Ana Ahmatova o Mandeljštamu (prvi deo)

Ana Ahmatova

Ana Ahmatova

Odlomci iz dnevnika:

I smrt Lozinskog na neki način prekinula je nit mojih uspomena. Ne smijem se više ničega sjećati što on ne može potvrditi (Ceha pjesnika, akmeizma, časopisa „Hiperborejac“ itd.). Posljednjih godina, zbog njegove bolesti, ja nisam uspjela doreći nešto vrlo važno i pročitati mu svoje stihove iz tridesetih godina (tj. Rekvijem). Zbog toga me je on nastavio u nekoj mjeri smatrati onakvom kakvu me je poznavao u Carskom. To sam razjasnila kad smo 1940. godine skupa gledali korekturu zbornika Iz šest knjiga.

Nešto slično bilo je i s Mandeljštamom (koji je, naravno, znao sve moje stihove), ali na drukčiji način. On se nije umio prisjećati, točnije, kod njega je bio neki drugi proces, koji sada ne znam imenovati (primjer: Peterburg u Buci vremena viđen svijetlim očima petogodišnjeg dječaka).

Mandeljštam je bio jedan od najblistavijih sugovornika: on nije slušao samoga sebe i odgovarao samome sebi, kao što danas gotovo svi čine. U razgovoru je bio uljudan, dosjetljiv i beskrajno raznolik. Ja nikad nisam čula da se on ponavljao ili da je vrtio stare ploče. Osip Emiljevič je s neobičnom lakoćom učio jezike. Cijele stranice Božanske komedije citirao je napamet na talijanskom. Nedugo prije same smrti molio je Nadju da ga nauči engleski, koji uopće nije znao. O stihovima je govorio blistavo, pristrano i ponekad je bio čudovišno nepravedan, na primjer, prema Bloku. O Pasternaku je govorio: „Ja sam tako puno mislio o njemu da sam se čak umorio“, i „uvjeren sam da nije pročitao nijednog mog retka“.

Ograničavali su ga čitatelji. Stalno mu se činilo da ga ne vole oni koji bi trebali. On je dobro poznavao i pamtio tuđe stihove, često se zaljubljivao u pojedine retke, lako je pamtio ono što su mu čitali. Volio je govoriti o nečemu što je zvao svojom „idolatrijom“. Ponekad, želeći me zabaviti, pripovijedao mi je nekakve drage gluposti. Nasmijavali smo jedno drugo dotle da smo u „Oblačku“ padali po divanu koji je pjevao svim oprugama, i smijali se do besvijesti kao djevojke iz Joyceova Uliksa.

S Osipom Mandeljštamom upoznala sam se u „Tornju“ Vjačeslava Ivanova u proljeće 1911. g. Tada je on bio mršav dječak, s đurđicom u zapučku, s visoko zabačenom glavom i trepavicama do jagodica. Drugi put sam ga vidjela kod Tolstoja u Staro-Nevskom, on me nije prepoznao: Aleksej Ivanovič ga stade ispitivati kakva je Gumiljovljeva žena, i on pokaza rukama kakvu sam veliku kapu imala. Uplašila sam se da će se dogoditi nešto nepopravljivo pa sam se predstavila.

To je bio moj prvi „Mandeljštam“, autor zelenoga Kamena (izdanje „Akme“), koji mi je poklonio s ovakvom posvetom: „Ani Ahmatovoj – bljesci spoznaje u besvijesti dana. S poštovanjem – autor.“

S njemu svojstvenom divnom autoironijom Osip je volio pripovijedati kako mu je stari Židov, vlasnik tipografije gdje je tiskan Kamen, čestitajući izlazak knjige stisnuo ruku i rekao: „Mladiću, vi ćete pisati sve bolje i bolje.“

Ja ga vidim kao kroz rijetki dim-maglu Vasiljevskog otoka i u restoranu bivšega Kinšija (ugao Druge linije i Velikog prospekta; sad je ondje brijačnica), gdje je nekada, prema legendi, Lomonosov zapio državni sat i kamo smo mi (Gumiljov i ja) ponekad dolazili doručkovati iz „Oblačka“. Nikakvih skupova u „Oblačku“ nije bilo, niti je moglo biti. To je bila naprosto studentska soba gdje se nije imalo na što ni sjesti. Opis five o’clocka u „Oblačku“ (Georgij Ivanov – pjesnici) izmišljen je od prve do zadnje riječi. Ivanov nije prešao prag „Oblačka“. Ali Mandeljštam je bio plodan suradnik, ako ne i koautor Antologije antičke gluposti, koju su članovi „Ceha pjesnika“ (gotovo svi, osim mene) sastavljali za večerom.

„Lezbijo, gdje si bila…
Sin Leonide bje škrt…

Putniče, otkuda ideš? Bio sam gost kod Šilejka.
Prekrasno živi čovjek, za ručak gusku jede,
Tipku dotakne rukom, samo se svjetlo pali.
Ako takvi žive u Četvrtoj Roždenstvenskoj ljudi,
Putniče, odgovaraj, molim, kakvi tek žive u Osmoj?

Sjećam se, to je Osipov rad. Zenkevič također tako misli.

Epigram o Osipu:

Na lijevom ramenu pepeo i šuti –
Užas drugova – Zlatozub.

Ovo je možda sastavio čak Gumiljov. Pušeći, Osip je otresao pepeo tobože preko ramena, ipak, na ramenu je obično naraslo brdašce pepela.

Evo stihova o pecima (čini mi se V. V. Gippijusa):

Petkom u Hiperboreju
Rascvat je književnih ruža…
Izlazi Mihail Lozinski, pripaljujući i šaleći se,
Rukom milujuć gospodarsko svoje časopisno čedo.

U Nikolaja Gumiljova visoko zabačena noga,
Za romantičku sjetvu rasipajući biser.
Neka u Carskom gromko plače Ljova,
U Nikolaja Gumiljova visoko zabačena noga.

Tužnim pogledom i zavodnim
Gleda Ahmatova na sve,
Kao pravi mošus bješe
Njeno mirisno krzno.
Gleda u oči gostima šutljivim…
Mandeljštam, Osip, u akmeističku kočiju…
Sjevši…

U desetim godinama, naravno, svugdje smo se sretali: u redakcijama, kod poznanika, petkom u „Hiperborejcu“, tj. kod Lozinskog, u „Lutajućem psu“, gdje mi je on, među ostalim, predstavio Majakovskog. Jedanput, upravo u „Psu“, kad smo svi večerali i zveketali suđem, Majakovski se sjetio da čita stihove.
Osip Emiljevič mu je prišao i rekao: „Majakovski, prestanite čitati stihove. Niste vi rumunjski orkestar“. Bilo je to u mojoj nazočnosti. Oštroumni Majakovski nije se snašao da odgovori, o čemu je komično pričao Hardžijevu. U „Akademiji stiha“ („Društvo skrbnika umjetničke riječi“, gdje je carevao Vjačeslav Ivanov) i na sastancima „Ceha pjesnika“, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema ovoj Akademiji, Mandeljštam je vrlo brzo postao prvom violinom. Tada je napisao tajanstvenu (i ne osobito uspjelu) pjesmu o Crnom anđelu na snijegu. Nadja tvrdi da se odnosi na mene, ali s tim crnim anđelom stvar je, kako mi se čini, prilično složena. Za tadašnjeg Mandeljštama pjesma je slaba i nerazumljiva. Čini se da nije nikada ni tiskana. Vjerojatno je to rezultat razgovora s V. K. Šilejkom, koji je tada nešto slično govorio o meni. Ali Osip još tada „nije umio“ (njegov izraz) pisati stihove „ženi i o ženi“. Crni anđeo je vjerojatno prvi pokus i time se objašnjava njegova bliskost s mojim stihovima:

Crnih anđela oštra krila,
uskoro će i posljednji sud,
i vatre sjajnog rumenila
kao ruže rastu snijegom svud.

(Brojanice)

Meni ove stihove Mandeljštam nikada nije čitao. Poznato je da su ga razgovori sa Šilejkom nadahnuli za pjesmu Egipćanin.

Gumiljov je rano i dobro ocijenio Mandeljštama. Upoznali su se u Parizu. Vidi kraj Osipove pjesme o Gumiljovu. Tamo se pričalo da je Nikolaj Stepanovič bio napudran i u cilindru:

Ali u Peterburgu mi je akmeist više blizu
nego romantički Pjero u Parizu.

Simbolisti ga nikad nisu prihvatili. Dolazio je Osip Emiljević u Carsko. Kad se zaljubljivao, a to je dosta često događalo, ja sam nekoliko puta bila njegovom povjerenicom. Koliko se sjećam, prva je bila Ana Mihajlovna Zeljmanova-Čudovska, ljepotica-slikarica. Ona ga je naslikala na modroj pozadini sa zabačenom glavom (1914? – u Aleksejevskoj ulici). Ani Mihajlovnoj nije pisao stihove, na što se sam gorko tužio – još ‘nije umio’ pisati ljubavne stihove. Druga je bila Cvetajeva, kojoj su upućeni krimski i moskovski stihovi, treća Salomeja Andronikova (Andrejeva, sada Galjpern, koju je Mandeljštam ovjekovječio u knjizi „Tristia – Kada Slamčica…“). Ja se sjećam raskošne Salomejine spavaće sobe na Vasiljevskom otoku.

U Varšavu je Osip Emiljevič zaista putovao i ondje ga je zaprepastio geto (tog se sjeća i M. A. Z.), ali za pokušaj samoubojstva, o kojem priopćava Georgij Ivanov, čak ni Nadja nije čula, kao ni za kćerčicu Lipočku, koju je ona tobože rodila. Na početku revolucije (1920), u ono vrijeme kada sam ja živjela u potpunoj osamljenosti i čak se ni s njime nisam sretala, on je bio jedno vrijeme zaljubljen u glumicu Aleksandrinskog teatra Olgu Arbeninu, koja je postala ženom J. Jurkuna, i pisao joj je stihove (Zato što ne uspjeh ruke tvoje, itd.), Rukopisi su tobože propali za vrijeme blokade, ali sam ih ja vidjela kod H. Sve te predrevolucionarne dame (bojim se, da sam među ostalima i ja) nakon mnogo godina on je nazvao „nježnim Evropljankama“:

Od ljepotica tadašnjih, od tih Europljanki nježnih,
koliko bijah zbunjen, prenapet i tužan.

Prekrasni stihovi upućeni su Olgi Vakselj i njenoj sjeni „u hladnom stockholmskom grobu“… Tu je bio stih: „Što jedna žena zna o smrtnom času…“

(Usporedi moje: „Je l’ nas smrtni čas takao“).

Također njoj: Hoćeš, valjenke ću skinut.

Godine 1933-1934. Osip Emiljevič je burno, kratko i neuzvraćeno bio zaljubljen u Mariju Sergejevnu Petrovih. Njoj je posvećena, točnije upućena pjesma Turkinja (naslov moj), ljubavna, po mom mišljenju najbolja ljubavna pjesma 20. stoljeća (Majstorice gledat kao kriva). Marija Sergejevna pripovijeda da je bila još jedna prekrasna pjesma o bijeloj boji. Rukopis se vjerojatno izgubio. Nekoliko redaka Marija Sergejevna zna napamet.

Nadam se da ne treba podsjećati da ovaj donžuanski popis ne uključuje registar žena s kojima je Mandeljštam bio blizak.

Dama koja je „preko ramena pogledala“ – to je takozvana Bjaka (Vera Arturovna), tada životna suputnica S. J. Sudejkina, a sada supruga Igora Stravinskog.

U Voronježu se Osip družio s Natašom Štampelj. Legenda o njegovu zanosu Anom Radlovom nema nikakve osnove.

Arhistratig je ušao u ikonostas,
u noćnoj tišini zamirisa valerijana.

Arhistratig mi zadaje pitanja,
što će ti pletenice
i ramena tvojih sjajni atlas…

Osip je to sastavio iz vesele zlobe, a ne par dépit i s glumljenim užasom jednom mi je šapnuo: „Arhistratig je stigao“, tj. Radlovoj je netko rekao o toj pjesmi.

Desete su godine veoma važno vrijeme na Mandeljštamovu stvaralačkom putu, i o tome će se još mnogo razmišljati i pisati (Villon, Čaadajev, katolicizam). O njegovu kontaktu s grupom „Gileja“ pogledaj Zenkevičeve uspomene.

Mandeljštam je revnosno posjećivao sastanke Ceha, ali u zimu 1913-1914. (poslije raspada akmeizma) Ceh nas je počeo opterećivati, pa smo čak predali Gorodeckom molbu za zatvaranje Ceha, koju smo Osip i ja napisali. Sergej Gorodecki je izdao rezoluciju: „Sve povješati, a Ahmatovu zatočiti“. Bilo je to u redakciji „Sjevernih zapisa“.

Kao sjećanja na Osipov boravak u Peterburgu 1920. g, osim divnih stihova O. Arbeninoj, ostali su još živi, izblijedjeli kao Napoleonove zastave, plakati tog vremena – za večeri poezije gdje Mandeljštamovo ime stoji pored Gumiljovljeva i Blokovoga. Svi stari peterburški cimeri još su bili na svojim mjestima, ali iza njih, osim prašine, mraka i razjapljene praznine, ničeg nije bilo. Pjegavac, glad, strijeljanje, mrak u stanovima, mokra drva, ljudi natekli do neprepoznatljivosti. U Gostinjskom dvorištu mogao se nabrati veliki buket poljskog cvijeća. Trunula je znamenita peterburška drvena kaldrma. Iz podrumskih prozora „Krafta“ još je mirisalo na čokoladu. Sva groblja su bila porušena. Grad se nije naprosto izmijenio, već se sasvim pretvorio u svoju suprotnost. Ali stihove su voljeli (najviše omladina), gotovo isto kao danas (tj. 1964. godine).

U Carskom, tad zvanom dječje odmaralište „Drug Uricki“, svi su imali koze; zbog nečega su se sve zvale Tamare.

SKICA PO PRIRODI

Što se pak tiče pjesme Iz poluokreta, njezina je povijest ovakva: u siječnju 1914. Pronin je organizirao veliku večer „Lutajućeg psa“, ali ne u svom podrumu, već u nekoj velikoj dvorani u Konjušarskoj ulici. Obični posjetitelji gubili su se u mnoštvu „tuđih“ (tj. tuđih svakoj umjetnosti) ljudi. Bilo je previše vruće, tijesno, bučno i prilično zbrkano.

Na kraju nam je dosadilo pa smo pošli (nas dvadesetak-tridesetak) kod „Psa“ na Mihajlovski trg. Tamo je bilo mračno i prohladno. Ja sam stajala na pozornici i s nekim razgovarala. Nekoliko ljudi iz sale počeše moliti da čitam stihove. Ne mijenjajući položaj, nešto sam pročitala. Prišao je Osip: „Kako ste samo stajali, kako ste čitali“, i još nešto o šalu (pogledaj, Osip Mandeljštam u sjećanjima V. S. Sreznjevske). Ista takva skica po prirodi bio je i katren Crte su lica iskrivljene. Bila sam s Mandeljštamom na Carskoselskoj stanici (desetih godina). On je kroz stakla kabine gledao kako telefoniram. Kad sam izašla, pročitao mi je ta četiri retka.

O CEHU PJESNIKA

Sastanci Ceha pjesnika od studenog 1911. do travnja 1912. (tj. našeg odlaska u Italiju): približno 15 sastanaka (po tri mjesečno). Od listopada 1912. do travnja 1913. – približno deset sastanaka, po dva mjesečno. Nije loš dobitak za Poslove i dane, kojima se, usput rečeno, izgleda, nitko ne bavi.

Dnevne pozive sam slala ja (tajnica); Lozinski je načinio za mene adresar članova ‘Ceha’. Taj sam popis dala Japancu Narumi tridesetih godina.

Na svakom pozivu bila je nacrtana lira. Ona je na ovitku moje VečerDivlje Porfire Zenkeviča i Skitskih krhotina Elene Jurjevne Kuzmine-Karavajeve.

CEH PJESNIKA 1911-1914. g.

Gumiljov, Gorodecki – blagajnici; Dmitrij Kuzmin-Karavajev – činovnik; Ana Ahmatova – tajnica; Osip Mandeljštam, Vladimir Narbut, M. Zenkevič, N. Bruni, Georgij Ivanov, Georgij Adamovič, V. V. Gippijus, M. Moravska, Elena Kuzmina-Karavajeva, Černjavski, M. Lozinski. Prvi sastanak kod Gorodeckih na Fontanki; bio je Blok, Francuzi..! Drugi kod Lize na Manežnom trgu, zatim kod nas u Carskom (Mala 63), kod Lozinskog na Vasiljevskom otoku, kod Brunija u Akademiji umjetnosti. Akmeizam je bio zaključen kod nas u Carskom Selu (Mala 63).

Mandeljštam je revoluciju dočekao kao sasvim kompletan, i već, premda u uskom krugu, poznat pjesnik.

Mandeljštam je među prvima počeo pisati stihove na građanske teme. Revolucija je za njega bila krupan događaj, i riječ narod ne figurira slučajno u njegovim stihovima. Posebno često sretala sam se s Mandeljštamom 1917-1918. g, kad sam stanovala u Viborgskoj kod Sreznevskih (Botkinska 9) – ne u ludnici, već u stanu primarijusa Vjačeslava Sreznevskog, muža moje prijateljice Valerije Sergejevne.

Mandeljštam je često svraćao po mene pa smo se vozili kočijama po nevjerojatnim rupčagama revolucionarne zime, između slavnih vatri koje su gorjele gotovo do svibnja, slušajući topovsku pucnjavu koja je dopirala tko zna odakle. Tako smo se vozili na nastupe u Akademiju umjetnosti, gdje su organizirane večeri u korist ranjenika i gdje smo oboje nekoliko puta nastupali. Bili smo skupa i na koncertu Butomo-Nazvanove, gdje je pjevala Schuberta (v. Pjevali su nam Schuberta). Iz toga su vremena svi stihovi koji su upućeni meni… „Nisam tražio u cvjetnim trenucima“ (prosinac 1917. g.). „Tvoj izgovor je meni divni“. Osim toga, meni su upućena i četiri katrena iz raznih vremena:

1. Hoćete li biti kao igračka(1911. g.)
2. Crte su lica iskrivljene(10-e g.)
3. Privikavaju se na pčelara pčele(30-e g.)
4. Našeg poznanstva na izmaku(30-e g.)

i ovo proročanstvo koje se djelomično zbilo:

Jednom će u bijesnoj prijestolnici,
na divlji praznik kraj obale Neve,
uza zvukove odvratnoga bala
strgnut maramu s prelijepe glave.

Nakon malo kolebanja odlučujem se sjetiti u ovim zapisima da sam morala objasniti Osipu kako nije u redu da se tako često srećemo; to može ljudima dati materijala za neispravno tumačenje prirode naših odnosa. Poslije toga, otprilike u ožujku, Mandeljštam je nestao. Tada su svi nestajali i pojavljivali se, i nitko se nije tome čudio.

U Moskvi Mandeljštam postaje stalnim suradnikom „Zastave rada“. Moguće je da tajanstvena pjesma Telefon pripada tom vremenu:

TELEFON

Na ovom divljem strašnom svijetu
ti, prijatelju noćnih sahrana,
u visokom strogom kabinetu
samoubojice – telefone!

Asfalta crna jezera
izrita su jarošću kopita,
i uskoro će se pojaviti sunce: uskoro
bezumni pijetao će se oglasiti.

A tamo je hrastova Valhala
i stari gozbeni san;
sudba naredi, noć odluči,
kad se prenu telefon.

Sav zrak su ispili teški zastori,
tamno je na kazališnom trgu.
Zvoni – i zavrtješe se sfere:
samoubojstvo je odlučeno.

Kud pobjeći od bučnoga života,
otići od toga kamenoga?
Šuti, prokleta kutijo!
Na morskom dnu cvjeta: oprosti!

I samo glas, glas – ptica
Leti na gozbeni san.
Ti – spasu i iskro
Samoubojstva – telefone!

Opet i sasvim letimično vidjela sam Mandeljštama u Moskvi 1918. g. 1920. dva ili tri puta dolazio je k meni u Sergijevsku (u Peterburg) dok sam radila u biblioteci Agronomskog instituta i ondje stanovala. Tada sam saznala da su ga na Krimu zatvorili „bijeli“, a u Tiflisu – menjševici.

U ljeto 1924. g. Osip Mandeljštam je doveo k meni (Fontanska 2) svoju mladu ženu. Nadjuša je bila ono što Francuzi zovu laidemais charmante. Otada je počelo moje prijateljstvo s Nadjušom i održava se do danas.

Osip je Nadju volio nevjerojatno, nezamislivo. Kada su joj u Kijevu operirali slijepo crijevo, on nije izlazio iz bolnice i sve vrijeme je stanovao u sobici kod bolničkog vratara. Nadju nije puštao od sebe ni koraka, nije joj dopuštao da radi, bio je jadno ljubomoran i tražio je od nje savjet za svaku riječ u stihu. Ništa slično nisam vidjela u životu. Sačuvana Mandeljštamova pisma ženi u potpunosti potvrđuju taj moj dojam.

Godine 1925. živjela sam u istom hodniku s Mandeljštamovima u pansionu Zajceva u Carskom Selu. I Nadja i ja smo bile teško bolesne, ležale smo, mjerile temperaturu koja je bila stalno visoka, i, čini mi se, nijednom nismo šetale po obližnjem parku. Osip Emiljevič je svaki dan odlazio u Lenjingrad, pokušavao se zaposliti i dobiti novce za nešto. Tamo mi je sasvim tajno pročitao stihove posvećene O. Vakselj, koje sam zapamtila i također tajno zapisala (Hoćeš, valjenke ću skinut). Ondje mi je diktirao i svoje uspomene na Gumiljova.

Jednu su zimu Mandeljštamovi živjeli (zbog Nadjina zdravlja) u Carskom Selu, u Liceju. Bila sam kod njih nekoliko puta – dolazila sam se skijati. Htjeli su stanovati u sporednom krilu Velikog dvorca, ali su se ondje dimile peći i prokišnjavali krovovi. Tako je iskrsnuo Licej. Osipu se tu nije sviđalo. On je ljuto mrzio takozvane carskoselske vrskavce, Holerbaha i Roždenstvenskog, i spekulacije s Puškinovim imenom.

Prema Puškinu Mandeljštam je imao neki neobičan, gotovo okrutan odnos – u tom odnosu kao da mi se pričinja neka kruna nadljudske neporočnosti. On je bio protiv svakog puškinizma. O tome da je „Jučerašnje sunce na crnim nosilima nose“ – Puškin, ni ja, čak ni Nadja, nismo znale, i to je postalo jasno tek sad iz skica (pedesete godine). MojuPosljednju bajku – članak o Zlatnom pjetliću – sam je uzeo s mog stola, pročitao i rekao: „Upravo – šahovska partija“.

Sijalo je Aleksandrovo sunce,
prije sto ljeta sijalo je svima

(studeni 1917. g.) –

– naravno, i to je Puškin.

Bila sam kod Mandeljštamovih i u ljeto u Kineskom Selu, gdje su stanovali s Livšicima. U sobama uopće nije bilo nikakvog namještaja i zjapile su rupe iz trulih podova. Za Osipa Emiljeviča nimalo nije bilo zanimljivo što su tu nekoć živjeli i Žukovski i Karamzin. Uvjerena sam da je on namjerno, zovući me u kupovinu cigareta ili šećera, govorio: „Hajdemo u europski dio grada“, kao da je to Bahčisaraj ili nešto u istoj takvoj mjeri egzotično. Ista namjerna nepažnja je u retku: „Tamo se smješkaju ulani“. U Carskom nikada nije bilo nikakvih ulana, nego su bili husari, žuti oklopnici i pratnja.

Izvor: 1 , 2

Advertisements

One thought on “Ana Ahmatova o Mandeljštamu (prvi deo)

  1. Povratni ping: ANA AHMATOVA O MANDELJŠTAMU (DRUGI DEO) | A . A . A

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s