizno ponovo pohvata, to je, psihološki gledano, gotovo neshvativo i tjera nas da osjećamo najveće moguće poštovanje.

Junak knjige je tako dakle failure; čovjek koji je uprkos njegovom uspjehu bez presedana, u svojim očima, barem kako Broch kaže, propustio ono ”najbitnije”: bit pjesnika, jer on više nije nikakav Homer, koji je odmah izgovorio ”osnov svojeg vremena”; bit svijeta, jer je, umjesto da i on voli, samo epigonski, skupa sa ostalima, ukrašavao ”Zemljinu površinu”; bit čovjeka, jer je umjesto da djeluje i učestvuje u izgradnji Rima, on svoj život samo protraćio na lijepe riječi. Uvid u ”egzistencijalne” nedostatke pjesnika je, dakle, drugi motiv knjige. To je stvaran i neophodan motiv. Ali Brochov uvid se vrti ukrug: Iz očaja zbog neozbiljnosti pjesničkog postojanja, stvara poemu upravo od tog očaja. Umjesto rješenja problema, on nam taj problem predstavlja u lirskoj formi. – Sličnost sa heideggerovskom filozofijom egzistencije (pod čijim je činima očigledno i Broch) je frapirajuća. Heideggerovo pobijanje akademske filozofije došlo je na svijet u vidu nove akademske filozofije očaja, tako je na svijet došao i Brochov uvid u nedostatke pjesničke egzistencije, u obliku pjesme o očajnom pjesniku. Obojica – i Heidegger i Broch – očito radikalno napuštaju svoj puki fah: ali ne da bi pronašli pravi put praktičnog dijela, već da bi se postrance probijali kroz šiblje metafizike. Tamo sada čekaju i definišu smrt kao smisao života.

Vergilijevo kajanje je neozbiljno, jer žali zbog previše stvari. Ali još manje ozbiljan je njegov pokušaj da svoje kajanje pretvori u djelo: svoju žrtvu. Njegove diskusije iz smrtne postelje vrte se isključivo oko namjere da uništi svoje (kako on uporno tvrdi) nepjesničko i bezbitno životno djelo, Eneidu, što je poimanje njegovog promašaja. S jedne strane puki estet; s druge cezarski pragmatici, s kojima se Vergilije prepire oko opstanka, odnosno neopstanka njegovog djela, sigurno ne shvaćaju poentu koju pjesnik želi postići svojom žrtvom. I čitaocu ostaje nejasno kako bi nestanak ovog djela mogao ispraviti ili čak razriješiti jedan promašen život, ili možda i promašen svijet u kojem je taj život tekao. U svakom slučaju, Brochov Vergilije je prilično ozbiljan kada je u pitanju ova nevjerovatna, donekle negativna, precijenjenost književnosti: on svoju knjigu smatra toliko značajnom da samo njeno uništenje predstavlja jednu pozitivnu vrijednost, te može uvesti novo svjetsko razdoblje. Jer i kod njega se teorija žrtvovanja javlja u svezi sa idejom žrtve u kršćanstvu, za koju se preko Vergilijeve žrtve trebao pripremiti teren. Vergilijeva četvrta ekloga, koja je konstantno nepravedno shvaćana kao mesijanska, daje ovim dijelovima proročanski prizvuk. – To da na kraju ipak ne dođe do žrtvovanja, predstavlja pomalo težak religiozni antiklimaks.

Čovjekova egzistencija je za Brocha naprosto pasivna stvar; kroz 500 stranica junak knjige gotovo nepomično leži; njegov život je – umiranje. S druge strane, međutim, Joyceova metoda usporenosti predstavlja metodu prevrtanja aktivnog u pasivno: Razvlači svaki ljudski čin u kašastu smjesu od jednog najobičnijeg događaja, svaka odluka je jedan tekući doživljaj, svaki život je puko preživljavanje. Svakom i najmanjem utisku, svakoj nijansi promjene tjelesnog stanja automatski dodjeljuje veliki značaj. I na taj način također automatski degradira svijet na običnu priliku za moguće doživljaje. Još kod Joycea iritira to što vjeruje da možemo shvatiti jednu galeriju uvećanih kadrova na kojima su djelići sekunde; još više iritira to što te djeliće prikazuje kao mutne, nejasne i dvosmislene. Ali kod Joycea to iritiranje odgovara njegovom stilu. Obzirom da cilja isključivo na ”povećano uočavanje” od strane ljudske svijesti, konsekventan je spoj poentilizma i uvećanih kadrova. Ali kombinacija usporenog snimka i uzvišenosti, poentilizma i žrtvovanja, asocijativne psihologije i zlatnog doba, što nalazimo kod Brocha, to više nije nikakav spoj, to je kolizija; i rezultat je stil, toliko hibridan da se to ne može ni zamisliti.

Svaki duševni hir kod njega postaje metafizička oluja, svaki podražaj mrežnjače postaje vizija. U stvarnosti se ta knjiga sastoji od hiljadu vizija, svaka od njih je sama po sebi jedna lirska pjesma, od njih je stotinu veličanstveno i jezički gledano zaista sjajno – ali nijednom od tih lirskih tonova nije podaren prostor da se mogu probijati s tim i nijednim drugim raspoloženjem i opuštati se; svaki lirizam prelijeva se u sljedeći. Nietzsche je jednom čovjeku, koji je njegovu kritiku za Wagnera shvatio isuviše olako, predložio da iz ”Sumraka bogova” isječe jednu dionicu za violu. Ko poželi izmjeriti vrijednost Brocha kao liričara, trebao bi ovoj knjizi pristupiti sa makazama.

Najneobičniji su zasigurno svi oni dijelovi u kojima je opisano potpuno rasulo: puni su gotovo penetrirajuće čulnosti. Gadosti čini se zabavljaju autora, kao što su prije njega zabavljale i Célinea i Benna. Sirotinjska četvrt i kanalizacija su tako divlje i strastveno opisani, s njima se Vergilije nikada prije nije susreo i podrugljivo ga njihovi mirisi od tada, za kaznu, progone sve do smrti. Donekle je to simptom grižnje savijesti za krasni brohovski stil, to da povremeno, preko namjerno napisanih vulgarnosti, samom sebi kalja ugled. Kao da je Broch u svoj klasicistički pejzaž ubacio grumenje blata i mrlje od žargona. Iako, on pejzaž time ne čini toliko prljavim koliko je želio: jer njegov sleng je društveno nestvaran, kao i njegov uzvišeni stil; jedan tip ”razvratnog njemačkog općenito”, jedan ulični jezik, pažljivo spravljan u literarnoj retorti, koji se nigdje ne govori, a koji nas, izgovaran od strane stanovnika Brindzija, zbog razlike u računanju vremena, više zapanjuje nego što nas šokira.

Za koga je napisana ova nevjerovatna knjiga? Taj teški jezik, ta usporena radnja, ugradnja klasičnih fragmenata teksta, poistovjećivanje obrazovanog svijeta sa ostatkom svijeta, namjerna promijenjivost asocijacija – kao da ovu knjigu može koristiti samo neka luksuzna publika, takoreći humanistički obrazovani ljubitelji Joycea. Ali njegovo optuživanje samoga sebe njegove himne, njegova teorija žrtve, ali posebno njegov zaključak o stvarnim osobinama moći, protiv umjetnosti i protiv pisanja – ovi elementi opet isključuju tu luksuznu publiku. Ovo djelo ne dolazi u obzir kao zabavno štivo, jer propovijeda. Ali pošto propovijeda o svemu, zbog grižnje savijesti da nešto nije izostavljeno; i jer propovijeda u neobičnom obliku grozničavih snova, teško da će neka župna zajednica prihvatiti ovu knjigu. – Možda se obraća pjesnicima koji imaju krizu; ali ni ova manjina nije našla savjet na njegovim stranicama; možda jedino metafizički dotjeran izvještaj od njihovoj bolesti. Ova knjiga je tako bogata, tako svestrana, tako umjetničkog karaktera, tako dubokoumna – ova knjiga nije ni za koga.

Ginter Anders, „Vergilijeva smrt i dijagnoza njegove bolesti“, prevela Jasmina Mršo.

Tekst je preuzet sa internet magazina SIC!

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s