Ana Ahmatova o Mandeljštamu (drugi deo)

Moisey Nappelbaum, "Anna Akhmatova", 1924.

Moisey Nappelbaum, „Anna Akhmatova“, 1924.

Ana Ahmatova o Mandeljštamu (prvi deo)

Odlomci iz dnevnika, drugi deo:

Godine 1928. Mandeljštamovi su bili na Krimu. Evo Osipova pisma od 25. kolovoza – na dan smrti Nikolaja Stepanoviča:

„Draga Ana Andrejevna,

Pišemo Vam s P.N. Luknickim iz Jalte, gdje sve troje vodimo mukotrpan radni život.

Htio bih kući, htio bih da Vas vidim. Znajte da sam stekao sposobnost da vodim zamišljeni razgovor u mašti samo s dva čovjeka: s Nikolajem Stepanovičem i s Vama. Razgovor s Koljom nije se prekinuo i nikada se neće prekinuti. U Peterburg ćemo se vratiti nakratko u listopadu. Nadji tamo nije preporučljivo zimovati. Nagovorili smo P. N. da ostane na Jalti iz egoističnih razloga. Pišite nam.

Vaš O. Mandeljštam“

Jug i more bili su mu gotovo isto tako neophodni kao Nadja.

Da mi je kap sinjeg mora,
U iglene makar ušice.

Pokušaji da se nastane u Lenjingradu nisu bili uspješni. Nadja nije voljela ništa vezano za taj grad i željela je u Moskvu, gdje je živio njen voljeni brat Evgenij Jakovljevič Hazin. Osipu se činilo da ga netko u Moskvi voli, da ga netko cijeni a pokazalo se suprotno. U njegovoj biografiji iznenađuje jedan detalj: u ono vrijeme (1933. g.) Osipa Emiljeviča su primali u Lenjingradu kao velikog pjesnika, persona grata, i sl., njemu je u „Europski hotel“ došao da se pokloni cijeli književni Lenjingrad (Tinjanov, Ejhenbaum, Gukovski – Grigorij Aleksadrovič Gukovski bio je kod Mandeljštamovih i u Moskvi), i njegov dolazak i večeri bili su događaji koji su ostali u sjećanju puno godina i pamte se još i danas (1962); od lenjingradskih književnih znanstvenika Mandeljštamu su uvijek bili vjerni – Lidija Jakovljevna Ginzburg i Boris Jakovljević Buhštab – veliki poznavaoci Mandeljštamove poezije. Ne treba u vezi s time zaboravljati ni Cezara Volpea.

Od književnih suvremenika Mandeljštam je visoko cijenio Babelja i Zoščenka, koji je znao za to i veoma se time dičio. Najviše od svega Mandeljštam je mrzio Leonova. Netko je rekao da je N. Č. napisao roman. Osip je na to reagirao s nepovjerenjem. Rekao je da je za roman u najmanju ruku potrebna robija Dostojevskog ili desetine Lava Tolstoja.

U Moskvi Mandeljštama nitko nije htio znati, i osim sa dva-tri mlada znanstvenika-prirodnjaka Osip se nije ni s kim družio. (Poznanstvo s A. Belim je bilo koktebelskog podrijetla).

Pasternak se nekako kolebao, uklanjao, volio samo Gruzijce i njihove „žene-ljepotice“. Savezna uprava je bila sumnjičava i uzdržana.

U jesen 1933. g. Mandeljštam je napokon dobio (opjevani) stan (dvije sobe, peti kat, bez lifta; plinskog štednjaka i kade još nije bilo) u Naščokinskoj ulici (Stan bijel kao papir), i skitalački život kao da se završio.

Kod Osipa su se počele skupljati knjige, najviše stara izdanja talijanskih pjesnika (Dante, Petrarca). U stvari, ništa se nije završilo; sve vrijeme je trebalo nekamo telefonirati, nešto čekati, nečemu se nadati. I nikada iz svega toga nije ništa proizlazilo. Osip Emiljevič je bio neprijatelj pjesničkih prijevoda. On je u mojoj prisutnosti u Naščokinskoj govorio Pasternaku: „Vaša sabrana djela sastojat će se od dvanaest tomova prijevoda i jednog toma vaših vlastitih pjesama.“ Mandeljštam je znao da prijevodi iscrpljuju stvaralačku energiju i bilo ga je gotovo nemoguće natjerati da prevodi. Okolo se počelo skupljati mnogo ljudi, često prilično mutnih i gotovo redovito nepotrebnih. Ne gledajući na to što je vrijeme bilo relativno vegetarijansko, sjena nesreće i osuđenosti ležala je na toj kući. Išli smo jednom po Perečistenki (veljača 1934), o nečemu smo pričali – ne sjećam se. Skrenuli smo na Gogoljev bulevar, i Osip je rekao: „Spreman sam na smrt“. Evo već 28 godina ja se sjećam tog časa kada prolazim pokraj toga mjesta.

Dosta dugo nisam vidjela Osipa i Nadju. Godine 1933. Mandeljštamovi su doputovali u Lenjingrad, na nečiji poziv. Smjestili su se u Europskom hotelu. Osip je imao dvije večeri.

Tek je bio naučio talijanski i zanosio se Danteom recitirajući napamet cijele stranice. Počeli smo razgovarati o Čistilištu. Ja sam pročitala odlomak iz XXX. pjevanja (pojava Beatriče):

Sopra candido vel cinta…

Osip je zaplakao. Ja sam se uplašila: „Što je sad?“ – „Ne, ništa, samo te riječi i vaš glas“. Nije moje da se toga sjećam. Ako Nadja hoće, neka se sjeća.

Osip mi je govorio napamet odlomke iz pjesme Hulitelji umjetnosti N. Kljujeva – razlog pogibije nesretnog Nikolaja Aleksejeviča. Svojim sam očima vidjela kod Varvare Kličkove Kljujevljevu molbu (iz logora za pomilovanje): „Ja sam osuđen zbog svoje pjesme Hulitelji umjetnosti i zbog ludih stihova iz mojih skica“. Odande sam uzela dva stiha kao epigraf Naličja, a kada sam nešto s negodovanjem govorila o Jesenjinu, Osip je odgovarao da se Jesenjinu može sve oprostiti zbog stiha:

Nisam strijeljao nesretnike po tamnicama.

I općenito, nije se imalo od čega živjeti: neki poluprijevodi, polurecenzije, poluobećanja. Bez obzira na zabranu od strane cenzure, Osip je štampao u Zvijezdi kraj Puta u Armeniju (na način staroarmenskog). Prihodi su jedva bili dovoljni za plaćanje stana i sljedovanja. U to vrijeme Mandeljštam se izgledom veoma izmijenio: otežao je, posijedio, počeo teško disati – ostavljao je dojam starca (imao je 42 godine), ali oči su kao nekad blistale. Stihovi su postajali sve bolji, proza također. Ova proza, tako nesaslušana, zaboravljena, tek sada nalazi put do čitaoca, ali zato stalno slušam, uglavnom od omladine koja za njom luduje, da u 20. stoljeću nije bilo takve proze. To je takozvana Četvrta proza.

Posebno pamtim jedan od naših tadašnjih razgovora o poeziji. Osip Emiljevič, koji je vrlo bolno podnosio to što danas zovu kultom ličnosti, rekao mi je: „Stihovi danas moraju biti politički“ i pročitao Pod sobom mi ne osjećamo. Otprilike tada je i nastala njegova teorija o „poznanstvu riječi“. Puno kasnije on je tvrdio da se stihovi pišu kao rezultat jakih uzbuđenja, kako radosnih tako i tragičnih. O svojim stihovima gdje hvali Staljina: „Htio bih reći ne Staljin – Džugašvili“ (1935?) rekao mi je: „Sada shvaćam da je to bila bolest.“ Kada sam pročitala Osipu svoju pjesmu: Odveli su te u zoru (1935) rekao je: „Hvala vam.“ Ovi stihovi iz Rekvijema odnose se na hapšenje N. N. P. 1935. g. Na svoj račun Mandeljštam je shvatio (ispravno) i posljednji stih u pjesmi Malo geografije (Ne europskom prijestolnicom).

On, opjevan od prvog pjesnika,
Od nas grešnih i od tebe.

13. svibnja 1934. g. bio je uhapšen. Tog istog dana poslije mnoštva telegrama i telefonskih poziva doputovala sam Mandeljštamovima iz Lenjingrada, gdje je nedugo prije toga izbio njegov sukob s Tolstojem.

Tada smo svi bili takvi siromasi da sam za povratnu kartu uzela sa sobom svoj orden Majmunske palače, posljednji koji je Remizov dao u Rusiji (donijeli su mi ga poslije Remizovljeva bijega) (1921.) i malu statuu (rad Danjka, moj portret, 1924) radi prodaje.

Kupila ih je S. Tolstoj za Muzej Saveza pisaca.

Nalog za uhićenje potpisao je osobno Jagoda. Pretres je trajao svu noć. Tražili su stihove, gazili po rukopisima razbacanim iz sanduka. Svi smo sjedili u jednoj sobi. Vladao je tajac. Iza zida, kod Krisanova, čula se havajska gitara. Isljednik je u mojoj prisutnosti našao Vuka i pokazao Osipu Emiljeviču. On je šutke klimnuo. Opraštajući se, poljubio me je. Odveli su ga u sedam ujutro. Bilo se sasvim razdanilo. Nadja je pošla k bratu i Čulkovima na Smolenski bulevar. Dogovorile smo se da se negdje nađemo. Vrativši se skupa kući, pospremile smo stan i sjele doručkovati. Opet lupanje, opet oni, opet pretres. Evgenij Jakovljevič Hazin je rekao: „Ako dođu još jednom, odvest će i vas sa sobom“.

Pasternak, kod kojega sam bila toga dana, pošao je moliti za Mandeljštama u „Izvestija“, k Buharinu, a ja u Kremlj k Enukidzeu. Prodrijeti tada u Kremlj bilo je pravo čudo.

To je udesio glumac Ruslanov pomoću Enukidzeova sekretara. Enukidze je bio prilično pristojan, ali je odmah upitao: „A možda su nekakvi stihovi?“ Time smo ubrzali, a vjerojatno i smekšali rasplet. Presuda – tri godine u Čerdinju, gdje se Osip bacio kroz prozor bolnice zato što mu se učinilo da su došli po njega (v. Stance) i slomio ruku. Nadja je poslala telegram u CK.

Staljin je naredio da se stvar preispita i dopustio da izaberu drugo mjesto, zatim je telefonirao Pasternaku. Sve u vezi s tim razgovorom zahtijeva posebnu pažnju.

O tome pišu obje udovice, i Nadja i Zina, a postoji i beskonačan folklor. Nekakva Trioleška čak se usudila napisati (naravno, u Pasternakove dane), da je Boris uništio Osipa. Nadja i ja smatramo da se Pasternak držao za četvorku. Ostalo je previše poznato. Skupa s Pasternakom bila sam i kod Usijeviča, gdje smo zatekli i saveznu upravu i puno tadašnje marksističke mladeži. Bila sam i kod Piljnjaka, gdje sam viđala Baltrušajtisa, Špeta i S. Prokofjeva. Od svih muškaraca jedino je Perec Markiš posjetio Nadju.

A u to vrijeme bivši blagajnik Ceha pjesnika, bivši Sergej Gorodecki, nastupajući negdje izgovorio je ovu besmrtnu rečenicu:

„Ovo su stihovi one Ahmatove koja je postala kontrarevolucionar“, tako da su čak u „Književnim novinama“, koje su objavile izvještaj s toga sastanka, prave riječi oratora bile ublažene (v. „Literaturnaja gazeta“, 1934. g. svibanj).

Buharin je na kraju svog pisma Staljinu napisao: „I Pasternak je također uzbuđen.“ Staljin je saopćio o odluci da će s Mandeljštamom sve biti u redu. Pitao je Pasternaka zašto se nije brinuo i nastojao pomoći. „Kad bi moj prijatelj dopao nevolje, ja bih sve prevrnuo da ga spasim“ Pasternak je odgovorio da se nije on brinuo, ne bi Staljin ni saznao za tu stvar. „Zašto se niste obratili meni ili književnim organizacijama?“ – „Književne se organizacije ne bave time od 1927. g. – „Ali, ipak je on vaš prijatelj“.

Pasternak se zbunio i Staljin je poslije kratke pauze nastavio s pitanjem: „Ali ipak je on majstor, majstor?“

Pasternak je odgovorio: „To nije važno“. Boris Leonidovič je mislio da ga Staljin provjerava zna li za stih i time je objasnio svoje neodlučne odgovore: „Zašto mi stalno govorimo o Mandeljštamu i Mandeljštamu, a ja odavno želim s vama porazgovarati“. – „O čemu?“ – „O životu i smrti.“ Staljin je spustio slušalicu.

Još neobičnije podatke o Mandeljštamu donosi H. u svojoj knjizi o Pasternaku: tu su čudovišno opisane vanjske okolnosti i priča o Staljinovu telefonskom pozivu. Sve to miriše na informacije Zinaide Nikolajevne Pasternak, koja je ljuto mrzila Mandeljštamove, držeći da oni kompromitiraju njezina „lojalnog muža“. Nadja nikada nije išla Borisu Leonidoviču i ni za što ga nije molila, kao što piše Robert Pain. Ti podaci idu od Zine, kojoj pripada znamenita besmrtna izreka: „Moji sinovi najviše vole Staljina – a onda mamu.“

Dolazilo je dosta žena. Zapamtila sam da su bile lijepe i elegantne, u novim haljinama: još nedodirnuta nevoljama Sima Narbut; ljepotica oteta Turkinja (kako smo je prozvali), Zenkevičeva žena; zgodna i neobično spokojna Nina Olševska. A Nadja i ja smo sjedile u zgužvanim vestama, žute i skamenjene. S nama je bila i Ema Gerštejn i Nadjin brat.

Nakon 15 dana rano ujutro Nadji su telefonirali i predložili, ako hoće putovati s mužem, da bude na Kazanskoj stanici. Sve je bilo svršeno. Nina i ja smo pošle skupljati novce za put. Davali su mnogo. Elena Sergejevna Bulgakova je zaplakala i gurnula mi u ruku sav sadržaj svoje torbice. Na stanicu smo pošle skupa.

Svratile smo u Lubjanku po dokumente. Dan je bio vedar i svijetao. Sa svakoga prozora gledali su nas žoharski brkovi „uzročnika svečanosti“. Osipa vrlo dugo nisu dovozili. On je bio u takvom stanju da ga čak nisu mogli posjesti u robijaška kola. Moj vlak s Lenjingradske stanice je odlazio i ja nisam dočekala. Braća, tj. Evgenij Jakovljevič Hazin i Aleksandar Emiljevič Mandeljštam, otpratili su me, vratili se na Kazansku stanicu, i tek su tada dovezli Osipa, s kojim je bilo zabranjeno razgovarati.

Bilo je vrlo loše što ga nisam dočekala i što me nije vidio, zato što mu se zbog toga u Čerdinju činilo da sam sigurno nastradala. Putovali su pod stražom „slavnih momaka sa željeznih kapija GPU“, koji su čitali Puškina.

U to vrijeme obavljale su se pripreme za prvi kongres pisaca (1934. g.) i meni su također poslali anketni listić. Osipovo zatvaranje ostavilo je na mene takav dojam da nisam mogla podignuti ruku da ispunim anketu. Na tom kongresu Buharin je proglasio Pasternaka prvim pjesnikom (na užas Demjana Bednog), mene izgrdio, i, vjerojatno, ni riječi nije rekao o Osipu.

U veljači 1936. g. bila sam kod Mandeljštamovih u Voronježu i saznala sve detalje o njegovu „slučaju“. On mi je pričao da je u nastupu ludila trčao po Čerdinju i tražio moje strijeljano truplo, o čemu je glasno govorio svima, a luk u slavu Čeljuskinaca smatrao je postavljenim u čast svoga dolaska. Pasternak i ja smo išli redovnom vrhovnom tužiocu da molimo za Mandeljštama, ali tada je već započeo teror i sve je bilo uzalud. Zadivljuje da se širina, prostranstvo, duboko disanje pojavljuje u Mandeljštamovim stihovima upravo u Voronježu, kad je bio najmanje slobodan.

I u glasu mome poslije gušenja
zvuči zemlja – posljednje oružje.

Vrativši se od Mandeljštamovih, napisala sam pjesmu Voronjež. Evo njezina kraja:

A u sobi pjesnika u nemilosti,
Dežuraju redom strah i muza,
I noć se vuče
Koja svanuće ne prinosi.

O sebi u Voronježu Osip je govorio: „Ja sam po prirodi čekač. Zbog toga mi je ovdje još teže.“

Početkom dvadesetih godina (1922) Mandeljštam je dva puta vrlo oštro napadao moje stihove u tisku („Ruska umjetnost“, No 1, 2 – 3). On i ja nismo to nikada komentirali. Ali on o svojoj pohvali mojih stihova nikada također nije govorio, i ja sam je pročitala tek sad (recenzije na „Almanah muza“ i Pismo o ruskoj poeziji, 1922, Harkov).

Ondje su ga, u Voronježu, s ne baš čistim namjerama, natjerali da pročita referat o akmeizmu. Ne treba zaboravljati što je on rekao 1937: „Ja se ne odričem ni živih, ni mrtvih“. Na pitanje što je to akmeizam, Mandeljštam je odgovorio: „Nostalgija za svjetskom kulturom“. U Voronježu je s Mandeljštamom bio Sergej Borisovič Rudakov, koji se, nažalost, pokazao ne tako dobrim kao što smo mislili. On je očito patio od neke vrste manije veličine – ako mu se činilo da stihove ne piše Osip, već on – Rudakov. Rudakov je poginuo u ratu i ne bih htjela podrobno opisivati njegovo ponašanje u Voronježu.

Ipak, sve što potječe od njega treba primati s velikim oprezom. Sve što piše o Mandeljštamu u svojim bulevarskim memoarima Peterburške zime Georgij Ivanov, koji je otišao iz Rusije na samom početku dvadesetih godina i zreloga Mandeljštama uopće nije poznavao, nevažno je, prazno i nerealno. Klepanje takvih memoara naivna je stvar. Ne treba ni sjećanja, ni pažnje, ni ljubavi, ni osjećaja vremena. Sve valja, i sve se prima sa zahvalnošću skromnih potrošača. Gore je, naravno, kada to ponekad stigne u ozbiljne književno-znanstvene radove. Evo što je učinio Leonid Šacki (Strahovski) s Mandeljštamom: pri ruci autoru su dvije-tri knjige dovoljno „pikantnih“ memoara (Peterburške zimeGeorgija Ivanova, Jednoipooki strijelac Benedikta Livšica, Portreti ruskih pisaca Erenburga, 1922). Te knjige su potpuno iskorištene.

Materijalni se dio crpi iz vrlo ranog priručnika Kozmina Pisci suvremene epohe, Moskva 1928. Zatim se iz Mandeljštamove zbirke Pjesme izvlači pjesma Koncert na kolodvoru – čak ni vremenski posljednja u toj knjizi. Ona se proglašava posljednjim pjesnikovim djelo. Datum smrti određuje se proizvoljno – 1945. (sedam godina kasnije od pravog datuma smrti – 27. prosinca 1938). To što su u nizu časopisa i novina tiskani Mandeljštamovi stihovi, u najmanju ruku veličanstveni ciklus Armenija u „Novom svijetu“ 1930, Šackog ne zanima. On vrlo bezobzirno objavljuje da je s pjesmom Koncert na kolodvoru Mandeljštam umro, prestao biti pjesnik, postao tužni prevodilac, zapustio se, lutao po krčmama, itd. To je vjerojatno, usmena informacija kakvog pariškog Georgija Ivanova. I umjesto tragične figure rijetkog pjesnika koji je u vrijeme voronješkog progonstva nastavio pisati pjesme neizrecive ljepote i snage, mi dobivamo „građanskog luđaka“, probisvijeta, zapušteno biće. I sve to u knjizi koja je izašla pod egidom najboljeg, najstarijeg i sl. američkog sveučilišta (harvardskog), na čemu od sveg srca čestitamo najboljem, najstarijem američkom sveučilištu.

Čudak? Naravno, čudak. On je, na primjer, istjerao mladoga pjesnika koji se došao žaliti da ga ne štampaju.

Zbunjeni je mladić silazio niz stepenice, a Osip je stajao na vrhu stepeništa i vikao za njim: „A jesu li Andrea Cheniera tiskali? A jesu li Sapfa tiskali? A Isusa Krista jesu li tiskali?“ S. Lipkon i A. Tarkovski i sada rado pripovijedaju kako ih je Mandeljštam grdio za mladenačke stihove.

Artur Sergejevič Lurje, koji je bio blizak s Mandeljštamom i koji je vrlo vrijedno napisao o odnosu Osipa Mandeljštama prema muzici, pričao mi je (desete godine) da je jednom išao s Mandeljštamom po Nevskom i da su sreli nevjerojatno lijepu damu.

Osip je dosjetljivo predložio svom suputniku: „Otmimo sve od nje i dajmo Ani Andrejevnoj.“ (Točnost se može provjeriti kod Lurjea.)

Izvor: 1 , 2

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s