Mihail Bahtin o Rableu i karnevalskoj kulturi

Renesansni smisao za humor

Anonimni flamanski umetnik naslikao je ovaj satirični diptih početkom 16. veka. U pitanju je ulje na dasci koje se sada nalazi u muzeju Université de Liège.

Na panelima piše:

  1. Ostavi ovaj panel zatvorenim ili ćeš se ubrzo naljutiti
  2. Upozorio sam te zato nemoj mene posle da kriviš
  3. Što te više budemo upozoravali to ćeš više želeti da iskočiš kroz prozor

Slične likovne predstave iz ovog doba mogu se uočiti u delima Hijeronimusa Boša ili, kasnije, Pitera Brojgela. Književne teme slične ovima predstavljao je Fransoa Rable u svom delu Gargantua i Pantagruel. Precizno značenje ovih slika nije moguće dati, ali ih treba posmatrati u kontekstu karnevalske i smehovne kulture srednjeg veka o kojoj je pisao Mihail Bahtin, ruski kritičar i teoretičar književnosti.

Naredni odlomak je iz njegove knjige Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjeg veka i renesanse.

Od svih velikih pisaca svetske književnosti Rable je kod nas najmanje popularan, najmanje izučen, najmanje shvaćen i ocenjen. U nizu velikih tvoraca evropske književnosti, međutim, Rableu pripada jedno od prvih mesta.

Rableove književne slike imaju nekakvu posebnu načelnu i neuništivu „neoficijelnost“: nikakav dogmatizam, nikakva autoritarnost, nikakva jednostrana ozbiljnost nisu spojivi sa Rableovim književnim slikama, koje su suprotne svakoj završenosti i nepromenjivosti, svakoj ograničenoj ozbiljnosti, svemu gotovom i rešenom u oblasti misli i pogleda na svet.

Otuda – Rableova izuzetna usamljenost u kasnijim vekovima: njemu se nije moglo prići nijednim od onih širokih i utrvenih puteva kojima su išli umetničko stvaranje i ideološka misao buržoaske Evrope tokom četri veka što ga dele od nas. I ako tokom tih vekova srećemo mnogo oduševljenih Rableovih poštovalaca, ipak nigde ne možemo naći iole potpunije i izrazitije razumevanje njegovog dela. Romantičari, koji su otkrili Rablea, kao što su otkrili Šekspira i Servantesa, ipak nisu umeli da prodru u njegovu suštinu, i nisu pošli dalje od ushićenog divljenja. Veoma je mnogo onih koje je Rable odbijao i koje odbija. Ogromna većina ga prosto ne razume. U suštini, Rableove književne slike i do dana današnjeg umnogome ostaju zagonetka.

Ta se zagonetka može rešiti jedino dubokim proučavanjem Rableovih narodnih izvora. Rable je najteži od svih klasika svetske književnosti, pošto je za njegovo razumevanje neophodna suštinska promena celokupnog umetničko-ideološkog poimanja, pošto treba znati odbaciti mnoge duboko ukorenjene zahteve književnog ukusa i preispitati mnoge pojmove, i što je najvažnije – neophodno je duboko pronići u malo i površno izučene oblasti narodnog smehovnog stvaralaštva.

Rable je težak. Ali zato njegovo delo, pravilno protumačeno, uzvraća osvetljavanjem hiljadugodišnjeg razvoja narodne smehovne kulture čiji je najsnažniji izraz u oblasti književnosti on sam. Ogroman je Rableov značaj u tom osvetljavanju; njegov roman tek treba da bude ključ za malo istražene i gotovo sasvim neshvaćene ogromne riznice narodnog smehovnog stvaralaštva. Ali tim ključem, pre svega, treba ovladati.

Ceo beskrajni svet smehovnih formi  i manifestacija suprotstavljao se oficijelnoj i ozbiljnoj (po svom tonu) crkvenoj i feudalnoj srednjevekovnoj kulturi. Uprkos raznolikostima tih formi i manifestacija – ulične svetkovine karnevalskog tipa, posebni smehovni obredi i kultovi, lakrdijaši ilude, džinovi, kepeci i nakaze, putujući komedijaši razne vrste i ranga, ogromna i mnogolika parodična književnost i ostalo – sve one poseduju jedinstven stil i sve su one delovi i delići jedne i celovite narodno-smehovne karnevalske kulture.

Sve raznolike manifestacije i izraze narodne smehovne kulture moguće je, po njihovom karakteru, podeliti na tri osnovna oblika:

  1. Obredno-predstavljačke forme (svetkovine karnevalskog tipa, različita ulična smehovna prikazivanja i slično);
  2. Književna smehovna dela (među njima i parodična) raznih vrsta: usmena i pisana, na latinskom i na narodnom jeziku;
  3. Različite forme i žanrovi slobodnijeg uličnog govora (psovke, proklinjanja, kletve, narodni blazoni i drugo)

Sva ova tri oblika koji odražavaju – i pored sve svoje raznolikosti – jedinstvenu smehovnu stranu života, prisno su međusobno povezani i raznoliko se prepliću jedan s drugim.

Pored karnevala u pravom smislu reči, sa njihovim vešednevnim i složenim uličnim prikazanjima i povorkama, održavali su se posebni „praznici luda“ i „praznik magarca“, a postojao je i poseban, tradicijom osveštani slobodni „uskršnji smeh“. Povrh toga, i skoro svaki crkveni praznik imao je svoju, takođe tradicijom osveštanu, narodno-uličnu smehovnu stranu. Takvi su, na primer, takozvani „praznici hramova“, obično praćeni sajmovima, s njihovim bogatim i raznolikim sistemom uličnih veselja (uz učešće džinova, kepeca, nakaza, „učenih zveri“). Karnevalska atmosfera vladala je i u dane izvođenja misterija i sotija. Carovala je ona i na takvim seosko-gospodarskim praznicima kao što je berba grožđa, koja se slavila i u gradovima. Smeh je obično pratio građanske i svakodnevne ceremonijale i obrede: lakrdijaši i lude su bili njihovi obavezni učesnici i parodično su oponašali različite trenutke ozbiljnog ceremonijala (slavljenja pobednika na turnirima, ceremonije prenošenja naslednih prava, posvećivanja u vitezove).

Sve obredno-predstavljačke forme koje smo pomenuli, organizovane prema načelu smeha i osveštane tradicijom, bile su rasprostranjene po svim zemljama srednjevekovne Evrope, ali su naročito bogate i složene bile u romanskim zemljama, te i u Francuskoj.

Srednjevekovne pozorišno-predstavljačke forme dobrim delom težile su narodno-uličnoj karnevalskoj kulturi i u izvesnoj meri njoj i pripadale. Ali osnovno karnevalsko jezgro te kulture uopšte nije čisto umetnička pozorišno-predstavljačka forma i uopšte ne pripada oblasti umetnosti. To jezgro se nalazi na granici umetnosti i samog života. U suštini, to je – sam život, ali uobličen na poseban način igrovnom slikom.

Karneval ne zna za podelu na izvođače i gledaoce. On ne zna za rampu, čak ni u njenom začetnom obliku. Rampa bi razorila karneval (kao i obrnuto: uništenje rampe razrušilo bi pozorišnu predstavu). Karneval se ne posmatra, u njemu se živi, i u njemu žive svi, pošto je on po svojoj ideji opštenarodan. Dok karneval traje, niko ne živi drugom do karnevalskim životom. Od njega se nije imalo kuda otići, jer karneval ne zna za granice u prostoru. Za vreme karevala se može živeti samo po njegovim zakonima, to jest po zakonima karnevalske slobode.

Za smehovnu kulturu srednjeg veka karakteristične su takve figure kao što su lakrdijaši i lude. Oni su bili neka vrsta stalnih, u običnom (tj. nekarnevalskom) životu ustaljenih nosilaca karnevalskog načela. Oni su na granici života i umetnosti, (kao u nekakvom međuprostoru): to nisu prosto čudaci ili glupi ljudi (u običnom smislu), ali to nisu ni glumci komičari.

Dakle, u karnevalu sam život igra, a igra privremeno postaje sam život. U tome je specifična priroda karnevala, posebnost njegovog bića.

Karneval je drugi život naroda, organizovan na principu smeha. To je njegov praznički život. Prazničnost je suštinsko svojstvo svih srednjevekovnih obredno-predstavljačkih smehovnih formi.

Naročito važan značaj za vreme karnevala imalo je ukidanje svih hijerarhijskih odnosa. Za vreme službenih praznika, hijerarhijske razlike su naglašeno demonstrirane: nosila su se sva obeležja zvanja, čina, zasluga i zauzimalo se mesto koje je odgovaralo rangu. Praznik je osveštavao nejednakost. Nasuprot tome, za vreme karnevala svi su smatrani jednakim. Ovde, na karnevalskom trgu, vladao je poseban oblik slobodnog, familijarnog kontakta među ljudima, koji su u običnom to jest vankarnevalskom životu, bili razdvojeni nesavladivim preprekama staleškog, imovnog, službenog, porodičnog i starosnog položaja. U uslovima izuzetne hijerarhičnosti srednjevekovnog feudalnog sistema i krajnje staleške i cehovske podeljenosti ljudi u običnom životu, taj slobodni familijarni kontakt među svim ljudima osećao se veoma oštro i činio bitan deo opšteg karnevalskog odnosa prema svetu. Čovek kao da se ponovo rađao za nove, čisto ljudske odnose. Otuđenost je privremeno nestajala. Čovek se vraćao samom sebi i osećao se kao čovek među ljudima. I ta istinska čovečnost u odnosima nije bila samo stvar fantazije ili apstrakcija, već se realno ostvarivala i doživljavala u živom, materijalno-čulnom kontaktu.

Izvor: Mihail Bahtin, Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjeg veka i renesanse, preveli Ivan Šop i Tihomir Vučković, Nolit, Beograd, 1978.

Smisao i značenje Direrovog bakroreza „Melencolia I“

Rejmond Klibanski, Ervin Panofski i Fric Saksl autori su knjige Saturn i Melanholija, objavljene 1964. godine. U nastavku sledi odlomak, poglavlje pod nazivom „Smisao i značenje Direrovog bakroreza Melencolia I“. Celu knjigu možete pročitati ovde.

I tako dolazimo do onog zadnjeg vitalnog pitanja, naime, do pitanja o osnovnom životnom stavu koji leži u osnovi Dürerova bakroreza, s njegovim beskrajno kompliciranim prethodnicima, njegovom fuzijom starijih tipova, s njegovom modifikacijom, njegovom inverzijom starijih formi izraza, te s njegovim razvijanjem jedne alegorijske sheme: pitanja o temeljnome značenju Melencolia I.

Temelji iz kojih je Dürerova ideja izrasla bili su, dakako, položeni Fićinovim učenjem. Revolucija koja je ponovno uspostavila tu pessima complexio, „najgoru kompleksiju“, i corruptio animi, “iskvarenje duha“, kao izvor svih kreativnih postignuća, te koja je taj “najzlokobniji planet“ pretvorila u iuvans pater, „oca koji pomaže“, čovjeka od intelekta bila je, kako smo vidjeli, izvedena u medičijevskoj Firenci.

Za Fićina, ti stvaralački intelekti – oni čiji su napori u početku pod zaštitom Merkura, a u njihovu daljnjem razvitku, njima upravlja Saturn – jesu literarum studiosi, marljivi učenjaci, to znači, humanisti, vidioci i pjesnici te nadasve, dakako, „oni koji su se posvetili neumorno proučavanju filozofije, okrenuvši svoje misli od tijela i tjelesnoga prema onom netjelesnom“ – drugim riječima, zasigurno ne matematičari, a još manje praktični umjetnici. U skladu s time, on u svojoj hijerarhiji intelektualnih sposobnosti ne smješta vis imaginativa (najnižu sposobnost, izravno priključenu uz tijelo posredstvom spiritus) pod Saturn.

Kako čitamo u trećoj knjizi De vita triplici, imaginatio teži prema Marsu ili Suncu, ratio prema Jupiteru, a jedino mens contemplatrix, koji intuitivno spoznaje te transcendira diskurzivno rezoniranje, teži prema Saturnu. Uzvišen i zlokoban nimbus koji Fićino tka oko glave saturnovskog melankolika nema, dakle, ništa zajedničko s „imaginativnim“ ljudima: „imaginativci“, čija je prevladavajuća sposobnost tek puka posuda za primanje solarnih ili marcijalnih utjecaja, ne pripadaju, prema njegovu gledištu, „melankoličnim“ duhovima, onima sposobnima za nadahnuće. U to sjajno društvo saturnovaca on ne pripušta neko biće čije se misli kreću tek u sferi vidljivih, mjerljivih i procjenjivih oblika, i on bi doveo u pitanje ima li takvo jedno biće uopće pravo nazivati se Melencolia.

Fićino, koji je u melankoliji vidio najviši stupanj intelektualnoga života, mislio je da ona počinje tamo gdje imaginativna sposobnost prestaje, tako da samo kontemplacija, ne više sputavana imaginacijom, zaslužuje naslov melankolije.

U tome i leži veličina Dürerova postignuća: što je on slikom uspio nadići medicinske razlikovne značajke, te što je poimao melankoliju intelektualca kao nedjeljivu sudbinu u kojoj različitosti melankoličnoga temperamenta, oboljenja i raspoloženja blijede i nestaju, a duboka teška tuga, ništa manje no stvaralački entuzijazam, nisu nego krajnosti jedne te iste dispozicije.

Depresija Melencolie I, koja otkriva ujedno i mračnu kob i mračni izvor stvaralačkog genija, leži s onu stranu ma kojeg kontrasta između zdravlja i bolesti: i želimo li razotkriti njezinu suprotnost, moramo je potražiti u sferi u kojoj takav kontrast jednako nedostaje – u sferi, dakle, koja dopušta različite oblike i stupnjeve unutar melancholia generosa.

Što, dakle, ako bi netko bio dovoljno odvažan da proširi zamisao nadahnute melankolije tako da uz racionalan i imaginativan oblik uključi u nju i neki kontemplativan oblik? Pojavilo bi se tada jedno gledište, koje bi unutar same melankolije prepoznavalo imaginativni, racionalni i kontemplativni stupanj, interpretirajući tako, reklo bi se, hijerarhiju tih triju duševnih sposobnosti kao tri jednako nadahnuta oblika melankolije. Tada bi Dürerova Melencolia I, portretirajući neku melancholia imaginativa, doista predstavljala prvi stupanj u uzlasku via Melencolia II (melancholia rationalis) do Melencolia III (melancholia mentalis).

Danas znamo da je takva teorija gradacije postojala te da je njezin izumitelj bio nitko drugi do Agrippa iz Nettesheima, prvi njemački mislilac koji će usvojiti učenja firentinske Akademije u njihovoj sveobuhvatnosti, i prvi koji će svoje humanističke prijatelje upoznati s tim učenjima. On je bio, reklo bi se, predodređen za medijatora između Fićina i Dürera.

Izvorna verzija Agrippine Occulta philosophia, za koju se vjerovalo da je izgubljena, preživjela je, kako je to dokazao Hans Meier, u rukopisu koji je Agrippa poslao svom prijatelju Trithemiusu u Würzburg u proljeće 1510. godine. U toj originalnoj verziji, dva poglavlja o furor melancholicus približavaju se svjetonazoru koji je implicitan na Dürerovu bakrorezu više nego ijedan drugi nama poznati spis, a ovaj Agrippin, pak, kružio je manje ili više tajno u mnogim rukopisnim kopijama; i zasigurno je bio dostupan krugu oko Pirckheimera preko Trithemiusa, pa danas taj rukopis može polagati pravo na to da je bio glavni izvor za Melencolia I.

Agrippina Occulta philosophia, u svom tiskanom izdanju, vrlo je opsežno ali i vrlo nezgrapno djelo preopterećeno bezbrojnim astrološkim, geomantijskim i kabalističkim magijskim izričajima, figurama i tablicama, prava knjiga o nekromanciji u stilu srednjovjekovnog čarobnjaka. U svom izvornom obliku, međutim, ona je bila posve drukčija, uredan homogeni traktat u kojemu su potpuno manjkali kabalistički elementi te u kojoj nije bilo toliko mnogo recepata za praktičnu magiju koji bi zamaglili jasan nacrt jednog logičkog, znanstvenog i filozofskog sustava. Taj sustav bio je predstavljen u trostrukoj strukturi, očigledno u cijelosti zasnovan na neoplatoničkom, neopitagorejskom i orijentalnom misticizmu, i podrazumijevao je obuhvatno poznavanje Fićinovih spisa. On vodi od zemaljskih stvari do stelarnog univerzuma, a od stelarnog univerzuma do carstva religijske istine i mističke kontemplacije. Posvuda on otkriva colligantia et continuitas naturae, „sveze i kontinuitet u prirodi“ u skladu s kojima svaka „viša moć, u udjeljivanju svojih zraka svim nižim stvarima u jednom dugom i neprekinutom lancu, teče prema dolje do onog najnižega, dok se, vice versa, najniže uzdiže via onog višeg, gore sve do najvišega“ što rezultira time da čak i najfantastičnije manipulacije – zmijskim očima, magijskim napitcima i zazivanjima zvijezda – ne izgledaju kao magijski izričaji već više kao hotimična primjena prirodnih sila.

Related image

Nakon dva uvodna poglavlja u kojima se pokušava, kao i u Fićina, učiniti razliku između bijele magije i nekromancije i egzorcizma, te nas se izvješćuje da veza između fizike, matematike i teologije čini „totius nobilissimae philosophiae absoluta consummatio“, „apsolutni vrhunac sveukupne najodličnije filozofije“, ta prva knjiga daje popis manifestnih i okultnih moći zemaljskih stvari, a zatim, uz pomoć „platoničke“ doktrine o predoblikovanju pojedinačnih objekata u sferi ideja, interpretira ih kao emanacije božanskoga jedinstva koje se prenose putem zvijezda. A budući da učinci toga ovdje predstavljenoga „lanca“ djeluju prema gore jednako kao i prema dolje, metafizičko se opravdanje tako može naći ne samo za sveukupno prakticiranje magije sa svim njezinim porcijama napitaka, kađenjima, simpatetičkim amuletima, ljekovitim pomastima i otrovima, već također i za sve stare astrološke sveze , pa se čak i psihološke zagonetke hipnotizma (fascinatio), sugestije (ligatio) i autosugestije mogu objasniti činjenicom da taj utjecajima podložan dio može biti zasićen moćima nekog određenog planeta i aktivirati ih protiv drugih pojedinaca, pa čak i protiv samoga sebe.

Djelo doseže svoj vrhunac u trećoj knjizi koja će nas, kako se kaže u uvodu, voditi do „viših stvari“, i poučiti nas „kako točno saznati religijske zakone; kako, zahvaljujući božanskoj vjeri, možemo participirati u istini; i kako ćemo na pravi način razviti svoj um i duh, kojima jedino možemo dohvatiti istinu“. S tom trećom knjigom napuštamo niže područje praktične magije i divinacije putem izvanjskih pomoćnih sredstava, i dolazimo do područja vaticinium, područja neposredne objave u kojemu duša, nadahnuta višim moćima, „prepoznaje krajnje temelje stvari u ovome svijetu i u sljedećemu“ te čudesno vidi „sve što jest, što je bilo i što će biti i u najudaljenijoj budućnosti“. Nakon nekoliko uvodnih napomena o intelektualnim i moralnim vrlinama koje su potrebne da bi se dobila takva milost, te detaljnog dokazivanja koje želi potvrditi kako je taj oblik misticizma kompatibilan s kršćanskom dogmom, a posebice s doktrinom o Trojstvu, ova knjiga zanima se za prijenosnike tog višeg nadahnuća, koji su „demoni“, netjelesne inteligencije koje „svoju svjetlost imaju od Boga“ i prenose je na ljude u svrhu objave ili zato da ih zavedu. Oni su podijeljeni u tri reda: viši ili „nadnebeski“, koji kruže oko božanskog jedinstva iznad kozmosa; srednji ili “mundani“, koji nastanjuju nebeske sfere; te niži ili elementarni duhovi, među koje se također ubrajaju šumski i kućni duhovi, zatim “demoni“ od četiriju strana svijeta, duhovi-čuvari i tako dalje. Kako ti „demoni“ ispunjavaju istu funkciju u univerzalnoj duši kakvu i različite sposobnosti duše ispunjavaju u pojedincu, razumljivo je da ljudska duša, „zapaljena božanskom ljubavlju, uzdignuta nadom i vođena vjerom“, treba biti u stanju združiti se izravno s njima te, kao u ogledalu vječnosti, treba biti u stanju doživjeti i postići sve ono što sama ne bi nikad doživjela i postigla. To će joj omogućiti vaticinium, moć „percipiranja principa“ (causae) stvari i predviđanja budućnosti, pomoću koje se viša inspiracija od demona spušta na nas, te se na nas prenose duhovni utjecaji; to se, međutim, može dogoditi samo ako duša nije zaokupljena ni sa čime drugim, kad je slobodna (vacat).

To vacatio animae, „oslobođenje duše“, može imati tri oblika, naime istinite snove (somnia), uzdizanje duše putem kontemplacije (raptus) te iluminacija duše (furor) uz pomoć demona (u ovom slučaju bez posrednika). A onda nam se kaže, u terminima koji nepogrešivo podsjećaju na Platonova Fedra, da taj furor može doći od Muza, ili od Dioniza, ili od Apolona, ili od Venere – ili, pak, od melankolije.

Kao fizički uzrok te mahnitosti, kaže Agrippa u završnici, filozofi daju humor melancholicus, ne, međutim, onaj koji se naziva crna žuč i koji je nešto toliko loše i strašno da njezin napadaj, prema gledištu znanstvenika i liječnika, rezultira ne tek u ludilu već također i u opsjednutosti zlim duhovima. Pod humor melancholicus mislim radije na onaj koji se naziva candida bilis et naturalis. Taj, pak, kada se zapali i tinja, proizvodi mahnitost koja nas vodi do mudrosti i objave, posebice ako je kombinirana s nebeskim utjecajem, a nadasve s utjecajem Saturna. Jer budući da je on, isto kao i humor melahcholicus, hladan i suh, on na taj humor utječe konstantno, pojačavajući ga i podržavajući ga. A kako je on, štoviše, i gospodar kontemplacije u tajnosti, i strani su mu svi javni poslovi, te je najviši među planetima, tako on stalno poziva dušu od izvanjskih stvari prema najunutarnjijima, osposobljavajući je da se uzdigne od nižih stvari prema najvišima, i šalje joj spoznaju i percepciju budućnosti. Stoga Aristotel kaže u Problemata da su neki ljudi kroz melankoliju postali božanskim bićima, predskazujući budućnost poput Sibila i nadahnutih proroka stare Grčke, dočim su drugi postali pjesnicima poput Marakusa iz Sirakuze; i kaže nadalje da su svi ljudi koji su se isticali u bilo kojoj grani znanja uglavnom bili melankolici: o tome svjedoče i Demokrit i Platon, kao i Aristotel, jer prema njihovim uvjeravanjima neki su melankolici bili toliko izvanredni po svojemu geniju da su se činili više bogovima nego ljudima. Vidimo često neobrazovane, glupaste, neodgovorne melankolike (takvi su, kako se priča, bili Hesiod, Jon, Timnik iz Kalkisa, Homer, te Lukrecije), pogođene iznenada tom mahnitošću, kako se mijenjaju u velike pjesnike i izumljuju predivne i božanske pjesme koje oni sami jedva da razumiju…

Related image

Štoviše, taj humor melancholicus ima takvu moć da kažu kako on privlači određene demone u naša tijela, a od čije nazočnosti i djelovanja ljudi padaju u ekstaze i izgovaraju mnogo toga čudesnoga. Cijela antika svjedoči o tome da se ovo događa u tri različita oblika, koja se podudaraju s trostrukom sposobnošću naše duše, naime imaginativnom, racionalnom i mentalnom. Jer kada se oslobađa putem humor melancholicus, duša je posve usredotočena na imaginaciju, i odmah postaje staništem za niže duhove, od kojih često prima čudesna uputstva o manualnim umijećima: pa ćemo tako vidjeti nekog posve nevještog čovjeka kako iznanada postaje slikar ili arhitekt, ili posve izvanredan majstor u nekom drugom umijeću te vrste; no ako nam duhovi te vrste otkriju budućnost, pokazat će nam tada stvari koje se tiču prirodnih katastrofa i velikih nepogoda – na primjer, nadolazeća olujna nevremena, potrese, prolome oblaka, ili pak opasnost od pošasti, gladi, pustošenja i tako dalje. No, ako je duša potpuno usredotočena u razumu, ona postaje dom za srednje duhove: tako onda ona stječe znanje i spoznavanje prirodnih i ljudskih stvari, pa ćemo tako vidjeti nekog čovjeka kako iznenada postaje prirodnim filozofom, liječnikom ili političkim govornikom; a od budućih događaja oni nam pokazuju ono što se tiče rušenja kraljevstava i ponovnog povratka epoha, proričući na isti način kako je Sibila proricala Rimljanima… No, kad se duša vine potpuno do intelekta (mens), ona postaje domom viših duhovnih bića, od kojih uči tajne božanskih stvari, primjerice, zakon Božji, anđeoske hijerahije i ono što pripada spoznaji vječnih stvari i spasenja duše, a od budućih događanja oni nam pokazuju, na primjer, nadolazeće neobične pojave, čudesa, nekog proroka koji ima doći; ili pojavu kakve nove religije, baš kao što je Sibila prorekla Isusa Krista mnogo prije nego što se on pojavio.

Teorija melankolične mahnitosti zauzima središnji položaj u originalnoj verziji djela Occulta philosophia, jer je furor melancholicus bio prvi i najvažniji oblik vacatio animae, te po tome i poseban izvor nadahnutog stvaralačkog postignuća. On stoga označava precizno onu točku na kojoj proces, koji za cilj ima vaticinium, dospjeva do vrhunca, i ta teorija melankoličkog zanosa otkriva cijelu raznolikost izvora koji se stapaju u Agripinom magijskom sustavu. Aristotelovska teorija melankolije, koja je kod Fićina već dobila astrološki obrat, bila je sada spojena s teorijom o nekom daemonu, a što je kasnoantički mistik poput Jambliha smatrao nespojivim s astrologijom. Pa kad je Agrippa preokrenuo hijerarhiju tih triju sposobnosti, imaginatio, ratio i mens, u hijerarhiju melankoličnog prosvjetljenja, on se tu vratio djelomice na Fićina, a djelomice na jednu vrlo staru gradaciju ljudskih karijera na mehaničke, političke i filozofske. Sve dotud, Agripino gledište znači fuziju Fićinove teorije s drugim elementima. Upravo ta fuzija, dakle, bila je ono najplodonosnije i najupečatljivije u Agripinu postignuću: zamisao melankolije i saturnovskoga genija više nije bila ograničena samo na homines literati, već je bila proširena kako bi uključivala – u tri uzlazna stupnja – genije djelovanja i artističke vizije, tako da je, ništa manje od nekog velikog političara ili religijskog genija, sada i arhitekt ili slikar bio ubrojen među vates, proroke i pjesnike, i među „saturnovce“. Agripa je proširio samoproslavljanje tog ekskluzivnoga kruga humanista u univerzalnu doktrinu genija davno prije nego što su talijanski teoretičari umjetnosti učinili to isto, i varirao je temu darova melankolije razlikujući njihove subjektivne aspekte od njihovih objektivnih efekata; a to znači, time što je jedno do drugoga stavio dar proricanja i kreativnu moć, viziju i postignuće.

Ta tri stupnja i dva načina po kojima, prema Agripi, saturnovska i melankolična inspiracija djeluje, sažeti su u sljedećoj tablici.

Zamislimo sada zadaću nekog umjetnika koji želi izvesti portret prvog, odnosno imaginativnog oblika melankoličnog talenta i „mahnitosti“ u skladu s ovom teorijom Agripe iz Nettesheima. Što bi on trebao prikazivati? Jedno biće pod oblakom, jer je njegov um melankoličan; biće kreativno koliko i proročko, jer njegov um posjeduje dio nadahnutoga furora; biće čije su inventivne moći ograničene na područja vidljivosti u prostoru – što znači, na područje mehaničkih vještina – i čiji proročki pogled može vidjeti samo prijeteće prirodne katastrofe, jer je njegov um potpuno uvjetovan sposobnošću imaginatio; jedno biće, najzad, koje je sumorno svjesno neadekvatnosti svojih spoznajnih moći, jer njegovu umu nedostaje sposobnost, bilo da pusti višim sposobnostima da poluče učinak bilo da osim nižih duhova primi i one druge. Drugim riječima, ono što bi taj artist trebao prikazati bilo je ono što je Albrecht Dürer i učinio na Melencolia I.

Ne postoji nijedno umjetničko djelo koje bi se bliže podudaralo s Agripinom zamisli melankolije nego što je to Dürerov bakrorez, i ne postoji tekst s kojim je Dürerov bakrorez u bližem suglasju nego što su to Agrippina poglavlja o melankoliji.

Pretpostavimo li sada da bi Occulta philosophia bila onaj krajnji izvor Dürerova nadahnuća, a ne postoji ništa protiv takve jedne pretpostavke, onda možemo razumjeti zašto Dürerov portret Melankolije – melankolije jednog imaginativnoga bića, kao oblik različit od melankolije kakvog racionalnog ili spekulativnog bića – melankolije umjetnika ili mislioca umjetnosti, kao različite od one koja je politička i znanstvena, odnosno metafizička i religiozna – nosi naziv Melencolia I ; razumjet ćemo, također, zašto pozadina ne sadrži ni sunce, ni mjesec ni zvijezde, već more koje preplavljuje obalu, kometu i dugu (jer što bi bolje moglo označiti pluviae, fames et strages, kiše, glad i pokolje koje imaginativna melankolija predskazuje?), te zašto je ta Melankolija kreativna, a u isto vrijeme potonula u depresiju, proročka, a u isto vrijeme zatočena u svojim granicama.

I mišlju i rječju – jer nema dvojbe da Dürerove upravo navedene riječi znače osobno iskustvo toga kreativnog umjetnika – Dürer sâm bio je melankolik. Nije nikakva slučajnost da je, jasno razumjevši vlastitu narav (te anticipirajući portretiranja po narudžbi u osamnaestome stoljeću) on naslikao svoj autoportret, još u mladosti, u stavu melankoličnog mislioca i vizionara. Baš kao što je osobno participirao u nadahnutim darovima imaginativne melankolije, jednako tako bili su mu izbliza poznati i strašni snovi koje je ona mogla donijeti; pa tako i jedna vizija potopa koja ga je toliko potresla svojom „brzinom, vjetrom i grmljavinom“ da je, kako je rekao, „drhtao i tresao se čitavim tijelom i nije mogao još dugo doći k sebi.“ A zatim, opet, kao „preoštar sudac najviše prema sebi“, prepoznao je nesavladiva ograničenja što ih sudbina postavlja onome tko ima melankoliju iz Melencolia I, melankoliju uma uvjetovanu samo i jedino imaginacijom.

Tako smo, dakle, uspostavili povezanost Melencolia I s astrologijom i medicinom, s likovnim prikazima poroka i umijeća, te s Agripom iz Nettesheima, pri čemu i dalje smatramo da pravo na svoje mišljenje imaju i oni koji žele taj bakrorez vidjeti kao nešto drugo a ne kao likovni prikaz temperamenta ili oboljenja, koliko god oplemenjen on bio. On je svjetonazorni iskaz i ekspresija Faustove „nesavladive ignorancije“. To je Saturnovo lice koje nas promatra, no u njemu možemo prepoznati i Dürerove crte.

Prevela Marina Kralik. Izdavač Zadruga Eneagram, Zagreb, 2009.

Slike: Albreht Direr (detalj gravire Melanholija I)  |  Jacques de Gheyn II | Henri Simon Thomassin | Dva izdanja knjige Saturn i Melanholija

Preporuke: San Albrehta Direra  |  Frensis A. Jejts: Direr i Agripa

Šta je akt?

Umetnost dovršava ono što priroda ne dovodi do ispunjenja. Umetnik nam pruža saznanje o neostvarenim svrhama prirode. – Aristotel, 330. pne.

Jer duša je ta koja oblikuje telo. – Spenser, 1596.

Juče sam mnogo vremena proveo u posmatranju gospođa na kupanju. Kakva slika! Kakva gnusna slika! – Gistav Flober, 1853.

Da nije sisa i zadnjica, nikad ne bih postao slikar. – Renoar, 1908.

Engleski jezik razlikuje nagost i akt. Biti nag znači biti lišen odeće, a ta reč podrazumeva i nelagodnost koju većina nas oseća kada je u takvom stanju. Reč akt, međutim, nema, u govoru upućenih, nikakvu neprijatnu konotaciju. Maglovita slika koju ona stvara u našoj svesti nije slika poniženog i bespomoćnog tela, već uravnoteženog, bujnog i samopouzdanog – preoblikovanog tela. Tu reč su, u stvari, našem rečniku nametnuli estetičari ranog osamnaestog veka, kako bi Ostrvljane, lišene osećaja za umetnost, ubedili da je, u onim zemljama u kojima su slikarstvo i vajarstvo praktikovani i vrednovani onako kako zaslužuju, nago ljudsko telo bilo najvažniji sadržaj umetnosti.

Postoji mnoštvo dokaza koji potvrđuju ovo uverenje. U zlatno doba slikarstva akt je inspirisao njegova najznačajnija ostvarenja, a čak i onda kada je prestao da bude obavezna tema zadržao je položaj akademske vežbe i demonstracije majstorstva. Velaskes, koji je živeo na licemernom i uštogljenom dvoru Filipa IV, iako u zadivljujućoj meri nesposoban za idealizaciju, osetio se, tako, dužnim da naslika svoju Veneru pred ogledalom; ser Džošua Rejnolds, u potpunosti lišen dara za formalan nacrt, veoma je, pak, cenio svog Kimona i Ifigeniju. Čak i u veku u kojem živimo, kada smo se, malo po malo, „rešili“ onog grčkog nasleđa koje je Renesansa nanovo oživela, kada smo odbacili antičku ljušturu, zaboravili mitološke teme i osporili teoriju podražavanja, preživeo je samo akt. Možda je i pretrpeo neke neobične promene, ali on ipak ostaje naša glavna veza sa klasičnim disciplinama. Kada neupućenim želimo da dokažemo da su naši veliki „prevratnici“ zapravo ugledni umetnici u tradiciji evropskog slikarstva, ukazujemo im upravo na njihove crteže akta. Pikaso ga je često izuzimao iz brutalnih preobražaja kojima je podvrgavao vidljivi svet, ostvarivši niz aktova koji kao da su neizmenjeni sišli sa gravirane poleđine kakvog starogrčkog ogledala; Henri Mur, pak, tragajući u kamenu za iskonskim osnovama njegove građe i pronalazeći, naizgled, u njemu neka od onih elementarnih bića od čijih fosilizovanih ostataka i sačinjen, svojim tvorevinama daje onu istu svedenost koju su postigli vajari Partenona u petom veku stare ere.

Ove analogije nagoveštavaju kratak odgovor na upitanost šta je, u stvari, akt: to je umetnička forma koju su pronašli Grci u petom veku pre nove ere, kao što je opera umetnička forma pronađena u Italiji sedamnaestog veka. Zaključak je, svakako, isuviše nagao, ali njegova vrednost je u tome što naglašava da akt nije predmet nego vrsta umetnosti.

Opšte je shvatanje da je nago ljudsko telo, samo po sebi, objekt na kome pogled sa zadovoljstvom počiva i koje nam je zadovoljstvo da vidimo prikazanim. Ali, svako ko je posećivao umetničke škole i video bezoblične modele dostojne sažaljenja, koje poolaznici marljivo crtaju, zna da je ovo samo privid. Telo nije jedna od onih stvari koje postaju umetnički punovrednim neposrednim preslikavanjem, kao što su to, recimo, tigar ili neki snežni pejsaž. Kada posmatramo prirodu, ili kakvu životinju, mi se, često, s radošću poistovećujem os onim što vidimo i, polazeći od ove sretne saživljenosti, stvaramo umetničko delo. Ovo je proces koji poznavaoci estetike nazivaju empatijom i koji je na suprotnom polu stvaralačke aktivnosti u odnosu na stanje svesti koje otelovljava akt. Većina nagih tela ne navodi nas, naime, na pomenutu empatiju već, pre, na razočaranje i potištenost; mi, stoga, u ovom slučaju, ne želimo da podražavamo, mi želimo da usavršavamo. Postajemo, u oblasti fizičkog, nalik Diogenu koji sa svojom svetiljkom traga za istinskim čovekom i, kao i njemu, trud nam se možda nikad neće isplatiti.

Izvor: Kenet Klark, „Akt. Razmatranje idealne forme“, preveo Radovan Popović, Dveri, Beograd, 2014.

Slika: William Adolphe Bouguereau

Bertold Breht: „Pitanja radnika koji čita“

Tko je sagradio Tebu i njenih sedam dveri?
U knjigama zapisana su imena kraljeva.
Zar su kraljevi vukli kamenje?
A Babilon – uvijek ponovo razoren –
Tko ga je sazidao – uvijek nanovo? U kakvim su kućama
Zlatom bliješteće Lime živjeli građevinari?
Kamo su pošli zidari one večeri kad je dovršen Kineski zid?
Pun je slavoluka veliki Rim. Tko ih je podigao?
Nad kim su cezari slavili svoje trijumfe?
Zar je jedino palača bilo u mnogo opjevanom Bizantu?
I u samoj bajoslovnoj Atlantidi
Dozivahu one noći kad ju je more progutalo
Davljenici, vrišteći, svoje robove.
Mladi Aleksandar osvojio je Indiju,
Zar on sam?
Cezar je potukao Gale.
Nije li uz njegao bio bar njegov kuhar?
Filip Španjolski plakao je gorko
Kad mu je potopljeno brodovlje. Nije li plakao još tkogod?
Friedrich Drugi pobijedio je u Sedmogodišnjem ratu.
Tko je još pobijedio s njim?
Na svakoj stranici po jedna pobjeda.
Tko je kuhao gozbu u slavu pobjede?
Svakih deset godina novi velikan.
Tko plaća troškove?
Toliki izvještaji.
Tolika pitanja.

Fotografija: Vivijen Majer

Peter Handke o filmu „Nebo nad Berlinom“

U „Politici“ je objavljen intervju sa Peterom Handkeom koji je napisao scenario za film „Nebo nad Berlinom“. Evo šta on kaže o toj saradnji sa Vimom Vendersom (prenosim iz intervjua):

Poetski i melanholični film Vima Vendersa „Nebo nad Berlinom” (1987), u kome ste radili na scenariju, ne prestaje da nadahnjuje. Kako je izgledala ta saradnja?

Nije to bio scenario, bio sam daleko od rada na Vendersovom filmu. U to vreme sam živeo u Salcburgu. Pitao me je da napišem dijaloge, monologe, pesme. Tokom sedamnaest dana sam pisao i slao mu poštom. Venders je onda to upotrebio u filmu, glumci su izgovarali tekstove. Sve je izveo u montaži. Jednom je u Salcburgu režirao predstavu po mom tekstu „Kroz sela” ali nikada zapravo nismo radili zajedno.

Slika: Nik Kejv u filmu „Nebo nad Berlinom“

Nik Kejv na blogu A . A . A

Alber Kami: „Stranac“ (odlomak)

U vodi zatekoh Mariju Kardonu, bivšu daktilografkinju u mojoj kancelariji, koju sam u ono vreme priželjkivao. Verujem da je i ona mene. Ali brzo je otišla i nismo imali vremena. Pomogoh joj da se popne na bovu i pri tom pokretu dodirnuh joj ovlaš grudi. Bio sam još u vodi kad je ona već potrbuške ležala na bovi. Okrenu se prema meni. Kroz kosu koja joj je padala na oči ona mi se smešila. Popeo sam se pored nje na bovu. Bilo je lepo i kao u šali zabacio sam glavu i stavio je na njen trbuh. Ništa mi nije rekla, i tako sam ostao. Celo nebo bilo mi je pred očima. Bilo je plavo i pozlaćeno. Pod potiljkom sam osećao Marijin trbuh kako se lagano diže i spušta. Upola uspavani, ostali smo dugo na bovi. Kad je sunce suviše pripeklo, skočila je u vodu i ja sam pošao za njom. Stigao sam je, obavio rukom oko pasa i tako smo zajedno plivali. I dalje se smejala. Dok smo se na keju sušili, ona mi reče: „Pocrnela sam više nego ti“. Upitah je da li bi htela večeras da ide u bioskop. Opet se nasmejala i rekla da bi volela da gleda neki film sa Fernandelom. Kad smo se obukli, začudi se što me vidi sa crnom kravatom i upita me jesam li u žalosti. Rekoh joj da mi je majka umrla. Kako je htela da sazna kada, rekoh joj: „Juče“. Ona malo ustuknu, ali ne napravi nikakvu primedbu. Htedoh da joj kažem da to nije moja krivica, ali se uzdržah, jer se prisetih da sam to već rekao gazdi. To ništa nije značilo. Na svaki način, neko je uvek pomalo kriv.

Uveče, Marija je već sve zaboravila. Film je tu i tamo bio smešan i, uostalom, zaista glup. Noga joj je bila pored moje. Milovao sam joj grudi. Zagrlio sam je pri kraju predstave, ali nevešto. Kad smo izišli, pošla je sa mnom u moj stan.

Citat: Alber Kami, „Stranac“, prevela Mirjana Lalić, Rad, Beograd, 1976.

Fotografije: Alber Kami sa suprugom Fransin.

Alber Kami na blogu A . A . A

Ženski pesnički portret Mišela Uelbeka

Betty, 1977

Sirota devojko,
Kose ravne, ružnog tela
Koja radiš na aerodromu
I po kiši gledaš
Uzletanje aviona.

Malo svinjsko lice
Zgruvano nesrećom,
Dojki koje već u sedamnaestoj su pale,
I do bola blede zadnjice

(Sistem je smišljen
Za reprodukciju istovetnog:
Potvrđeni darvinizam
Vrhunsku stvara banalnost.)

Prevod: Boris Lazić

Izvor: Časopis Buktinja

Slika: Gerhard Rihter, „Betty“, 1977.

Miloš Crnjanski: „Portre“

Duša ti je raskidana, čista, bolna,
bleda kao lica ruskih nihilistkinja.
pogled ti je gorak i svet, ko u madona,
u kapelama gde kandilo jedva tinja.

Ozbiljna si i tužna i poštena.
Kad tiho sviraš Betovena
čelo ti je puno teških bora,
kao da si muško, što se svud potuco,
sa Hristom, Mefistom i sa Don Huanom,
u životu veselom i tužno nasmejanom.
Kao prosjak sa barikada puco,
i ko Cezar dolazio sa mora.

Al čim se zaljubiš…
članci tvoji i grudi malene
i kolena tvrda ko kruna od srebra,
i blede usne što brzo zarumene,
i sjajna laka rebra
čine te markizom…

U strahu očiju plavih,
i žilica jako ljubičastih,
i grudi ko cvetovi što venu,
cvetovi beli prvi…

Markizom, što bleda od uživanja
bezbožna, ironična kad se zora javi
odlazi ispod grana.
I ostavlja draganu za uspomenu
dve tri kapi ljubičaste krvi.

Slika: I. S. Glazunov | И.С.Глазунов

Povodom izložbe „Skepsa“ Tijane Kojić

Tekst koji ćete pročitati u nastavku pisan je povodom održavanja samostalne izložbe Tijane Kojić koja je nosila naziv „Skepsa | Skepsis“. Tijanina dela bila su izložena u galeriji ULUS u Beogradu tokom januara 2017. godine.

Pored mene, autori tekstova u katalogu su Tijana Kojić, umetnica, i Boris Mandić.

Zarad lakšeg razumevanja forme mog priloga, koji se u katalogu pojavio u nešto izmenjenijem obliku, naglasiću da su delovi teksta dati u kurzivu Tijanini, oni pripadaju njenom tekstu. Ja sam na te pasaže, a imajući u vidi snažnu vizuelnu i kolorističku simboliku njenih slika, izložila poetskim sredstvima svoj asocijativni tok. Naslovi pasaža, sa  latinskim citatima i prevodom u zagradi, su moji.

Dakle, na ovom mestu, za razliku od teksta „Ikar u gradu“, koji se našao u katalogu prethodne Tijanine izložbe, ovde nisam toliko metodična, koliko sam stvaralački slobodna i refleksivna. Takođe, u prilogu možete pogledati i fotografije sa izložbe.

I QUO VADIS? (Kuda ideš?)

Nejasno ali uporno, mutno ali intenzivno, kao sinonim za nepoklopljivost centra i ose javlja se želja da se bude negde drugde. Tlo je natopljeno, razmekšano i odneto težnjom za nekim drugim istinolikim pejzažem.

Kuda ideš? Kuda pokušavaš da poletiš, krilima pružajući neophodan zalet, širinu i sjaj? Ona se bore za svoj dah, udarajući o sopstvene grudi. Bol prevazilaženja datih granica. Je li on podsticaj, težnja ka povratku oblacima divljine kojima pripadaš, ili je on tvoja kob, razdor koju ti čežnja za daljinom utire po telu, kao što kljun sjaja utire svoj vrh u oko, kao što plug brazdi njivu i dleto aluminijum? Ptico, ti si slika duše. Znaj, boja će ublažiti tvoj bol, izroniće najzad oblik iz te mutne ali intezivne stvaralačke potrebe. Uzletećeš, krila natopljenih, razmekšanih, a taj „istinoliki pejsaž“ za kojim žudiš, to će biti slika na kojoj si.

II CUR VADIS? (Zašto ideš?)

Sumnja je iscrpljujuca i brzo troši.

Vidim repeticiju, nalik snu. Vidim devojku koja je sela. Nije uspela da se izbori za dah. Vazduh je gust nalik kakofoničnom horu ptica koje beže. Trenje njenih pluća daleko je od svetlosti gregorijanskog korala. Cirkularnost pokreta njenih očiju. Nemir, nestajanje, raspolućenost, rasipanje dok  sedi, posmatrajući crveni trag na nebu, pticu.

Devojka : Zašto želim da odem?
Ptica : Sumnja je iscrpljujuća i brzo troši.
Devojka : Hoće li vazduh drugih predela biti bistriji tamo gde odem?
Ptica : Raspolućenost između verovanja i neverovanja –  to je tvoje delo. Stvaraj – diši.

III ROMAM EO ITERUM CRUCIFIGI (U Rim da po drugi put budem razapet)

Pogled sa visine podrazumeva i volju za padom. Prazinina je ogromna i nadolazeća.

U Rim ideš da opet budeš razapet svaki put kad staneš pred ogledalo, svaki put kad staneš pred prazno platno, pred beo papir. „Ko si ti?“, šapućeš sebi.

Je li to tvoje sabirno mesto? Tvoja soba, tvoj atelje, tvoja biblioteka, galerija izmaštanih likova? Očaj, iscrpljenost. Praznina. Je li to mesto tvoje kapitulacije ili tvoj početak?

Zašto se bojiše beline ? Zašto crveni glasovi i crna Sunca ? Zato jer su one boje tvog Rima, mesta gde ideš, ponovo da se razapneš, stvarajući svoje delo, umetnost koja te je naučila da biti sam u trenutku zalaska nije isto što i ne umeti odgovoriti na jedino pitanje koje ti Sunce u trenu tvog oslepljenja postavlja: „Da li pogled sa visine podrazumeva i volju za padom?“.

Ana Arp
Beograd, 14. decembar 2016.

*Quo vadis? – Romam eo iterum crucifigi.
(Odlomak iz apokrifnog jevanđelja koji predočava susret vaskrslog Hrista i svetog Petra koji je krenuo u Rim. Pitanje postavlja sveti Petar Hristu.)

  

„Moderni klasicista Jovan Hristić“

14199555_1261344150563602_6105892805662737284_n

Povodom objava o Jovanu Hristiću na ovom internet mestu pronašla sam na sajtu Instituta za književnost i umetnost zbornik radova pod nazovom „Moderni klasicista Jovan Hristić“. Odlomak iz njegovog uvoda možete pročitati u nastavku objave. Treba pomenuti i neka od imena koja su učestvovala u stvaranju ovog zbornika. U pitanju su Jovan Delić, Aleksandar Petrov, Saša Radojčić, Svetlana Šeatović-Dimitrijević, Bojana Stojanović-Pantović, Marta Frajnd, da pomenemo samo neke. Sledi link i odlomak iz uvodne beleške urednika zbornika, Aleksandra Jovanovića.

ZBORNIK RADOVA
MODERNI KLASICISTA JOVAN HRISTIĆ

Deseti naučni skup u seriji Poetička istraživanja, a drugi u okviru projekta Poetika srpske poezije druge polovine XX veka, posvećen je poeziji i poetici Jovana Hristića, jednog od najznačajnijih srpskih pesnika u drugoj polovini 20. veka. Okrenut klasičnim izvorima (antičkoj književnosti i filozofskoj misli), srpskoj klasičnoj i modernoj poeziji (u širokom rasponu od Jovana Sterije Popovića do Vaska Pope i Ivana V. Lalića), kao i modernoj evropskoj poeziji (Konstantin Kavafi, Pol Valeri, T. S. Eliot), ovaj pesnik ostvario je obimom neveliko, ali složeno i uticajno pesničko delo.

Ušavši u srpsku književnost sredinom pedesetih kao predstavnik druge pesničke generacije, knjigom Dnevnik o Ulisu (1954), Jovan Hristić je od početka vodio specifičan dijalog s poezijom i kulturom, posebno antičkom, ne skrivajući svoju učenost i, možda se može reći, nadmoć nad neposrednim iskustvom, ali i dajući bitan prilog istoriji jedne nove osećajnosti, umnogome slične onoj koju susrećemo u pesmama Branka Miljkovića, Ivana V. Lalića i Borislava Radovića.

Preporuka: Jovan Hristić (Riznica srpska)
Slika: Antička grčka tragička i komička pozorišna maska