Ruke

Hands Triptych by Hans Bellmer, 1934.

Hands Triptych by Hans Bellmer, 1934.

Hands Triptych by Hans Bellmer, 1934.

Pusti da ti sviram, duša gine od tišine
i ne boj se buke, to što svira to su ruke.
Darko Rundek

Ruke i dlanovi kao inspiracija za poeziju, muziku i fotografiju iznenađujuće su česta pojava. Oblik dlana prikazan u formi koju bismo mogli nazvati delom slikarstva prvobitno nam dolazi iz pećinske umetnosti. čovek imao je instinktivan odnos prema stvaralaštvu a da u trenutku stvaranja oblika u dubinama pećina nije bio svestan da stvara nešto što ćemo mi, mnogo milenijuma kasnije, nazivati umentnošću. Ocrtavanje mokrih zidova materice zemlje bio je deo rituala, čin umoljavanja prirode ili božanstva da isto ono što je predstavljeno bude prinosom bogato za prvobitnu zajednicu koja je od mesa i krzna predstavljene životinje zavisila. Ali, ima u tom procesu još nečeg što uvek podrazumeva povratak na početnu zapitanost: da li su ta oslikavanja bila u toj meri deo instinkta za održanjem, sujeverja i povod za verovatno bestijalna žrtvovanja? Razlog nedoumici krije se u činjenici da je čitav jedan zid u tim pećinama bio bi posvećen isključivo formama u obliku dlana. Postoje dve mogućnosti za njihovo poreklo koje nam ne otkrivaju i razloge za njihova postojanja, a što k nama, još jednom, privodi tezu da misterija održava umetnost, baš kao i ljubav. Ono što je daleko i nespoznatljivo više privlači jer čovek je, baš kao i njegov predak iz pećine, arhetipski predodređen da bude lovac. Prva od mogućnosti značenja dlanova na zidovima pećina jeste da se drevni umetnik na taj način potpisivao. U ostatke boje on bi umočio već musavi dlan i na taj način ostavio svoj potpis. Dakle, već tada je čovek imao svest o svom stvaralačkom potencijalu. Sa druge strane, isti ritual mogao je biti urađen sa drugačijim ciljem. Možda bi posle „potpisivanja“ taj isti dlan bio odsečen kako bi se žrtvom određenog dela ljudskog tela, onog kojim životinja najzad biva savladana, umilostivilo božanstvo i plod u vidu životinje lakše omogućio. Svest primitivnog čoveka izrazito je instinktivna ali ne i bez plana.

Dakle, dlan je simbol onoga što prinosi žrtvu ali što i samo biva žrtvovano. Dlan je simbol stvaranja, čoveka u neprekidnoj potrazi za plenom. Sa vizuelnih primera prelazimo na književne gde dlan, takođe, zadobija izvsnu mističku dimenziju koju nije izgubio još od pećine ili Mikelanđela (setimo se samo freske „Stvaranje Adama“ ili Davidovog precizno isklesanog dlana). U narednim poetskim primerima videćemo kako, u slučaju Džona Kitsa, dlan zapravo simbolizuje živog čoveka,onog koji dela, kroz čije vrele vene protiče krv, energija života. Slika takvog dlana istovremeno je i upozorenje. Pisana tonom koji odaje izvesnu notu gotskog „suspensa“ ova pesma primer je romantičarske opsesije temama stvaraoca i smrti. U kontekstu pesme Pabla Nerude dlan je instrument ljubavnika, nalik laticama cveta i krilima golubice, simbol ranjivosti i nežnosti. Ruke koje se dodiruju i ukrštaju zajedno nastavljaju svoj let, putovanje kome je odredište telo drugog. U pesmi Siv Cederinga ruke su deo sna i nezavisno biće u tom međuprostoru života i smrti. Dlanovi lete, vraćaju se, crtaju i opet se vraćaju etru, leteći na jug. U drugom delu pesme ruke se lirskom subjektu odaju kao senke koje znaju tajne rasta pomorandži, kao more koje zna tajnu putovanja brodova, oni su topli kao bića koja su rasla kraj sunca. U poslednjoj izdvojenoj pesmi, pesnikinja Jane Hirshfield nabraja šta sve ruka nije, na taj način joj stvarajući značenja i pišući, zapravo, šta sve ruka jeste. Postupak negacije oduvek je bio postupak afirmacije. Ruka nije samo pet prstiju, jastuk i livada za san, podloga za predviđanje budućnosti i staza putovanja, olovka koja ispisuje stihove ekstaza po drugom telu. Dlan je nalik zdeli u koju padaju kapi koje nose u sebi mnogostruka značenja. Dlan okrenut nagore, baš nalik glinenoj posudi, nerešiva je zagonetka nalik zuju pčela koji narasta, približava se i odmiče, bez obećanja za konačan povratak.

This Living Hand
by John Keats

This living hand, now warm and capable
Of earnest grasping, would, if it were cold
And in the icy silence of the tomb,
So haunt thy days and chill thy dreaming nights
That thou wouldst wish thine own heart dry of blood
So in my veins red life might stream again,
And thou be conscience-calmed–see here it is–
I hold it towards you.

*

Your Hands
by Pablo Neruda

When your hands go out,
love, toward mine,
what do they bring me flying?
Why did they stop
at my mouth, suddenly,
why do I recognize them
as if then, before,
I had touched them,
as if before they existed
they had passed over
my forehead, my waist?

Their softness came
flying over time,
over the sea, over the smoke,
over the spring,
and when you placed
your hands on my chest,
I recognized those golden
dove wings,
I recognized that clay
and that color of wheat.

All the years of my life
I walked around looking for them.
I went up the stairs,
I crossed the roads,
trains carried me,
waters brought me,
and in the skin of the grapes
I thought I touched you.
The wood suddenly
brought me your touch,
the almond announced to me
your secret softness,
until your hands
closed on my chest
and there like two wings
they ended their journey.

*

Hands
by Siv Cedering

I

When I fall asleep
my hands leave me.

They pick up pens
and draw creatures
with five feathers
on each wing.

The creatures multiply.
They say: „We are large
like your father’s
hands.“

They say: „We have
your mother’s
knuckles.“

I speak to them:
„If you are hands,
why don’t you
touch?“

And the wings beat
the air, clapping.
They fly

high above elbows
and wrists.
They open windows
and leave

rooms.
They perch in treetops
and hide under bushes
biting

their nails. „Hands,“
I call them.
But it is fall

and all creatures
with wings
prepare to fly
South.

II

When I sleep
the shadows of my hands
come to me.

They are softer than feathers
and warm as creatures
who have been close
to the sun.

They say: „We are the giver,“
and tell of oranges
growing on trees.

They say: „We are the vessel,“
and tell of journeys
through water.

They say: „We are the cup.“

And I stir in my sleep.
Hands pull triggers
and cut
trees. But

the shadows of my hands
tuck their heads
under wings
waiting
for morning,

when I will wake
braiding

three strands of hair
into one.

*

A Hand
by Jane Hirshfield

A hand is not four fingers and a thumb.

Nor is it palm and knuckles,
not ligaments or the fat’s yellow pillow,
not tendons, star of the wristbone, meander of veins.

A hand is not the thick thatch of its lines
with their infinite dramas,
nor what it has written,
not on the page,
not on the ecstatic body.

Nor is the hand its meadows of holding, of shaping—
not sponge of rising yeast-bread,
not rotor pin’s smoothness,
not ink.

The maple’s green hands do not cup
the proliferant rain.
What empties itself falls into the place that is open.

A hand turned upward holds only a single, transparent question.

Unanswerable, humming like bees, it rises, swarms, departs.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s